Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2967/21 ("PERO" d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 27. 06. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građevinsko zemljište
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2967/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. juna 2025. godine, u predmetu broj AP-2967/21, rješavajući apelaciju "PERO" d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "PERO" d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012430 21 Uvp od 1. jula 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "PERO" d.o.o. Zenica podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012430 21 Uvp od 1. jula 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana .
OBRAZLOŽENJE
1. "PERO" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Melisa Siliftarević, advokat iz Zenice, podnio je 16. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 012430 21 Uvp od 1. jula 2021. godine.
2. Rješenjem Službe za urbanizam, geodetske i imovinsko pravne poslove Općine Maglaj (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-19-9-663/20 od 25. februara 2020. godine apelantu je za 2020. godinu određena obaveza plaćanja komunalne naknade za korištenje poslovnog prostora u Liješnici, Općina Maglaj, ukupne površine 2.723,60 m2, u godišnjem iznosu od 326,83 KM (mjesečno 27,24 KM). U izreci rješenja preciznije su navedeni način i formula obračuna komunalne naknade.
3. U obrazloženju, Služba je navela da se poslovni prostor nalazi u VI zoni građevinskog zemljišta Općine Maglaj za koji je, odredbama člana 27. Zakona o komunalnim djelatnostima i člana
11. Odluke o komunalnoj naknadi, određen broj bodova za izračunavanje komunalne naknade. Dalje je navela da je u konkretnom slučaju vrijednost boda određena Odlukom o utvrđivanju vrijednosti boda komunalne naknade za 2020. godinu, te da iznosi 0,002 KM/m2. Takođe je ukazala da je Zakonom o komunalnim djelatnostima određena obaveza plaćanja komunalne naknade, te je navela sadržaj odredbe člana 22. stav (1) Zakona o komunalnim djelatnostima.
4. Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-19-103/20 od 19. novembra 2020. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Ministarstvo je navelo sadržaj odredbi člana 55. st. (2), (3) i (5) Zakona o prostornom uređenju i građenju. Takođe je navelo da su apelantu nadležni organi izdali rješenja za izgradnju i upotrebu objekta, te da je apelant uredio građevinsko zemljište prije tehničkog prijema poslovnog objekta. Naime, Ministarstvo je zaključilo da su ispunjeni uslovi iz člana 22. stav (3) Zakona o komunalnim djelatnostima – da se zemljište na kome se nalazi poslovni objekat smatra građevinskim zemljištem, odnosno da se zemljište u naselju Liješnica smatra uređenim građevinskim zemljištem. Dalje je navelo da sredstva koja je apelant uložio u uređenje građevinskog zemljišta (izgradnja sistema za snabdijevanje vodom i izgradnja septičke jame za odvod otpadnih voda) predstavljaju razlog za umanjenje naknade za uređenje građevinskog zemljišta koja je propisana Zakonom o građevinskom zemljištu. Međutim, ukazalo je da to nije razlog za oslobađanje od obaveze plaćanja komunalne naknade koja je propisana Zakonom o komunalnim djelatnostima, jer su to po svom karakteru i namjeni dvije različite naknade. Dalje je detaljno obrazložilo razloge zbog kojih je Služba pravilno utvrdila korisnu površinu poslovnog prostora i površinu zemljišta koje služi za obavljanje djelatnosti.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 012430 20 U od 3. marta 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja.
6. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je Služba pravilno utvrdila činjenično stanje, na koje je pravilno primijenila odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima, Odluku o komunalnoj naknadi i Odluku o utvrđivanju vrijednosti boda naknade za 2020. godinu. Osim toga, naveo je da su organi uprave pravilno utvrdili da naselje u kojem se nalazi poslovni prostor spada u naselje sa uređenim građevinskim zemljištem, te da je apelant obveznik plaćanja utvrđene komunalne naknade. Takođe je naveo da su organi uprave pravilno utvrdili površinu objekta, te da su pravilno odredili iznos naknade po formuli koja je navedena u prvostepenom rješenju.
7. Presudom Kantonalnog suda od 1. jula 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Kantonalni sud je ponovio zaključke organa uprave i Kantonalnog suda. U vezi s tim, obrazložio je da je osporeno rješenje Kantonalnog suda pravilno i zakonito, te da apelantovi navodi iz tužbe ne mogu biti od uticaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari.
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da nije obveznik plaćanja komunalne naknade. Navodi da je iz svojih vlastitih sredstava osposobio objekat za upotrebu. Takođe navodi da Općina Maglaj u naselju u kojem se nalazi poslovni prostor nije izgradila minimum infrastrukture za obavljanje poslovne djelatnosti, te da zemljište na kojem se nalazi poslovni prostor nije uređeno građevinsko zemljište. Osim toga navodi da površina objekta iznosi 2.552 m2, te da je Služba pogrešno utvrdila njegovu površinu. Apelant navodi da se naplata komunalne naknade vrši samo od pravnih lica, čime su oni stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na vlasnike stambenih prostora koji tu taksu ne plaćaju, iako im je ta obaveza propisana Zakonom o komunalnoj djelatnosti i Odlukom o komunalnoj naknadi.
9. Zakon o prostornom uređenju i građenju („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“, br.1/14 i 4/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 55. st. (2), (3), (4) i (5) (Uređenje građevinskog zemljišta) (2) Izgradnja građevina vrši se na uređenom građevinskom zemljištu. (3) Izuzetno od stava (2) ovog člana, izgradnja građevina može se vršiti i na neuređenom građevinskom zemljištu, pod uvjetom da se njegovo uređenje izvrši u toku građenja građevine, a najkasnije do tehničkog prijema završene građevine. (4) uređenje građevinskog zemljišta je obaveza općine. […] (5) Izuzetno od stava (4) ovog člana, u slučaju da građevinsko zemljište nije uređeno u momentu podnošenja zahtjeva za odobrenje za građenje, investitor građevine ili drugog zahvata u prostoru na toj lokaciji uložit će svoja sredstva u izgradnju komunalne infrastrukture prema usvojenom planskom dokumentu i projektima, a to ulaganje će se uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine naknade za uređenje građevinskog zemljišta.
10. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“, broj 17/08), u relevantnom dijelu glasi: Član 22.st. (1) i (3) (Obveznici komunalne naknade) (1) Komunalnu naknadu plaćaju, u naseljima sa uređenim građevinskim zemljištem, vlasnik stambenog, proizvodnog i poslovnog prostora, te građevinskog zemljišta ili korisnik kada je to vlasnik ugovorom ovjerenim od nadležne poreske uprave prenio na korisnika. (3) Naseljima sa uređenim građevinskim zemljištem, prema stavu (1) ovog člana, smatraju se naselja opremljena najmanje pristupnom cestom, objektima za snabdijevanje električnom energijom i snabdijevanje vodom i odvođenje otpadnih voda prema mjesnim prilikama. Član 27.
Broj bodova za izračunavanje komunalne naknade po zonama za stambeni, proizvodni i prostor za druge privredne djelatnosti iznosi po m2:
Red. broj Zona
Stambeni prostor
Proizvodni prostor
Broj bodova/m² Prostor za druge privredne djelatnosti
VI zona 2
3 5
11. Odluka o komunalnoj naknadi (Službene novine Općine Maglaj broj 3/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.
Iz komunalne naknade obezbjeđuju se sredstva za obavljanje komunalnih djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje i to:
1. odvođenje atmosferskih voda,
2. održavanje čistoće na gradskim ulicama i javnim površinama,
3. održavanje javnih površina,
4. održavanje javne rasvjete i potrošnje električne energije za javnu rasvjetu, […]
12. Odluka o utvrđivanju vrijednosti boda komunalne naknade za 2020. godinu (Službene novine Općine Maglaj broj 11/19) u relevantnom dijelu glasi: Član 1
Vrijednost boda na osnovu kojeg se utvrđuje visina komunalne naknade za finansiranje komunalnih djelatnosti zajedničke komunalne potrošnje u općini Maglaj se utvrđuje u mjesečnom iznosu od 0,002 KM/m2 za sve zone i 1,40 KM/m2 za asfaltne baze.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
14. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine , odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu. U vezi s pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud svoju odluku zasnovali na relevantnim odredbama zakona i odluka koje su jasne i dostupne. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da naselje u kojem se nalazi poslovni prostor spada u naselje sa uređenim građevinskim zemljištem, da je apelant obveznik plaćanja utvrđene komunalne naknade, te da su organi uprave pravilno utvrdili površinu objekta i odredili iznos naknade. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu imalo za cilj obezbjeđenje obavljanja komunalnih djelatnosti zajedničke potrošnje, koje su nesporno u opštem/javnom interesu. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se pod pojmom javnog interesa u komunalnim djelatnostima podrazumijeva zadovoljavanje onih potreba društva bez kojih bi bili nezamislivi uslovi života i rada građana, državnih organa, privrednih subjekata na području kantona (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-53/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 38., dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud zapaža da komunalna naknada koju je apelant obavezan da plati nije naročito visoka (vidi tačku 2 ove odluke), niti apelant tvrdi da je nametanje te obaveze u ozbiljnijoj mjeri uticalo na njegovu finansijsku situaciju. Stoga, imajući u vidu široko polje slobodne procjene javne vlasti u oblasti politike javnih prihoda, uključujući i izbor vrste i iznosa te obaveze (vidi Evropski sud, Cacciato protiv Italije, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 60633/16, tačka 25, sa daljnim referencama), Ustavni sud smatra da je obavezivanjem apelanta da plati komunalnu naknadu postignut „pravičan odnos“ između zahtjeva osiguranja obavljanja komunalnih djelatnosti od opšteg interesa i zaštite apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije stavljen „poseban i pretjeran teret“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Takođe, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman