Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3509/21 (A. D.)

Odluka donesena 18. 01. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3509/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 01. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine, u predmetu broj AP-3509/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Adnan Dautović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Dautović protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 179691 21 Kž od 1. jula 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Dautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnio je 13. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 179691 21 Kž od 1. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 179691 20 K od 22. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda apelant je, između ostalog, proglašen krivim zato što je radnjama pobliže opisanim u izreci presude učinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav (1) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.

3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je proveo dokaze optužbe (saslušao oštećenog A. S., odnosno svjedoke H. B. i A. K.), te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, između ostalog, potvrde o oduzimanju predmeta, te zapisnike o saslušanju svjedoka (sadržaj navedenih dokaza detaljno naveden u presudi). Također, ukazao je da je proveo dokaze odbrane (saslušao svjedoke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju čiji je sadržaj detaljno naveden u presudi). Dalje, ukazao je da iz provedenih dokaza slijedi da je apelant, nakon što ga je oštećeni lagano odgurnuo od sebe, te nakon što je oštećenom uputio prijetnje i psovke, izvadio pištolj i uperio ga u oštećenog, čime je počinio konkretno krivično djelo. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da se, suprotno prigovorima odbrane, apelantovo postupanje ne može podvesti pod institut nužne odbrane.

4. Zatim, Općinski sud je istakao da je ključni svjedok događaja oštećeni koji je ukazao na sve bitne i ključne činjenice, odnosno koji je pojasnio koje radnje je apelant poduzimao. Također je naveo da su i ostali svjedoci potvrdili da je oštećeni bio uplašen i vidno uznemiren. Imajući u vidu navedeno, sud je ukazao da je ocijenio da je iskaz oštećenog vjerodostojan i pouzdan. Dalje, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantove navode, date u svojstvu svjedoka, kojim se pravdao da je zapravo on žrtva, te da je samo pokazao pištolj oštećenom, ali da ga nije usmjerio u njegovom pravcu, zato što je to ocijenio kao apelantov pokušaj da ublaži svoju krivičnu odgovornost. Također, Općinski sud je ukazao da je analizirao iskaz svjedoka odbrane H. H., policijskog djelatnika, koji je dao pojašnjenja u vezi s upotrebom oružja. Međutim, istakao je da taj iskaz nema dokaznu snagu koja bi utjecala na sud da izvede drugačiji zaključak o apelantovoj odgovornosti.

5. Presudom Kantonalnog suda odbijene su žalbe apelanta i apelantovog branioca kao neosnovane i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj odbrani. Naime, naveo je da iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je oštećeni odgurivao apelanta u namjeri da od sebe odbije verbalni, odnosno eventualni fizički napad za koji je vjerovao da može uslijediti. U vezi s tim, ukazao je da je oštećeni bio goloruk, a da je apelant uperio pištolj prema njemu. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je i po ocjeni tog suda iskaz oštećenog vjerodostojan. U vezi s tim, istakao je da je oštećeni prijetnje koje su mu upućene shvatio ozbiljno, te da se osjećao ugroženo, što su potvrdili svjedoci H. B. i A. K. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao razloge zbog kojih prihvata iskaz oštećenog, a zbog čega ne prihvata apelantov iskaz.

6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer redovni sudovi nisu zaključili da je postupao u nužnoj odbrani. Također, ističe da su proizvoljnom ocjenom dokaza utvrdili da je počinio navedeno krivično djelo i u vezi s tim ukazuje da se presuda zasniva samo na iskazu oštećenog i dva svjedoka koji nisu ni bili očevici događaja. Zatim, apelant ukazuje da nije obrazloženo zašto nije prihvaćena njegova izjava. Apelant dalje tvrdi da je svjedocima optužbe dat privilegirani položaj, odnosno da je onemogućen da dokaže da svjedoci optužbe nisu kredibilni, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku. Osim toga, ističe da mu je povrijeđeno pravo na odbranu. Apelant posebno navodi da nije imao potrebu da izvodi dodatne dokaze jer su dokazi optužbe slabi i neuvjerljivi, te da optužba nije bila u stanju dokazati osnovanost navoda. Dalje, apelant ukazuje da redovni sudovi, s obzirom na izvedene dokaze, a primjenom standarda o nepristranosti suda, nisu mogli donijeti osuđujuću presudu, kao i da osporene odluke nisu donesene u skladu s principom in dubio pro reo. Također, ukazuje da mu je onemogućen pristup sudu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u konkretnom slučaju apelantu omogućeno da na dvije sudske instance učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude. Stoga su neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

10. Dalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku jer je svjedocima optužbe dat privilegirani položaj, odnosno da je na taj način onemogućen da dokaže da svjedoci optužbe nisu kredibilni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da princip jednakosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Zayidov protiv Azerbejdžana (broj 3), presuda od 19. januara 2023. godine, predstavka broj 60824/08, tačka 90, odluke Ustavnog suda br. U-35/01 od 10. i 11. maja 2002. godine, tačka 24. i AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, stav 35, dostupne na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra i da je Općinski sud u konkretnom predmetu ispunio obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, pri čemu je i apelant dao iskaz. Naročito, Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji istakao da nije imao potrebu da izvodi dodatne dokaze jer je smatrao da su dokazi optužbe slabi i neuvjerljivi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su ti apelantovi navodi neosnovani.

11. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazu oštećenog, a zašto nije poklonio vjeru apelantovom iskazu. Zatim, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu osnovani.

12. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi koji se odnose na pristranost suda u suštini zasnivaju na njegovom nezadovoljstvu načinom na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. Dakle, apelant ne ukazuje da je bilo ličnih predrasuda kod postupajućih sudija, odnosno da sud, između ostalog, i svojim sastavom nije pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su i ti navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako je navedeno, nakon ocjene izvedenih dokaza, izveli zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovoj tvrdnji o kršenju principa in dubio pro reo.

13. Apelant dalje tvrdi da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer redovni sudovi nisu zaključili da je postupao u nužnoj odbrani. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto je pravilna ocjena prvostepenog suda da se u ovom slučaju nije radilo o nužnoj odbrani (vidi tačku 6. Odluke). Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3509/21 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio