Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4202/22 (Đ. S.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4202/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4202/22, rješavajući apelaciju Đevada Selimotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đevada Selimotića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 185684 19 Gž od 16. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đevad Selimotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nermin Dizdar advokat iz Mostara, podnio je 7. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 185684 19 Gž od 16. septembra 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 15. avgusta 2019. godine obavezan je apelant da M. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade nematerijalne štete, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila naknadu nematerijalne štete od apelanta, zbog štetnog događaja u kojem su učestvovali ona i apelant. Sud je ukazao da je uvidom u pravomoćnu presudu ovog suda utvrdio da je apelant nakon vebalnog sukoba tužiteljicu odgurnuo, da je tužiteljica pala i zadobila ozljede, zbog čega je oglašen krivim da je počinio krivično djelo teška tjelesna povreda. Pored toga, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je nakon štetnog događaja apelantica hospitalizirana i operirana. Stoga, imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je tužiteljici zbog ozljeda koje je zadobila od apelanta umanjena opća životna aktivnost, da je zbog operacije nastupila estetska naruženost, kao i da je tužiteljica usljed zadobijenih ozljeda trpjela bolove i strah, sud je u cijelosti usvojio tužiteljičin tužbeni zahtjev. Pored toga, Općinski sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da povrede tužiteljice nisu u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi sa njegovim radnjama, odnosno da se sporni događaj nije desio na način kako je to utvrđeno pravomoćnom krivičnom presudom ovog suda. Sud je istakao da je u parničnom postupku vezan za pravomoćnu krivičnu presudu u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda iskazi parničnih stranaka kao i saslušanih svjedoka nisu bili od odlučnog značaja i nisu relevantni za odluku jer je postojanje krivičnog djela i apelantova krivična odgovornost već utvrđena pravomoćnom krivičnom presudom. Sud je ukazao da je na osnovu člana 386. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio o troškovima postupka. Naime, ukazao je da se priznati troškovi sastoje od troškova sastava tužbe, zastupanja na pripremnom ročištu 6. septembra 2018. godine, zatim zastupanja na glavnoj raspravi 13. marta, 22. aprila, 28. maja i 21. juna 2019. godine, takse na tužbu i presudu kao i troškova vještačenja.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano suprotstavlja svoju ocjenu dokaza slobodnoj ocjeni dokaza od strane prvostepenog suda. Osim toga, sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi vezano za odluku o troškovima prvostepenog suda.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito osporava način na koji su redovni sudovi cijenili izvedene dokaze, te odluku o troškovima postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava odnose na način na koji su sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, jasno obrazložio da je u ovom postupku vezan za pravomoćnu krivičnu presudu u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda da nisu pravilno cijenjeni provedeni dokazi, nije ponudio bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u provedenom postupku došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili i odluku o troškovima postupka u čemu Ustavni sud također ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman