Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2543/21 (E. V.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2543/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-2543/21, rješavajući apelaciju Edhema Vehabovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edhema Vehabovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 072507 20 Gž od 27. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edhem Vehabović (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Kobaš, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 15. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 072507 20 Gž od 27. maja 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradiški (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 072507 18 P od 23. decembra 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio opoziv ugovora o poklonu od 29. aprila 2014. godine (u daljnjem tekstu sporni ugovor), koji su međusobno zaključili apelant kao poklonodavac, te njegov sin Hajrudin kao poklonoprimac (u daljnjem tekstu: tuženi), uz zahtjev da tuženi prizna i trpi postojeće stanje upisa na preciziranim nekretninama (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) na apelantovo ime. Istom presudom odbijen je apelantov prijedlog za određivanje sudske mjere osiguranja, kojom bi se tuženom zabranilo prometovanje spornim nekretninama i ništavost ispravke spornog ugovora, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka. Osnovni sud je, nakon provedenog postupka, zaključio da apelant nije dokazao postojanje velike i grube neblagodarnosti tuženog, niti svoje osiromašenje kao pravno relevantne razloge za opoziv ugovora, u smislu pravila iz paragrafa 947. i 948. Austrijskog građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: AGZ). Sud je uzeo u obzir da je apelant korisnik invalidske penzije, te apelantovo zdravstveno stanje, zatim da su odnosi između parničnih stranaka narušeni i da je između njih dolazilo do verbalnih sukoba. Obrazloženo je da su sukobi inicirani time što je tuženi prodavao pokretne stvari koje nisu bile predmet spornog ugovora. Navedeno je da su saslušani svjedoci saglasno potvrdili da parnične stranke žive u istoj kući, da tuženi apelanta nije fizički maltretirao i da se apelant o sebi može brinuti sam. Obrazloženo je da je apelant u svom iskazu iznio svoja osjećanja zbog ponašanja tuženog i njegove porodice, pri čemu nije naveo da mu je tuženi uskratio pomoć, ukoliko mu je bila potrebna. Sud je naveo da provedeni dokazi nesporno ukazuju na odsustvo poštovanja, uvažavanja i razumijevanja tuženog prema apelantu. Međutim, po mišljenju suda, provedeni dokazi ne ukazuju da je tuženi počinio moralnu grešku koja je „velika i gruba“ ili da je preduzeo radnju koja ima elemente krivičnog djela, kako to propisuju pravila iz paragrafa 948. AGZ-a. Navedeno je da pravno relevantan razlog za opoziv poklona predstavlja velika neblagodarnost, a da nezahvalnost tuženog, koju su u iskazima opisali apelant i svjedoci, nije razlog za opoziv.

3. Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 072507 20 Gž od 27. maja 2021. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Navedeno je da žalbeni prigovori, koji su detaljno prezentirani u obrazloženju, nisu mogli dovesti do drugačijeg odlučenja tako da je sud u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda. Obrazloženo je da je sudska praksa u primjeni pravila iz paragrafa 948. AGZ-a zauzela stav da se prilikom prosuđivanja ponašanja poklonoprimca prema poklonodavcu, u slučaju opoziva poklona zbog grube neblagodarnosti, mora uzeti u obzir i etički kriterij. U vezi s tim, obrazloženo je da se pod neblagodarnošću podrazumijeva takvo ponašanje poklonoprimca kojim se grubo ogriješio o interes pokolnodavca svjesnom povredom njegove ličnosti. S obzirom na izvedene dokaze, navedeno je da iz njih ne proizlazi da se tuženi prema apelantu ponašao na takav način, odnosno da mu nije nanio tjelesnu povredu, niti da je vrijeđao njegovo poštenje, slobodu i imovinu. U vezi sa ništavošću ispravke spornog ugovora, Okružni sud je naveo da ispravka broja parcele ne predstavlja razlog za ništavost ugovora već da se radi o očiglednoj grešci u pisanju koja se uvijek može ispraviti.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu i tumačenje pravila iz paragrafa 948. AGZ-a. Navodi da prvostepeni sud nije pravilno analizirao provedene dokaze, pa da je neosnovan stav drugostepenog suda da je prvostepena presuda pravilna. Apelant navodi da drugostepeni sud nije ispunio svoju dužnost koja mu nalaže da detaljno obrazloži žalbene navode. U vezi s tim ukazuje da je drugostepeni sud dao „šturo obrazloženje“ u kojem je „površno iznio svoj stav“, koji je utemeljio na proizvoljnom stavu prvostepenog suda. Zbog proizvoljnog postupanja drugostepenog suda apelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek.

5. Austrijski građanski zakonik (Justizgesetzsammlung, br. 1-6/1811), objavljen 1. juna 1811. godine, a na snazi od 1. janaura 1812. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Darovanje

Neporečenje darovanja § 946.

Darovne pogodbe ne mogu se redovito poreći.

Iznimke: 1. radi oskudnosti § 947.

Ako darodavac kasnije tako osiromaši, da ne bi imao potrebnoga čime se uzdržavati vlastan je, ako se još nalazi darovana stvar ili njezina vrijednost, i ukoliko mu ne dostaje potrebno uzdržavanje, iskati od obdarenika svake godine zakonite kamate od darovane sume, već ako bi se i sam obdarenik nalazio u jednakoj oskudnosti. Gdje je više daroprimalaca, raniji daroprimalac obvezan je samo utoliko, ukoliko prilozi kasnijih daroprimalaca nisu dovoljni da se uzdržava darodavac.

2. radi neharnosti § 948.

Darovanje može se poreći, ako je obdarenik krivac kakve grube neharnosti prema svom dobročincu. Pod grubom neharnošću razumijeva se takva pozljeda tijela ili uvreda u poštenju, u slobodi ili u imovini, da se protiv uvredioca može postupati službeno ili na zahtijevanje uvrjeđenika po zakonu kaznenom.

6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocjenom dokaza rasvijetlili bitne činjenice u vezi sa uslovima za opoziv spornog ugovora. Redovni sudovi su cijeneći apelantove navode i dokaze parničnih stranaka utvrdili da nisu ispunjeni zakonski uslovi za opoziv spornog ugovora prema pravilu iz paragrafa 948. AGZ-a, što su sudovi jasno obrazložili. U vezi s prigovorom da je žalbeni sud bio u obavezi da detaljno i opširno obrazloži i ispita žalbene prigovore, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud, ne predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku (vidi, Evropski sud, Gorou protiv Grčke (N.2), presuda od 20. marta 2009. godine, predstavka broj 12686/03, tač. 38-42). Apelant je u žalbi iznio identične prigovore koje je prvostepeni sud već razmotrio, dajući jasne razloge zašto provedeni dokazi nisu dovoljni za opoziv spornog ugovora. Okružni sud je takav stav prihvatio, te dodatno ukazao na sudsku praksu u vezi sa primjenom pravila iz paragrafa 948. AGZ-a. Ustavni sud smatra da se ovakva činjenična i prava utvrđenja u osporenim odlukama ne doimaju proizvoljnim. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža, da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Ustavni sud zaključuje da je apelantovo pozivanje na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije također očigledno prima facie neosnovano, jer proizlazi da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove koje je i koristio, zbog čega razlozi koje je apelant naveo u vezi sa kršenjem ovog prava ne pokreće pitanje iz člana 13. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2543/21 (E. V.) | Sudska praksa | Aktio