Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3611/21 („Super Petrol“ d.o.o Banja Luka)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Retroaktivna primjena zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3611/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3611/21, rješavajući apelaciju „Super Petrol“ d.o.o Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Super Petrol“ d.o.o Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 127686 20 Rev od 1. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Super Petrol“ d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kremenović & Mikanović iz Banja Luke, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 127686 20 Rev od 1. septembra 2021. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 127686 19 Pž od 28. aprila 2020. godine.
2. Apelant je osnovan upisom u registar preduzeća Republike Srpske u toku 2001. godine. U to vrijeme, na snazi je bio Zakon o privrednoj komori Republike Srpske (u daljnjem tekstu: stari Zakon), kojim je bilo propisano da je članstvo u komori dobrovoljno i da se zasniva podnošenjem zahtjeva za učlanjenje. Apelant tada nije bio član Privredne komore. Stupanjem na snagu novog Zakona 2008. godine (u daljnjem tekstu: Zakon), članstvo u Privrednoj komori je postalo obavezno te je propisano da se članom postaje danom upisa u sudski registar (član 3. Zakona). U vezi s tim, Područna Privredna komora Banja Luka (u daljnjem tekstu: Komora) ispostavila je apelantu račun za plaćanje članarine u Privrednoj komori za period 2015-2018. godine. Komora je imala u vidu da je apelant platio članarinu za 2013-2015. godinu. Članarina je obračunata u skladu sa odlukama Privredne komore objavljenim u „Službenom glasniku Republike Srpske“. Apelant nije platio članarinu uz obrazloženje da je osnovan u vrijeme kada plaćanje članarine nije bilo obavezno. Apelant je tvrdio i da zbog vremena osnivanja ne može biti prisiljen da se sada učlani u Privrednu komoru jer se Zakon ne može primjenjivati retroaktivno. Apelant je tvrdio i da Komora nije ovlaštena na ispostavu računa za članarinu jer je za te poslove nadležna jedino republička Privredna komora. S obzirom na navedeno, Komora je podnijela Okružnom privrednom sudu tužbu protiv apelanta radi naplate duga – neplaćene članarine u novčanom iznosu preciziranom u tužbi.
3. Okružni privredni sud je presudom broj 57 0 Ps 127686 18 Ps od 3. maja 2019. godine odbio Komorin tužbeni zahtjev. Sud je naveo da je apelant osnovan prije stupanja na snagu Zakona i da se taj zakon ne može primjenjivati retroaktivno. Navedeno je i da Komora nije dokazala da je apelantu redovno ispostavljala račune za članarinu. Osim toga, sud je istakao da Komora nije dokazala da joj je, shodno članu 38. Zakona, ikada dostavljeno bilo kakvo rješenje o apelantovoj registraciji u registarskom sudu koje bi ustanovilo apelantovu obavezu plaćanja članarine.
4. Viši privredni sud je presudom broj 57 0 Ps 127686 19 Pž od 28. aprila 2020. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 127686 20 Rev od 1. septembra 2021. godine, uvažio Komorinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu na način da je apelant obavezan na plaćanje novčanog iznosa na ime članarine u Privrednoj komori. U presudama je navedeno da je članom 3. Zakona eksplicitno propisano da je članstvo u Privrednoj komori obavezno, da obaveza nastaje upisom u sudski registar preduzeća bez obzira na vrijeme kada je preduzeće osnovano. Sudovi su istakli da iz navedenog proizlazi da se Zakon ne primjenjuje retroaktivno, već da je plaćanje članarine obavezno od dana stupanja na snagu Zakona. Nadalje je navedeno da je odlukama Privredne komore propisan način obračuna, visina i plaćanje članarine te da je apelantu članarina obračunata na osnovu tih odluka. Također je navedeno da je Privredna komora zakonom ustanovljena institucija, a ne dobrovoljno udruženje. Navedeno je i da ta komora organizuje svoj rad u okviru jedinstvenog komorskog sistema na teritorijalnom principu preko područnih privrednih komora sa sjedištima u određenim gradovima. Viši privredni i Vrhovni sud su istakli da je zbog svega navedenog neosnovana apelantova tvrdnja da Komora nije aktivno legitimirana za naplatu članarine.
5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da su redovni sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da su Viši privredni sud i Vrhovni sud ozakonili retroaktivnu primjenu Zakona. Smatra da ti sudovi pri tome nisu ukazali na osnovu koje odredbe Zakona je apelant obavezan platit članarinu. Apelant navodi da je nesporno i da Komora nema aktivnu legitimaciju za naplatu članarine. Navodi i da mu članarina nije mogla biti naplaćena ni iz razloga što mu nisu redovno dostavljani obračuni za njenu naplatu. Apelant navodi i da se iz presuda Višeg privredno suda i Vrhovnog suda ne vide razlozi na osnovu kojih bi apelant mogao da shvati opravdanost donošenja tih presuda čime mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek.
6. U Zakonu o Privrednoj komori („Službeni glasnik RS“ broj 65/08) relevantne odredbe glase: Član 3.st. 1. i 3.
1) Članovi Komore su: privredna društva, banke, osiguravajuća društva i druge finansijske organizacije koje obavljaju privrednu djelatnost u Republici Srpskoj.
3) Članstvo u Komori pravna lica iz stava 1. ovog člana stiču upisom osnivanja u sudski registar.
Član 5.
1) Sjedište Komore je u Banjoj Luci.
2) Komora ima svojstvo pravnog lica.
3) Komora organizuje svoj rad u okviru jedinstvenog komorskog sistema preko privrednih komora područja i preko udruženja koja se organizuju za pojedine privredne oblasti.
4) Komora može na svom području osnovati organizacione jedinice (kancelarije, centre i drugo).
Član 37.
Sredstva za rad Komore obezbjeđuju se iz članarine koju obavezno plaćaju članovii iz naknada za obavljanje poslovnih usluga i drugih izvora.
Član 40.
1) Članarina koju plaćaju članovi Komore iz člana 3. stav 1. ovog zakona obračunava se na osnovu ekonomske snage određenog člana Komore. Odluku o načinu obračuna, visini godišnje članarine, rokovima i načinu uplate donosi Skupština Komore, s tim da članarina za tekuću godinu ne može biti veća od 0,05 %ukupnog prihoda koji je član Komore ostvario u prethodnoj godini. 2) Odluka iz stava 1. ovog člana objavljuje se u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su Viši privredni sud i Vrhovni sud dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su navedeni sudovi u odlukama jasno istakli da iz odredbi člana 3. st. 1. i 3. i člana 40. Zakona proizlazi apelantova obaveza za plaćanje članarine u Privrednoj komori, Također, Ustavni sud ukazuje da je Ustavni sud Republike Srpske u odluci broj U-90/14 od 27. aprila 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.org) odbio kao neosnovan zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 3. st. 1. i 3. i člana 40. Zakona.
13. Osim toga Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista činjenična i pravna pitanja koje su pokrenuta konkretnom apelacijom. Naime, Ustavni sud je u odluci broj AP-4703/19 odbio apelaciju apelanta u tom predmetu (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP-4703/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 31., odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci između ostalog, istakao da nema proizvoljnosti u utvrđenju redovnih sudova da je apelant obavezan da plati članarinu jer je čl. 3, 37. i 40. Zakona propisano obavezno članstvo u komori koje se stiče upisom subjekta u sudski registar kao i obaveza i način plaćanje članarine. S obzirom da su i konkretnom apelacijom pokrenuta ista pravna i činjenična pitanja (vidi tač. 2.-5. ove odluke), Ustavni sud se u pogledu obrazloženja u odnosu na ova pitanja poziva na obrazloženje iz tačke 31. odluke broj AP-
4703/19.
14. Ustavni sud također zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Apelant se pozvao na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i te navode vezuje za proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u tač. 12. i 13. ove odluke utvrdio da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, nesporno je da je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu shodno relevantnim propisima bili na raspolaganju. S obzirom na navedeno te kako pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva da će korištenje takvog lijeka rezultirati odlukom u korist osobe koja ga koristi, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman