Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2621/21 (A.P.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Konkurs
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2621/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2621/21, rješavajući apelaciju A. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 059032 20 Rev od 6. aprila 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 059032 16 Rsž od 4. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 53 0 Rs 059032 15 Rs od 22. februara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. P. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 059032 20 Rev od 6. aprila 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 059032 16 Rsž od 4. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 059032 15 Rs od 22. februara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Javne ustanove Srednja škola Stolac (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su proslijeđeni apelantici 13. juna 2023. godine na eventualno izjašnjenje, ali apelantica nije dostavila izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 53 0 Rs 059032 15 Rs od 22. februara 2016. godine, stavom I izreke, poništene su kao nezakonite Obavijest kandidatima o rezultatima konkursa od 20. januara 2015. godine i Odluka za prijem djelatnika od 3. decembra 2014. godine u dijelu u kojem je odlučeno da se po konkursu od 7. novembra 2014. godine na radno mjesto nastavnika fizičke i zdravstvene kulture primi I. F. Također je poništena kao nezakonita i Odluka o prijemu u radni odnos na neodređeno vrijeme od 3. decembra 2014. godine. Stavom II izreke odbijen je apelanticin zahtjev da joj tužena na ime naknade štete, odnosno naknade plaće za period od decembra 2014. do jula 2015. godine isplati novčane iznose navedene u izreci presude. Stavom III izreke odbačen je zahtjev da se utvrdi da je tužena prema apelantici povrijedila pravo na jednako postupanje tako što ju je diskriminirala pri izboru kandidata, i to po osnovu jezika i nacionalne pripadnosti, i da joj na ime naknade nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom isplati iznos od 1.000,00 KM. Stavom IV izreke tužena je obavezana da apelantici nadoknadi troškove postupka.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica u vrijeme raspisanog konkursa bila u radnom odnosu kod tužene na neodređeno radno vrijeme s nepunom radnom normom. To nije bio slučaj s kandidatom I. F., koji je primljen u radni odnos kao najbolje ocijenjeni kandidat na konkursu. U vezi s tim je ukazano da je apelantica, u skladu sa članom 8. Kolektivnog ugovora za oblast srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, imala apsolutni prioritet pri prijemu s ciljem nadopune norme. Općinski sud je zaključio da tužena nije poštovala konkretnu odredbu, te je donio odluku kao u stavu I izreke presude. U odnosu na zahtjev iz stava II izreke Općinski sud je naveo da spor o zakonitosti odluke o izboru kandidata nije spor pune jurisdikcije, pa sud nema ovlaštenje odlučivati o izboru kandidata, niti naložiti donošenje odluke o prijemu na radno mjesto. Apelantica takav zahtjev nije ni postavila, ali jeste postavila zahtjev za isplatu plaća koje bi ostvarila da je bila izabrana na konkretno radno mjesto. U vezi s tim je navedeno da radnik ostvaruje plaću za obavljeni rad i vrijeme provedeno na radu. Radnik ima pravo na plaću samo ako je radio, a visina zarade se određuje na osnovu elemenata iz ugovora o radu. Imajući u vidu da je materijalna šteta koju apelantica potražuje plaća koju bi primila da je izabrana na konkretno radno mjesto, a da pri tome faktičkog rada nije bilo, sud je cijenio da taj zahtjev nije osnovan.

8. U odnosu na zahtjev iz stava III izreke Općinski sud je naveo da je taj zahtjev apelantica postavila podneskom od 19. augusta 2015. godine. U vezi s tim je naglašeno da je članom 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije propisan rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. istog zakona, koji iznosi tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže godinu dana od dana učinjenja povrede. Zatim je ukazano da je apelantica u svom iskazu navela da je nakon završetka intervjua dobila odgovor da nije primljena na konkretnu poziciju zato što ne govori hrvatski jezik. Općinski sud je istakao da je takva izjava suprotna navodima iz apelanticinog podneska od 19. augusta 2015. godine u kojem je navela da je tek primanjem odgovora na tužbu od 13. jula 2015. godine i rang-liste s „napomenom“ saznala stvarne razloge za odluku tužene za prijem djelatnika. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da je apelantica tužbu u tom dijelu podnijela po isteku subjektivnog roka od tri mjeseca, pa je u tom dijelu zahtjev odbacio kao neblagovremen. Slijedom toga je odbacio i zahtjev za naknadu nematerijalne štete prouzrokovane diskriminacijom. U odnosu na odluku o troškovima postupka Općinski sud je cijenio da je apelanticin uspjeh u sporu 50%. Pri tome je detaljno navedeno u čemu se sastoje troškovi, te je pojašnjeno da je odluka donesena u skladu sa članom 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i članom

3. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 Rs 059032 16 Rsž od 4. juna 2019. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelanticin zahtjev kojim je tražila isplatu naknade plaća, te u tom pravcu ponovio obrazloženje i stavove prvostepenog suda. Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi u odnosu na dio tužbenog zahtjeva (stav III izreke) koji je odbačen kao neblagovremen. U vezi s tim je istaknuto da je nesporno utvrđeno da je na ročištu za glavnu raspravu apelantica izjavila da je poslije intervjua obaviještena da nije primljena zato što ne govori hrvatski jezik. Imajući to u vidu, sud je naglasio da je intervju održan 21. novembra 2014. godine, pa da je apelantica s tim danom imala konkretno saznanje u vezi s navodnom diskriminacijom i da je tada počeo teći rok za podnošenje tužbe. Kantonalni sud je cijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o zabrani diskriminacije kojim je propisan rok za podnošenje tužbe budući da je tužbu kojom je tražila utvrđenje diskriminacije apelantica podnijela pismenim podneskom 18. augusta 2015. godine. U odnosu na odluku o troškovima postupka sud je cijenio da su pravilno odmjereni i dosuđeni primjenom čl. 383. i 386. ZPP-a, uz odredbe Advokatske tarife, pri čemu se vodilo računa o uspjehu stranaka u sporu.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 059032 20 Rev od 6. aprila 2021. godine odbijena je apelanticina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da apelantica ponavlja prigovore koji se odnose na vrijeme saznanja o postojanju nejednakog postupanja. Dalje je navedeno da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je u pitanju radni spor koji nema karakter pune jurisdikcije i da stoga apelantici ne pripada pravo na isplatu po tom osnovu. Dalje je istaknuto da je drugostepeni sud pravilno raspravio pitanje blagovremenosti podnošenja tužbe za utvrđenje postojanja diskriminacije. Stoga su irelevantni revizioni prigovori istaknuti na okolnost postojanja diskriminacije, a na drugačije rješenje spora nije od utjecaja pozivanje na ranije postupke i odluke. Također je istaknuto da je prvostepeni sud u obrazloženju presude bespotrebno elaborirao pitanje diskriminacije. Vrhovni sud je cijenio da su troškovi postupka pravilno obračunati i dosuđeni u skladu s odredbama člana 386. stav 2. ZPP-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Navodi da su osporene presude rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pogrešan zaključak sudova u odnosu na trenutak njenog saznanja da je diskriminirana. Ukazuje da nije na jasan i nedvosmislen način izjavila da joj je nakon provedenog intervjua to saopćeno, te navodi da je tek prijemom odgovora na tužbu saznala da je diskriminirana. Redovni sudovi, kako ističe apelantica, nisu cijenili da je ona kod tužene „već ranije bila diskriminirana“, što je utvrđeno Presudom Općinskog suda broj „Rs 031800 10“ od 27. oktobra 2010. godine i Presudom Kantonalnog suda broj „Rs 031800 11“ od 9. decembra 2011. godine te se pozvala i na predmet broj „Rs 051663 13“. Dalje ukazuje da je Općinski sud izveo zaključak da ona nije diskriminirana, a s druge strane odbacio tužbeni zahtjev u odnosu na diskriminaciju, što su potvrdili i Kantonalni i Vrhovni sud. Navodi da redovni sudovi svoje odluke nisu mogli zasnovati na iskazima svjedoka koji su zaposlenici tužene jer je bilo za očekivati da će oni biti pristrasni i da će pobijati navode o diskriminaciji koju su prema njoj proveli. Smatra da je pogrešan zaključak da ona ne može tražiti naknadu štete – plaće te navodi da je i materijalnu štetu potraživala kao naknadu za diskriminaciju. Navodi da nejednakost sudske prakse i donošenje različitih odluka u jednom kantonu prilikom rješavanja predmeta o istom činjeničnom pravnom osnovu dovodi do pravne nesigurnosti i stavlja pretjeran teret na pojedinca prilikom ostvarivanja prava koja proizlaze iz radnog odnosa u istoj instituciji. Osporava odluku o troškovima postupka jer joj nisu priznati cjelokupni troškovi, pri čemu navodi da nije jasno na koji način je cijenjen uspjeh u sporu od 50%.b)Odgovori na apelaciju

12. Vrhovni sud i Općinski sud navode da ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima presuda, te ističu da nisu povrijeđena prava na koja se apelantica poziva.

13. Tužena ukazuje da u cijelosti osporava apelanticine navode. V.Relevantni propisi

14. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 59/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 13. stav 4. (4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri mjeseca od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže jednu godinu od dana učinjenja povrede.

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 386. stav 2. (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

20. Ustavni sud zapaža da apelantica povredu prava na pravično suđenje, u suštini, vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava te kršenju načela pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

21. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva obrazloženja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili šta je utvrđeno u ovom parničnom postupku, kako u odnosu na zahtjev za isplatu štete tako i u odnosu na zahtjev za utvrđenje povrede prava na jednako postupanje (vidi tač. 7–9. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je isticala u žalbi i reviziji, a koje su razmotrili Kantonalni i Vrhovni sud, te jasno obrazložili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju.

22. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelanticine prigovore na okolnosti postojanja diskriminacije u odnosu na ranije postupke i odluke. U vezi s tim, Vrhovni sud je, s obzirom na zaključak o neblagovremenosti tužbenog zahtjeva, ukazao da takvi prigovori nisu od utjecaja na drugačije rješenje spora. Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala na presude Općinskog suda broj „Rs 031800 10“ od 27. oktobra 2010. godine i Kantonalnog suda broj „Rs 031800 11“ od 9. decembra 2011. godine, ali ih nije dostavila uz apelaciju. U odnosu na predmet broj 53 0 Rs 051663 13 Rs Ustavni sud zapaža da predmet tužbenog zahtjeva u tom postupku nije bilo utvrđenje diskriminacije. Shodno navedenom, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo pravne sigurnosti, kako to ukazuje apelantica. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa članom 386. ZPP-a, shodno uspjehu parničnih stranaka u sporu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav izražen u Odluci broj AP-

536/04 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-536/04 od 27. maja 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tač.22. i 23), koji je Ustavni sud slijedio u više svojih odluka i u novijoj praksi (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-577/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 55, i AP-4970/19 od 23. juna 2021. godine, tačka 38, dostupne na www.ustavnisud.ba) . Prema tom stavu, „redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljne i relevantne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.

24. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

25. Apelantica smatra da joj je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju toga prava apelantica, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

26. Apelantica navodi da je došlo do povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede zabrane diskriminacije zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, a te navode je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, također, neosnovani.

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, te kada nema ništa što ukazuje na povredu pravne sigurnosti u ovom postupku.

28. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu kada apelantica te navode zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani.

29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2621/21 (A.P.) | Sudska praksa | Aktio