Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4480/22 (E. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4480/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4480/22, rješavajući apelaciju Elvisa Bešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvisa Bešića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 052375 22 Kž od 19. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvis Bešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Marijan Ivanović advokat iz Orašja, podnio je 24. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 052375 22 Kž od 19. septembra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 052375 21 K od 8. jula 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, apelanta je oglašen krivim da je počinio krivično djelo posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ FBiH) pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, ali je istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo.

3. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepene presude i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da u prvostepenom postupku nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da ta tvrdnja kolidira izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama u toku prvostepenog postupka. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz iskaza svjedoka policajaca S. Č. i J. V. proizlazi da su kritičnog dana apelanta priveli u policijsku stanicu, gdje im je on dobrovoljno predao jednu PVC vrećicu u kojoj je bila biljna materija, za koju je kasnije utvrđeno da se radi o marihuani. Navedeno proizlazi i iz apelantovog iskaza, koji je dao u istrazi. S obzirom da je apelant tek na glavnom pretresu, izmijenio navedeni iskaz iz istrage, navodeći da su policajci PVC vreću sa drogom i jedan džoint našli kod njega u stanu, Kantonalni sud je ocjenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant izmijenio iskaz da bi sebi olakšao položaj u postupku. Kantonalni sud je u tom dijelu ukazao da je pravilan zaključak prvostepenog suda jer navedeno proizlazi iz sadržaja objektivnih dokaza optužbe, i to predmeta, zapisnika o dobrovoljnoj predaji predmeta koji je apelant lično potpisao, i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta u kojima su označeni predmeti koji se dobrovoljno predaju ali i osoba koja ih je predala. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je podržao stav prvostepenog suda da za navedene dokaze nije bilo potrebe za izdavanje naredbe za pretresanje jer je apelant dobrovoljno u policijskoj stanici predao stvari navedene u zapisniku o dobrovoljnoj predaji stvari.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje ili pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su dokazi optužbe nezakoniti. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, iz čl. 4., 5. i 8. Evropske konvencije, odnosno čl. II/3.c), d) i f).Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je sud jasno ukazao zbog čega je prvostepeni sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu došli u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz čl. 4., 5. i 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4480/22 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio