Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2753/21 (D. B.)

Odluka donesena 27. 06. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2753/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2753/21, rješavajući apelaciju Daneta Bosančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daneta Bosančića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 207535 20 Gž2 od 8. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dane Bosančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, sa prebivalištem u Melburnu-

Australija, kojeg zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 207535 20 Gž2 od 8. juna 2021. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 207535 19 P2 od 31. augusta 2020. godine.

2. Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnijelo je Osnovnom sudu tužbu protiv MUP RS i Zavoda za izgradnju a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) te apelanta kao trećetuženog, radi utvrđenja ništavosti ugovora o otkupu stana. Tokom postupka u parnicu je na strani tužitelja stupio umješač S. P. (u daljnjem tekstu: umješač).

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 207535 15 P od 31. maja 2017. godine odbijen je tužiteljev zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan), preciznije označen u presudi, koji je zaključen 28. septembra 2006. godine između prvotuženog i apelanta, kao i zahtjev da se briše upis apelantovog prava svojine na spornom stanu u javnim registrima. Presudom je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 207535 18 Gž od 14. decembra 2018. godine uvažene su žalbe tužitelja i umješača, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 207535 19 P2 od 31. augusta 2020. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev, te su prvotuženi i apelant obavezani da tužitelju i umješaču solidarno naknade troškove postupka. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant, na osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključio sa SIZ Banjaluka, koristio sporni stan od 1987. godine. Dalje, apelant je bio pripadnik specijalne policije CJB Banjaluka od 1992. do 1996. godine, te je penzionisan 31. maja 1998. godine, a na osnovu ugovora zaključenog 28. septembra 2006. godine otkupio je sporni stan. Osnovni sud je ukazao na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i na odredbe čl. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: ZPDS). Na osnovu tih propisa je zaključio da je apelant stekao stanarsko pravo na spornom stanu, ali da mu je ono prestalo ex lege jer do određenog roka nije podnio zahtjev za povrat spornog stana kojeg je napustio prije 19. decembra 1998. godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru materijalnim dokazima iz kojih proizlazi da je, suprotno apelantovom iskazu i iskazu svjedoka, sporni stan 14. maja 1998. godine prvotuženi dodijelio na korištenje radniku M. R. S obzirom na to da apelant nije podnio zahtjev za povrat spornog stana, odnosno da je stanarsko pravo izgubio po sili zakona 19. aprila 2000. godine, sud je u skladu sa odredbama čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je ništav ugovor o otkupu spornog stana. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), advokatskoj tarifi i uspjehu stranaka u sporu.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 207535 20 Gž2 od 8. juna 2021. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka, tako što je odbijen zahtjev umješača da mu apelant naknadi troškove postupka. Apelantova žalba je u preostalom dijelu odbijena, te je potvrđena prvostepena presuda u dijelu odluke o glavnoj stvari i odluke o troškovima postupka u odnosu na tužitelja. U obrazloženju presude, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita u dijelu odluke o glavnoj stvari i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka u odnosu na tužitelja. Sud je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, tužitelj aktivno legitimisan i ima pravni interes za podnošenje tužbe za poništenje ugovora o otkupu spornog stana. Naime, tužitelj je podnio tužbu u skladu sa izmijenjenom odredbom 18. stav 2. ZPDS, kojom je omogućeno tužitelju da podnosi tužbe za poništenje ugovora koji su zaključeni suprotno odredbama tog zakona. Dalje, sud je naveo da je apelant pravilno ukazao da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 277. stav 1. ZPP-a trebao, nakon ukidanja odluke, održati glavnu raspravu a ne pripremno ročište. Međutim, Okružni sud smatra da ova povreda postupka nije bila od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke, zato što prvostepena presuda „nije zasnovana samo na novim materijalnim dokazima koji je dostavio tužitelj još u fazi žalbenog postupka a zatim izveo na pripremnom ročištu“. Naime, svi tužiteljevi izvedeni materijalni dokazi išli su u prilog zaključku da je apelant napustio Banjaluku prije 19. decembra 1998. godine. Međutim, prvostepeni sud je, u ranijem postupku, prihvatio iskaze svjedoka koji su suprotni i kontradiktorni izvedenim materijalnim dokazima, bez obrazloženja zbog čega nije poklonio vjeru materijalnim dokazima. Okružni sud je u vezi s tim istakao da je „bez obzira što se sud pozvao na materijalne dokaze koji su izvedeni na pripremnom ročištu, prvostepeni sud je sada u ponovnom postupku prihvatio i na pravilan način cijenio izvedene materijalne dokaze koje je tužitelj i ranije izveo u postupku pred prvostepenim sudom“. Te dokaze je sud prihvatio, ali nije poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka koji su kontradiktorni izvedenim dokazima.

7. Sud je zatim ponovio utvrđeno činjenično stanje u pogledu spornog stana i njegovih korisnika, te je istakao da je apelantu stanarsko pravo na spornom stanu prestalo 19. aprila 2000. godine. Ukazao je na odredbe Zakona o prestanku primjene i odredbe ZPDS koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora čija se ništavost traži, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ništav ugovor o otkupu spornog stana. S druge strane, Okružni sud je istakao da umješač nije stranka u postupku i nema pravo na troškove postupka, te je u tom dijelu preinačio prvostepenu odluku o troškovima postupka.

8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini uglavnom ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Apelant smatra da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Također, apelant ističe da je prvostepeni sud nezakonito održao pripremno ročište na kojem su izvedeni novi dokazi, te da su sudovi svoje odluke zasnovali na novim dokazima provedenim u ponovnom postupku. Smatra da je bio aktivno legitimisan za zaključivanje ugovora o otkupu spornog stana, te da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o prestanku primjene.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

11. U vezi sa navodima apelanta koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te proizvoljne primjene prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav

1. Evropske (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, ZPDS, Zakon o prestanku primjene i ZPP, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud posebno detaljno i jasno obrazložio zbog čega je, s obzirom na sadržaj člana

18. ZPDS, neosnovan istaknuti prigovor nedostataka aktivne legitimacije tužitelja, kao i zašto ponovno održavanje pripremnog ročišta nije uticalo na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2753/21 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio