Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3476/21 (H. Z.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3476/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3476/21, rješavajući apelaciju Hamdije Zulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hamdija Zulić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 061164 21 Rev od 18. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamdija Zulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 9. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 061164 21 Rev od 18. maja 2021. godine,presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 061164 20 Gž od 2. decembra 2020. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 061164 14 P od 6. aprila 2020. godine.

2. Apelant je rješenjem o nasljeđivanju iz 2009. godine naslijedio označene parcele i na osnovu tog rješenja upisano je apelantovo pravo vlasništva. Na parcelama se više od 30 godina vrši iskopavanje rude-minerala dolomita. Apelant se u vezi s tim obraćao nadležnoj inspekciji, Vladi Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotužena), Gradu Bihaću (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Muminović“ d.o.o Bihać (u daljnjem tekstu: trećetuženi, zajedno: tuženi) i tražio da se iskopavanje zaustavi. Apelantovi zahtjevi su odbijeni. Apelant je nakon toga podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih i postavio pet tužbenih zahtjeva: 1. da sud obaveže tužene da mu naknade novčani iznos na ime materijalne štete zbog iskopavanja dolomita na označenim parcelama; 2. da mu tuženi solidarno isplate troškove rekultivacije zemljišta na označenim parcelama; 3. da mu tuženi solidarno naknade štetu nastalu eksploatacijom dolomita na označenom pašnjaku; 4. da sud obaveže trećetuženog da apelantu preda u posjed označene nekretnine na kojim vrši iskopavanje a koje su označene u nalazu i mišljenju vještaka koji čine sastavni dio presude te 5. da sud obaveže tužene da prestanu sa uznemiravanjem apelanta u njegovom vlasništvu i posjedu nekretnina.

3. Općinski sud je presudom broj 17 0 P 061164 14 P od 6. aprila 2020. godine odbio sve apelantove tužbene zahtjeve. Općinski sud je, u odnosu na prvi zahtjev, istakao da je odredbama člana 1. stav 2. i člana 4. Zakona o rudarstvu USK (u daljnjem tekstu; Zakon) propisano da je rudno blago dobro od općeg interesa i pod posebnom zaštitom te da je upravljanje takvim sirovinama u nadležnosti prvotužene. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je eksploatacija rude vršena samo na jednoj od apelantovih parcela a ne na svim kako je apelant tvrdio. Također je utvrđeno da su neke od parcela vlasništvo prvotužene i drugotuženog i da se radi o javnim putevima i neplodnom zemljištu a ne o apelantovom vlasništvu. S obzirom na te činjenice, Općinski sud je zaključio da apelant, shodno navedenim zakonskim odredbama, iako je vlasnik parcele, nije vlasnik rudnog bogatstva pa da mu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete za njegovo iskopavanje. U odnosu na drugi tužbeni zahtjev navedeno je da rekultivacija podrazumijeva preuređenje zemljišta na kojem je vršena eksploatacija. Općinski sud je istakao da je u postupku utvrđeno da iz pobrojanih akata prvotužene jasno proizlazi da eksploatacija na navedenoj parceli nije okončana i da je predviđeno da se odvija i u narednim godinama, zbog čega je ovaj apelantov zahtjev i neosnovan i preuranjen. U odnosu na treći zahtjev, navedeno je da apelantu ne pripada pravo ni na naknadu novčane vrijednosti za uništeni pašnjak. Općinski sud je naveo da je parcela za koju apelant tvrdi da je uništeni pašnjak, prema javnim knjigama bila pašnjak do 1978. godine, odnosno do godine kada apelant još nije bio vlasnik. Nakon toga je postala dio javnog puta i neplodnog zemljišta, zbog čega apelantu ne pripada pravo na naknadu štete.

4. Osim toga Općinski sud je istakao da su i apelantov četvrti i peti zahtjev također neosnovani. Navedeno je da apelant ne može tražiti da sud obaveže trećetuženog da mu vrati u posjed spornu parcelu i da ga tuženi prestanu uznemiravati u vršenju vlasničkih prava na parceli na kojoj se vrši eksploatacija. Općinski sud je istakao da trećetuženi vrši eksploataciju na legalan način i na osnovu zakonom propisanih dozvola i odobrenja koje su izdali ostali tuženi. Općinski sud je, na kraju, istakao da su apelantovi tužbeni zahtjev zasnovani na ograničenju prava vlasništva koje ima na navedenim nekretninama. Navedeno je da apelant, međutim, nije usmjerio svoje zahtjeve na pitanje oduzimanja nekretnina odnosno faktičke eksproprijacije zbog iskopavanja rude, pa da sud nije mogao ni razmatrati takva pitanja niti primijeniti Zakon o eksproprijaciji.

5. Kantonalni sud je presudom broj 17 0 P 061164 20 Gž od 2. decembra 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti prihvata i stanovište i pravne razloge koje je u toj presudi istakao Općinski sud.

6. Vrhovni sud je presudom broj 17 0 P 061164 21 Rev od 18. maja 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno prihvatio činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te dao jasno i potpuno obrazloženje svoje odluke koje prihvata i Vrhovni sud.

7. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da je nesporno dokazao da su mu nekretnine eksproprirane bez njegovog pristanka. Navodi i da je suština njegovog zahtjeva u stvari zahtjev za povrat svojine u posjed te da su redovni sudovi morali primijeniti odredbe Zakona o eksproprijaciji. Apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu štete jer tu štetu trpi više od 12 godina a kako iz osporenih presuda proizlazi trpjet će je i dalje.

8. U Zakonu o rudarstvu („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 19/11) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 2. (2) Rudno blago je dobro od općeg interesa i pod posebnom je zaštitom.

Član 4. (Upravljanje mineralnim sirovinama)

Upravljanje mineralnim sirovinama iz člana7. ovog zakona je u nadležnosti kantona koji u skladu sa ovim Zakonom programira, planira i nadzire eksploataciju mineralnih sirovina u zo osiguranje njihovog racionalnog iskorištenjau skladu sa propisima o sigurnosti rudarskih objekata i zaposlenih i o zaštiti okoliša i prirodnih vrijednosti.

9. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 2. (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u odlukama jasno istakli da apelant tužbenim zahtjevima nije pokrenuo pitanje naknade zbog faktičke eksproprijacije njegovih nekretnina, niti je to pitanje postavljao pred upravnim organima. Zbog toga se redovni sudovi nisu ni mogli baviti tim pitanjem s obzirom da je odredbama člana 2. stav 1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Također, Ustavni sud ukazuje i da su redovni sudovi jasno istakli zašto apelantu ne pripada pravo na naknade štete koje je tražio kao ni na povrat u posjed nekretnina. Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije doveo u pitanje ovakva utvrđenja redovnih sudova. Osim toga, apelant vezano za svoje tužbene zahtjeve, samo ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud također zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3476/21 (H. Z.) | Sudska praksa | Aktio