Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2884/21 (H. H.)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nesrazmjerno veliki teret
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
  • Legitimno očekivanje
  • Ništavost
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2884/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2884/21, rješavajući apelaciju Huseina Hozanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Hozanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 039548 21 Gž 2 od 25. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Hozanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 9. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 039548 21 Gž 2 od 25. maja 2021. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 039548 19 P 2 od 1. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 039548 19 P 2 od 1. februara 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je ništav darovni ugovor od 18. avgusta 2006. godine i da je opozvan ugovor o darovanju od 20. jula 2015. godine. Takođe je odbijen eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je raskinut ugovor o darovanju od 20. jula 2015. godine. U obrazloženju, sud je utvrdio da je apelant darovnim ugovorom od 18. avgusta 2006. godine poklonio kuću, zemljište i šumu svom sinu A. H. (u daljnjem tekstu: tuženi), sa zadržavanjem prava doživotnog uživanja u korist apelanta i njegove supruge. Takođe je utvrdio da je apelant, ugovorom o darovanju od 20. jula 2015. godine, iste nekretnine ponovo poklonio tuženom, bez prava na doživotno uživanje. Na osnovu tog ugovora tuženi je upisan kao posjednik u katastarskoj evidenciji. Sud je dalje utvrdio da je tuženi sa svojom suprugom, sa kojom živi u Austriji, prije zaključenja navedenih ugovora, nadogradio i u potpunosti renovirao spornu kuću u kojoj apelant i dalje živi.

3. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da utvrdi da je ništav darovni ugovor od 18. avgusta 2006. godine, uz obrazloženje da su parnične stranke taj ugovor stavile van snage zaključivanjem ugovora od 20. jula 2015. godine, s obzirom na to da se odnosi na iste nekretnine. Sud je odbio i tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je opozvan ugovor o darovanju od 20. jula 2015. godine, jer apelant nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi propisani odredbama paragrafa 947. i 948. Opšteg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ). U vezi sa tim je istakao da apelant nije dokazao da je tuženi prema njemu iskazao „neharnost, i nezahvalnost“. Naime, apelant je imao verbalni sukob sa suprugom tuženog, a parnične stranke i svjedoci su izjavili da su odnosi između apelanta i tuženog uvijek bili dobri i da se oni nisu svađali. Sud je takođe ocijenio da apelant nije dokazao ni da je, nakon zaključenja ugovora, došlo do njegovog osiromašenja, s obzirom na to da i dalje živi u kući koju je poklonio tuženom, a koju je tuženi nadogradio i u potpunosti adaptirao. Dalje je ocijenio neosnovanim i tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je raskinut ugovor o darovanju od 20. jula 2015. godine. U vezi sa tim je istakao da je taj ugovor zaključen u dobroj namjeri, s obzirom na to da je tuženi sa suprugom nadogradio i u potpunosti renovirao sporne nekretnine prije zaključenja tog ugovora, kako bi njegovi roditelji imali bolje stambene uslove. Stoga je zaključio da je taj ugovor zaključen uz obostrani interes, u smislu odredbe člana 135. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 039548 21 Gž 2 od 25. maja 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, ocjenom svih okolnosti, pravilno zaključio da verbalni sukobi između apelanta i supruge tuženog nisu bili takve težine da bi se mogli kvalifikovati kao gruba nemarnost i nezahvalnost tuženog prema apelantu. Naveo je da je prvostepeni sud za takav zaključak dao detaljne, argumentovane i valjane razloge, koje je prihvatio. Takođe je podržao zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju, s obzirom na cilj ugovora i interese obje parnične stranke, nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovor o darovanju od 20. jula 2015. godine. Konačno, sud je ocijenio nedokazanim apelantove tvrdnje da su parnične stranke postigle usmeni dogovor o obavezi tuženog da izdržava apelanta i da ga je tuženi nakon zaključenja darovnog ugovora prestao materijalno pomagati.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da su sudovi zanemarili da je motiv zaključenja darovnog ugovora, koji je kod ugovora bez naknade bitni element shodno odredbi člana 62. ZOO, bio da se tuženi brine o apelantu. Navodi da ga je tuženi nakon zaključenja ugovora prestao materijalno pomagati. Apelant takođe navodi da je tačno da se tuženi suzdržavao od verbalnih uvreda apelanta, ali da je „dopustio svojoj supruzi da verbalno napada i vrijeđa njegovog oca“. Takođe je naveo da je i dalje u faktičkom posjedu spornih nekretnina, ali da to ne znači da tuženi neće tražiti njihovu predaju u posjed. Stoga smatra da su ispunjeni uslovi za opoziv ugovora, propisani odredbama člana 948. OGZ.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23, sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o apelantovoj postojećoj imovini, ali da je apelant imao „legitimno očekivanje“ da će steći tu imovinu, koje se zasnivalo na odredbama OGZ o opozivu ugovora o poklonu, odnosno odredbama ZOO o raskidu ugovora. Ustavni sud takođe smatra da je odbijanjem apelantovih tužbenih zahtjeva nesporno došlo do miješanja u njegovu imovinu. Miješanje u apelantovo pravo bilo je „u skladu sa zakonom“, s obzirom na to da su odredbama OGZ i ZOO jasno propisani uslovi za opoziv poklona, odnosno raskid ugovora. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da su sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije dokazao da su ti uslovi u konkretnom slučaju ispunjeni, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa, koji se ogleda u dosljednom poštovanju relevantnih zakonskih odredaba i apelantovog prava na zaštitu imovine, budući da apelant i dalje nesmetano koristi sporne nekretnine pa u takvim okolnostima ne snosi pretjeran pojedinačni teret.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2884/21 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio