Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4414/22 (A. T.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4414/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4414/22, rješavajući apelaciju Azre Tatarage, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azra Tataraga protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 087947 22 Gž 2 od 22. septembra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azra Tataraga protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 087947 22 Gž 2 od 22. septembra 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Tataraga (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mesud Duvnjak advokat iz Bugojna, podnijela je 22. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 I 087947 22 Gž 2 od 22. septembra 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 I 087947 21 I 3 od 11. februara 2022. godine.
2. Tražitelj izvršenja (JU Centar za socijalni rad Bugojno) je podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice kao izvršenik na osnovu izvršne isprave – rješenja tražitelja izvršenja od 3. januara 2014. godine kojim je stvorena apelantičina novčana obaveza za plaćanje smještaja i ishrane njenog mldb. djeteta u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo radi obrazovanja u mjesečnom iznosu od 357,39 KM. Predloženo je izvršenje na apelantičinoj plaći. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju Općinskog suda od 23. januara 2019. godine.
3. Rješenjem Općinskog suda od 3. oktobra 2019. godine djelimično je usvojen apelantičin prigovor i rješenje o izvršenju je djelimično preinačeno tako da je novčano potraživanje umanjeno, dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo neizmjenjeno.
4. Rješenjem Kantonalnog suda od 3. septembra 2020. godine apelanticina žalba je uvažena, ukinuto je prvostepeno rješenje u dijelu novčanog iznosa i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
5. Osporenim rješenjem Općinskog suda usvojen je apelantičin prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju, djelimično je obustavljeno izvršenje za novčani iznos od 7.307,16 KM, te je određeno da se nastavlja izvršenje radi naplate novčanog iznosa od 20.763,65 KM.
6. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba izjavljena protiv osporenog prvostepenog rješenja. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantičin prigovor iz žalbe da nije dokazana visina predmetnog potraživanja obzirom da je tražitelj izvršenja proveo dokaz čitanjem Pregleda knjigovodstvenog obračuna dugovanja apelantice od 18. januara 2019. godine, dok apelantica samo paušalno osporava visinu duga bez prijedloga za sprovođenjem dokaza u tom pravcu. Također, sud je naveo da je izvršna isprava, na temelju koje je određeno izvršenje u konkretnom slučaju, snadbjevena klauzulom pravomoćnosti i izvršnosti te shodno odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) predstavlja podobnu izvršnu ispravu za izvršenje. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da izvršni sud nije ovlašten ispitivati zakonitost izvršne isprave, niti raspravljati o činjenicama koje je stranka mogla iznijeti u postupku u kome je donesena pravomoćna i izvršna odluka. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni apelantičini žalbeni navodi kojima osporava izvršnu ispravu, na osnovu koje je pokrenut konkretni izvršni postupak. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je djelimično osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja, uz pravilno obrazloženje da dospjela potraživanja po rješenju organa uprave shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima i sudskoj praksi, zastrijevaju za deset godina, a za potraživanja koja dospijevaju ubuduće ako su povremenog karaktera za tri godine. Kako je prijedlog za izvršenje podnesen u januaru 2019. godine, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je utvrdio da potraživanja od januara 2016. godine do januara 2019. godine nisu zastarjela, a da su zastarjela potraživanja za period 2014. i 2015. godine.
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom postupku nije utvrđeno da ona nije platila pripadajući dio troškova za školovanje djeteta. Također, navodi da je tražitelj izvršenja bio dužan dati obrazovanje njenom djetetu u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost ratione materiae – u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvorni pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje
9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnijela apelantica kao izvršenik u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju pravosnažnog rješenja. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelantica ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu da su apelantičini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su stoga i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie – u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelanticino pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na temelju izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantičinim navodima, jasno ukazao da izvršni sud nije ovlašten preispitivati valjanost izvršne isprave na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak u skladu sa ZIP. S obzirom na to, te kako apelantica, osim što ponavlja identične navode, nije ponudila relevantne argumente, niti dokaze koji bi ukazali na suprotno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičinu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantičinog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na apelantičine navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazovanje i prava na ličnu slobodu i sigurnost Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnih navoda, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u ovom postupku došlo do povrede navedenih prava, niti to proističe iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, premakojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa
Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavnisud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman