Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2475/21 (A. D.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član porodičnog domaćinstva
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Legitimno očekivanje
- Povrat stana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2475/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2475/21, rješavajući apelaciju Amera Džindića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Amera Džindića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 255163 20 Rev od 12. maja 2021. godine.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amer Džindić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Tomislav Aleksić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 255163 20 Rev od 12. maja 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 255163 19 Gž od 24. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 255163 17 P od 24. maja 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od zakonskog zastupnika tuženih, Grada Banjaluke i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi i drugotužena) zatraženo je 15. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su odgovore dostavili u periodu od 20. do 29. decembra 2022. godine.
3. Odgovori učesnika u postupku su 11. maja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Prijeratni nosilac stanarskog prava na stanu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan) bila je apelantova nana, Latifa Duraković (u daljnjem tekstu: apelantova prednica). Apelant je s prednicom i njenim suprugom (apelantov djed) 1. novembra 1985. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju. Apelantova prednica je 31. marta 2000. godine podnijela zahtjev za povrat spornog stana. U zahtjevu je navela da je apelant član porodičnog domaćinstva. O zahtjevu za povrat spornog stana nije odlučeno jer je organ uprave izdao uvjerenje u kojem je naveo „da zahtjev za povrat stana nije podnesen“. Ova okolnost je dovela do toga da treće lice, privremeni korisnik, otkupi sporni stan u julu 2003. godine. Sporni stan je nakon toga prometovan više puta, tako da se vlasništvo na njemu mijenjalo. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je organ uprave drugotužene aktom od 17. novembra 2003. godine prekinuo postupak za vraćanje spornog stana u posjed „radi rješavanja prethodnog pitanja pravne valjanosti ugovora o otkupu spornog stana od 24. jula 2003. godine“.
6. Apelant je prije pokretanja osporenog postupka vodio parnicu protiv davaoca stana na korišćenje (SUBNOR Banjaluka). U tom postupku Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 075615 16 Gž 3 od 23. decembra 2016. godine utvrdio da apelant ima status člana porodičnog domaćinstva na spornom stanu, te da mu pripada pravo trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana. Apelantovi prednici su u međuvremenu preminuli.
Postupak za naknadu štete
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 255163 17 P od 24. maja 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplate iznos od 98.000,00 KM zajedno s kamatama, počevši od 31. marta 2000. godine, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka. U vezi s prigovorom da tuženi nisu pasivno legitimisani u tom postupku, sud je naveo da su organi tuženih svojim nezakonitim radnjama (donošenjem različitih akata) doveli do toga da sporni stan bude dodijeljen licu koje na to nije imalo pravo, da ga otkupi, a potom i proda, „čime je apelantu prouzrokovana šteta“. Obrazloženo je da se radi o aktima tuženih i da je, shodno tome, prigovor neosnovan. Osnovni sud se dalje pozvao na odredbe čl. 155. i 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Obrazloženo je da odgovornost pravnog lica za rad njegovog organa podrazumijeva da pravno lice odgovara samo za onu štetu koju je njen organ prouzrokovao trećem licu nezakonitim ili nepravilnim radom, ali ne ako je postupao u okviru zakonskih ovlašćenja. Istaknuto je da je „nezakonit rad onaj rad koji je suprotan sa zakonom i moralnom normom“, koja čini dio javnog poretka, a nepravilan rad predstavlja svako postupanje koje je suprotno pravilima struke.
8. Osnovni sud je uvidom u izvedene dokaze utvrdio da su neistinite tvrdnje iz uvjerenja nadležnog ministarstva za izbjegla i raseljena lica od 11. jula 2003. godine u dijelu u kojem je navedeno da „Latifa Duraković nije podnijela zahtjev za povrat stana“. Na osnovu takvog uvjerenja i ostale dokumentacije, organi tuženih su dozvolili i omogućili dodjelu spornog stana na korišćenje trećem licu koje na to nije imalo pravo, kao i otkup spornog stana i njegovo daljnje prometovanje. Sud je dalje obrazložio da se tužbenim zahtjevom ne traži ništavnost ugovora o korišćenju i ugovor o otkupu spornog stana, pa se sud nije mogao baviti tim pitanjem, ali da je ovlašćen da cijeni istinitost sadržaja uvjerenja nadležnog ministarstva od 11. jula 2003. godine. Sud je nakon analize zaključio da izdavanje uvjerenja s neistinitim sadržajem ima karakter nezakonitog rada drugotuženog, „ali da ta okolnost sama po sebi nije dovoljna za usvajanje tužbenog zahtjeva“ jer se kumulativno moraju ostvariti i druge pretpostavke, u konkretnom slučaju „postojanje štete“. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelant ima mogućnost da u posebnom parničnom postupku traži utvrđivanje ništavnosti ugovora o korišćenju stana i ugovor o njegovom otkupu, „a uspjehom tužioca u tom postupku bi bile anulirane posljedice nezakonitog rada organa drugotužene“. Tek po okončanju tog postupka moglo bi se postaviti pitanje postojanja štete i odgovornosti tuženih.
9. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 255163 19 Gž od 24. januara 2020. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Sud je podsjetio na činjenicu da je nadležni organ drugotužene u novembru 2003. godine prekinuo postupak o zahtjevu za vraćanje spornog stana u posjed koji je podnijela apelantova prednica radi rješavanja prethodnog pitanja. Obrazloženo je da je članom 18. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), na koji se apelant pozvao, propisano da je pravobranilac dužan da podnese tužbu nadležnom sudu radi poništenja ugovora koji je zaključen suprotno odredbama tog zakona. Ali, kako je sud obrazložio, taj zakon ne isključuje primjenu ZOO-a, koji odredbom člana 109. stav (1) propisuje da sud po službenoj dužnosti pazi na ništavnost i da se na nju može pozvati svako zainteresovano lice. Navedeno je da je apelant imao mogućnost da u sudskom postupku zahtijeva ništavnost ugovora o korišćenju i otkupu spornog stana, što nije učinio. Na taj način apelant tokom postupka nije dokazao da u postupanju organa tuženih ima elemenata „dovoljno ozbiljne povrede“, pa da stoga nisu ostvarene pretpostavke za odgovornost tuženih za štetu iz člana 172. ZOO-a.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 255163 20 Rev od 12. maja 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Obrazloženo je da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da neistinit sadržaj uvjerenja organa uprave da apelantova prednica nije podnijela zahtjev za povrat stana predstavlja nezakonit rad organa drugotužene. Vrhovni sud je takođe naveo da o zahtjevu za povrat spornog stana nije odlučeno jer je postupak prekinut, a apelant je upućen na parnicu radi rješavanja pitanja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana, što apelant nije učinio. Shodno tome, Vrhovni sud je obrazložio da je neosnovan apelantov prigovor da nije bio legitimisan da vodi takav postupak u smislu člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji jer je zaključkom organa uprave upućen da to učini. U takvim okolnostima činjenica da je organ drugotužene izdao uvjerenje s netačnim sadržajem „samo po sebi“ nije dovoljno da se tužbeni zahtjev usvoji jer apelant tokom postupka nije dokazao da je zbog takvog nezakonitog postupanja organa drugotužene ostao bez stana i da mu je zbog toga nastala šteta. Navedeno je da se okolnost da pravobranilaštvo nije postupilo u skladu sa članom 18. stav 2. Zakona o privatizaciji ne može smatrati nezakonitim radom drugotužene jer odredbe tog zakona ne isključuju primjenu odredbi člana 109. stav 1. ZOO-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi odbili tužbeni zahtjev „bez činjeničnog i pravnog osnova“. Smatra da je proizvoljan zaključak sudova da apelant nije dokazao da su organi tuženih postupali nezakonito, što je, posljedično, dovelo do gubitka apelantove imovine. Apelant navodi da je presudom Okružnog suda od 23. decembra 2016. godine dokazao da ima pravo trajnog i nesmetanog korišćenja spornog stana. Uprkos tome, tuženi su nezakonitim postupcima omogućili trećem licu da otkupi stan i da ga dalje prometuje. Apelant se poziva na proizvoljnu primjenu člana 172. ZOO-a, te u vezi s tim ukazuje da mu je prekršeno pravo na obrazloženu odluku jer odluke redovnih sudova ne sadrže jasne razloge za neosnovanost tužbenog zahtjeva. Apelant smatra da je proizvoljno obrazloženje da je tužbeni zahtjev neosnovan samo zato što apelant nije vodio postupak za utvrđivanje ništavnosti ugovora o otkupu stana. U vezi s tim, apelant se pozvao na član 18. stav 2. Zakona o privatizaciji kojim je propisano da su pravobranilaštvo i vlasnik stana jedini koji su ovlašćeni da pokrenu postupak za poništavanje ugovora o otkupu. Apelant smatra da su sudovi odlučivali o pitanju koje nije bilo predmet tužbenog zahtjeva, što je suprotno čl. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Apelant tvrdi da redovni sudovi nisu sudili po tužbenom zahtjevu i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, već da su paušalno primijenili materijalno pravo.
b) Odgovori na apelaciju
12. Redovni sudovi su naveli da osporenim presudama nisu prekršena prava na koja se apelant pozvao i da ostaju pri razlozima koje su naveli u obrazloženjima. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Zakonski zastupnik tuženih smatra da su osporene presude zakonite i da apelant zakonitost odlukama nije doveo u pitanje apelacionim navodima. Predložio je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi: Član 18.
Sud koji vrši ovjeru potpisa na ugovoru o otkupu stana dužan je primjerak ovjerenog ugovora, zajedno sa ispravama na osnovu kojih je zaključen, dostaviti javnom pravobraniocu i Fondu stanovanja Republike Srpske.
Javni pravobranilac dužan je tužbom sudu tražiti poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama ovog zakona.
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Isticanje ništavosti
Član 109. (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice. (2) Pravo da zahteva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ
Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovimapredviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
20. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može da bude ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, tač. 142. i 143. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju, prije podnošenja tužbe, u parničnom postupku ishodio pravosnažnu presudu kojom mu je priznato pravo člana porodičnog domaćinstva njegove prednice i pravo na trajno i nesmetano korišćenje spornog stana. Redovni sudovi su u postupku utvrdili da je organ drugotužene izdao uvjerenje neistinitog sadržaja, što je licu koje nije imalo pravo na to omogućilo da otkupi sporni stan, te da ga dalje prometuje. Prema relevantnom zakonskom okviru, sporni stan nije mogao otkupiti privremeni korisnik dok nadležni organ ne odluči o zahtjevu za povrat stana koji je podnio prijeratni nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva. Kako je apelantova prednica podnijela zahtjev za povrat spornog stana, a o zahtjevu nije odlučeno prije otkupa spornog stana na kojem apelant ima priznato pravo na trajno i nesmetano korišćenje, Ustavni sud smara da je apelant u konkretnom slučaju imao „legitimno očekivanije“ koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, odbijanjem tužbenog zahtjeva došlo je do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
23. Ustavni sud će dalje ispitati da li je miješanje bilo opravdano u svjetlu primjenjivih principa: a) principa zakonitosti, b) principa legitimnog cilja u javnom interesu i c) principa „pravične ravnoteže“.
a) Princip zakonitosti
24. U pogledu ocjene zakonitosti miješanja u imovinu Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontrolisanja korišćenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava, jedan od osnovnih principa demokratskog društva, dio je svih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tačka 94). Princip zakonitosti takođe podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (ibid., tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
25. U konkretnom slučaju redovni sudovi su primijenili član 172. stav 1. ZOO-a. Međutim, redovni sudovi su zauzeli stav da nezakonito postupanje organa uprave nema elemente „dovoljno ozbiljne povrede“ koja bi za sobom povukla odgovornost organa tuženih. Sudovi su u bitnom zaključili da je apelant samo na osnovu utvrđenja da je ništavan ugovor o otkupu stana, koji je treće lice zaključilo u julu 2023. godine, mogao dokazati da je zbog nezakonitog postupanja organa drugotužene ostao bez stana i da mu je na taj način nastala šteta. Kako apelant u postupku to nije tražio, sudovi su zaključili da apelant nije dokazao da mu je zbog propusta organa drugotužene nastala šteta.
26. Ustavni sud primjećuje da apelant tužbenim zahtjevom nije tražio povrat spornog stana, već isplatu naknade štete zbog toga što su organi drugotužene izdavanjem uvjerenja s neistinitim sadržajem omogućili privremenom korisniku da otkupi sporni stan znajući da postoji blagovremeno podnesen zahtjev za povrat stana koji je podnijela apelantova prednica. Redovni sudovi su nesporno utvrdili da zahtjev postoji i da je nadležni organ izdao uvjerenje neistinitog sadržaja, što je omogućilo dodjelu stana trećem licu. Kao što je navedeno, redovni sudovi su zauzeli stav da nezakonito postupanje organa uprave nema elemente „dovoljno ozbiljne povrede“ koja bi za sobom povukla odgovornost organa tuženih. Iz obrazloženja redovnih sudova može se izvesti zaključak da sudovi uspostavljaju novi uslov – postojanje „dovoljno ozbiljne povrede“ zbog nezakonitog postupanja javnog organa, koji nije propisan zakonom. Na osnovu toga, sudovi su zaključili da to što je apelantu na osnovu nesumnjivo lažnog uvjerenja koje je izdao organ drugotužene oduzeta njegova imovina – stan, ne predstavlja „dovoljno ozbiljnu povredu“, odnosno ne povlači bilo kakvu odgovornost javne vlasti niti posljedice. Ustavni sud takvu gradaciju „ozbiljnosti“ nezakonitog rada na „dovoljne“ i „nedovoljne“ smatra proizvoljnom jer se iz zakonskog okvira, prije svega člana 172. stav 1. ZOO-a, ne može crpiti osnov za takvu gradaciju nezakonitog rada organa. Ustavni sud ističe da su redovni sudovi utvrdili da izdavanje uvjerenja s neistinitim sadržajem na osnovu kojeg je sporni stan otkupilo lice koje na to nije imalo pravo predstavlja nezakonit rad organa uprave, ali da to nije dovoljno za primjenu člana 172. ZOO-a. Za razliku od redovnih sudova, Ustavni sud smatra da takav nezakonit rad za sobom povlači i posljedice i odgovornost nadležnog organa jer je ta nezakonitost bila ključna i inicirala je sve daljnje nezakonitosti, uključujući i zaključenje ugovora o otkupu spornog stana te njegovo daljnje prometovanje.
27. Dalje, redovni sudovi su obrazložili da je apelant bio obavezan da pokrene postupak za utvrđivanje ništavnosti ugovora o otkupu u posebnoj parnici ili u okviru konkretnog postupka kao „jedinom načinu“ za utvrđivanje odgovornost tuženih i za naknadu štete. Međutim, privremeni korisnik spornog stana ne bi mogao otkupiti sporni stan da nadležni organ drugotužene nije izdao uvjerenje s neistinitom tvrdnjom „da zahtjev za povrat spornog stana nije podnesen“. Nakon što su nadležni organi uprave „otkrili grešku“, sporni stan je već bio otkupljen. Iako je članom 18. stav (2) Zakona o privatizaciji pravobranilac bio dužan da po službenoj dužnosti pokrene postupak za poništenje ugovora o otkupu, redovni sudovi su tu obavezu prebacili na apelanta ekskulpirajući na taj način nadležne organe tuženih i njihovu zakonsku obavezu. Štaviše, u tom smislu su naveli da se taj propust ne može staviti na teret organima tuženih jer odredbe Zakona o privatizaciji ne isključuju primjenu odredbi ZOO-a, konkretno člana 109. stav (1). Međutim, redovni sudovi su prilikom pozivanja na član 109. stav (1) ZOO-a zanemarili da taj član prvenstveno propisuje obavezu suda da „po službenoj dužnosti pazi na ništavost“. Dakle, sud je u konkretnom slučaju primjenom člana 109. stav (1) ZOO-a po službenoj dužnosti bio ovlašćen da sam ispita valjanost ugovora o otkupu. Redovni sudovi o tome nisu vodili računa, osim što su teret te obaveze uporno prebacivali isključivo na apelanta.
28. Imajući u vidu sve bitne okolnosti ovog slučaja, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene člana 172. ZOO-a, te da je miješanje u apelantovu imovinu bilo nezakonito. Štaviše, relevantne okolnosti konkretnog slučaja prima facie upućuju na zaključak da miješanje u apelantovu imovinu nije težilo legitimnom cilju, te da osporenim odlukama nije uspostavljena ni „pravična ravnoteža“ između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva zaštite apelantovog prava na imovinu, kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Apelant takođe navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda vezan za povredu prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na pravično suđenje.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer osporene odluke ne zadovoljavaju princip zakonitosti u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade štete zbog nemogućnosti ostvarivanja priznatog prava na trajno i nesmetano korišćenje spornog stana do kojeg je došlo izdavanjem uvjerenja neistinitog sadržaja koje je trećem licu omogućilo otkup spornog stana i njegovo daljnje prometovanje.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman