Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3297/21 (Z. L.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3297/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3297/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Lakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Lakić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007144 20 Kž 5 od 27. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Lakić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bojan Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007144 20 Kž 5 od 27. jula 2021. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007144 19 K od 5. decembra 2019. godine, apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u presudi, izvršio krivično djelo ubistva u pokušaju u sticaju sa krivičnom djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci. Sud je utvrdio da je apelant, zbog ranije poremećenih odnosa i fizičkih sukoba sa oštećenim, nakon verbalnog sukoba i kada je oštećeni krenuo prema njemu, ispalio više hitaca u njegovom pravcu u namjeri da ga liši života. Oštećeni je pogođen sa dva hica. Kada je oštećeni počeo da bježi, apelant ga je sustigao i fizički napao gađajući ga kamenjem i uz prijetnju da će ga ubiti, nakon čega je otišao sa lica mjesta. Oštećeni je zadobio lake tjelesne povrede. Apelant je tom prilikom imao pištolj za koji nije imao dozvolu za držanje niti oružani list. Sud je zaključio da je apelant krivična djela izvršio u stanju bitno smanjenje uračunljivosti, ukazujući na provedene dokaze, uključujući nalaz vještaka neuropsihijatra koji je predložila odbrana i u kojem je navedeno da apelant ima poremećaj ličnosti. Međutim, ocjenom apelantove strukture ličnosti, prirode i načina izvršenja djela i posljedice, kao i apelantovog ponašanja nakon izvršenja djela, sud je zaključio da je apelant imao u dovoljnoj mjeri očuvane intelektualne i voljne sposobnosti. Vještak nije naveo da apelant boluje od trajne ili povremene duševne bolesti.

3. Također, sud je naveo da nije mogao prihvatiti navod odbrane da se radilo o dobrovoljnom odustanku. Naime, sud je obrazložio da nije utvrdio postojanje elemenata dobrovoljnog odustanka jer je apelant nanio povrede oštećenom, što znači da nije dobrovoljno odustao od izvršenja. Također je istakao da činjenica da apelant nije pucao u vitalne dijelove tijela oštećenog, ne može značiti da kod apelanta nije postojao umišljaj, kako je to tvrdila odbrana. Dalje, sud je cijeneći iskaze svjedoka i materijalne dokaze utvrdio da je apelant, nakon što je oštećenog pogodio sa dva hica, nastavio oštećenog udarati nogama, rukama i kamenjem. Apelantov umišljaj da oštećenog liši života, kako sud navodi, proizlazi iz samog događaja, jer je apelant pripremljenim pištoljem, najprije pucao na oštećenog, a nakon toga nastavio da ga udara, iako ponašanje oštećenog više nije predstavljalo teško vrijeđanje ili napad. Okolnost da je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede nezavisna je od volje apelanta, kako je naglasio sud. Također, sud je ukazao da apelant nije dospio u stanje jake razdraženosti, već je ovakva reakcija posljedica strukture apelantove ličnosti, što ukazuje da je bio svjestan svog djela i želio njegovo izvršenje i djelovao sa direktnim umišljajem.

4. Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je naveo da je pravilnom ocjenom provedenih dokaza, prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice i izveo pravilan zaključak da je apelant počinio krivična djela za koje je osuđen. Drugačija verzija događaja, koju je iznosila odbrana nije prihvaćena imajući u vidu iskaze svjedoka očevidaca, koji su potvrdili iskaz oštećenog. Također, činjenica da je apelant – nakon što je ispalio više hitaca, od kojih su dva pogodila oštećenog, dodao ruku oštećenom i izvukao ga iz rijeke, nema karakter dobrovoljnog odustanka. Tom radnjom se ne može dovesti u sumnju pravilnost i valjanost utvrđenja psihičkog odnosa apelanta prema djelu u cjelini. Vrhovni sud je također istakao da je prvostepeni sud, analizom nalaza vještaka neuropsihijatra, pravilno zaključio da je apelant bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti u vrijeme izvršenja djela. Međutim, nastojanje odbrane da na pojedinim segmentima ovog nalaza dovedu u sumnju svjesnu i voljnu komponentu apelantovog umišljajnog postupanja, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim.

5. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili procesne norme. Suštinski, apelant navodi da sud nije ispitao sve okolnosti događaja, te da nije primijenio odredbe Krivičnog zakonika o dobrovoljnom odustanku. Pri tome, akcentira činjenicu da je apelant izvukao povrijeđenog iz rijeke. Također, apelant ukazuje da je subjektivni element odgovornosti kao direktni umišljaj pogrešno ocjenjen, pri čemu je sud pogrešno cijenio nalaz vještaka neuropsihijatra. Apelant tvrdi da kod njega nije bilo umišljaja da oštećenog liši života, niti se to može pronaći u njegovom postupanju. Apelant se žali i na izrečenu kaznu i smatra da je, zbog svega navedenog, povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U odnosu na apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava, te u vezi sa tim povredom principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o pitanju koje apelant problematizira, a koji se odnosi na institut dobrovoljnog odustanka dali relevantna i dovoljna obrazloženja, te da ništa ne ukazuje da su kod utvrđivanja činjenica ili primjene prava postupali proizvoljno ili očigledno nerazumno. Naročito, sudovi su detaljno i jasno obrazložili zaključak o tome da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnih djela za koje je osuđen, kao i sva ostala pitanja koja su bila ključna za odlučivanje. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudom, a Vrhovni sud je ispitao te navode i obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. S obzirom na to, apelantovi navodi o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica ili primjeni prava su neosnovani. Apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Također, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost ni u načinu na koji je sud obrazložio apelantov umišljaj, odnosno načinom na koji je ocijenio nalaz neuropsihijatra, što je također jasno obrazloženo. Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari, izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni načelo in dubio pro reo, pri čemu zapaža da je apelant i ove navode zasnovao isključivo na nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava.

13. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluku o kazni, samo zbog činjenice da je veća od kazne koju je oštećeni „dobio“ u prethodnom događaju i u krivičnom postupku u kojem je apelant bio oštećeni. Međutim, ovi navodi ni na koji način ne ukazuju da kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju, a odluku o kazni su sudovi također obrazložili na odgovarajući način.

14. Osim navedenog, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3297/21 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio