Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2686/21 (D. B.-B.)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2686/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2686/21, rješavajući apelaciju Dunje Bokan-Bajrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dunje Bokan-Bajrić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 192008 21 Rev 2 od 5. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dunja Bokan-Bajrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Stupar advokat iz Banjaluke, podnijela je 26. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 192008 21 Rev 2 od 5. maja 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 192008 18 P 2 od 20. avgusta 2019. godine obavezana je UniCredit Bank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantici i V. B. (zajedno: tužioci) nadoknadi materijalnu štetu. Odbačen je tužbeni zahtjev kojim su tužioci tražili da sud obaveže tuženu da im, kao dioničarima, isplati dospjele a neisplaćene dividende. U obrazloženju sud je utvrdio da je prednik tužilaca, koji je pokrenuo ovaj postupak, bio imalac prioritetnih dionica Nove Banjalučke banke d.d. Banjaluka, kao prednika tužene. Naveo je da ta činjenica proizlazi i iz potvrde te banke od 16. jula 1991. godine. Takođe je utvrdio da tužena nije ispunila svoju zakonsku obavezu iz čl. 6-8. Zakona o hartijama od vrijednosti i nije, nakon što je taj zakon stupio na snagu 23. jula 1998. godine, prijavila te dionice Centralnom registru hartija od vrijednosti. Stoga je zaključio da su tužioci pretrpjeli štetu u vidu izmakle koristi, u smislu odredaba člana 189. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u iznosu koji su mogli ostvariti trgovanjem tim dionicama na berzi. Sud je tužiocima dosudio naknadu u visini nominalne vrijednosti dionica, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke. Pri tome je sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja, uz obrazloženje da su tužioci saznali za štetu tek nakon provedenog vještačenja i da od tog momenta nije protekao rok iz člana 376. ZOO. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu dividende sud je odbacio primjenom odredaba člana 67. stav1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku, zbog toga što je o njemu prethodno pravosnažno presuđeno.
3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 192008 19 Gž 3 od 28. septembra 2019. godine odbijena je žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda u pobijajućem dosuđujućem dijelu. U obrazloženju presude, Okružni sud je podržao odluku prvostepenog suda i razloge koje je taj sud dao. Osim toga, sud je istakao da je Vrhovni sud, u odluci koju je prethodno donio u ovom postupku, zauzeo stav da je prigovor zastare neosnovan jer ga tužena nije istakla u prvostepenom, već tek u žalbenom postupku.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 192008 21 Rev 2 od 5. maja 2021. godine usvojena je revizija tužene i nižestepene presude su preinačene i tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je tužena u ponovnom postupku na pripremnom ročištu istakla prigovor zastarjelosti potraživanja naknade materijalne štete i da je kod tog prigovora ostala i na ročištu za glavnu raspravu. U vezi s tim je obrazložio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su tužioci kao zakonski nasljednici za štetu saznali danom provođenja vještačenja, te da su u vezi s tim neosnovani i razlozi drugostepenog suda da je revizioni sud u prethodnom postupku zauzeo stav o tom pitanju. Ukazano je da se stav Vrhovnog suda u prethodno donesenoj odluci iz 2017. godine odnosio na stanje i prigovore „koji su istaknuti u prethodnom postupku, kada tužena nije u prvostepenom postupku istakla prigovor zastare materijalne štete“. S obzirom na to Vrhovni sud je obrazložio da je šteta nastala najkasnije 23. jula 1999. godine i da je prednik tužilaca tada mogao imati saznanja o šteti i učiniocu. S obzirom na to da je prednik tužilaca tužbu u ovom postupku podnio 2012. godine, sud je zaključio da je protekao i subjektivni i objektivni rok iz člana 376. ZOO.
5. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelantica navodi da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo koje se tiče zastare i početka zastarnog roka, te da je za štetu saznala tek nakon vještačenja vještaka ekonomske struke. Navodi da je sud, ukoliko je smatrao da je potraživanje po osnovu naknade štete zastarjelo, bio dužan primijeniti pravila o sticanju bez osnova i obavezati tuženu na isplatu iznosa u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantičino potraživanje po osnovu naknade štete zastarilo, u smislu odredaba člana 376. ZOO. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se apelantičini prigovori o primjeni pravila o sticanju bez osnova, u suštini odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“ što, kako je već navedeno, nije njegov zadatak. Konačno, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na njenu štetu.
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman