Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2306/21 (Maloljetna I. K. i drugi)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršenje
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Troškovi postupka
  • Izdržavanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2306/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2306/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli maloljetna I. K. i „Ceste“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli maloljetna I. K. i „Ceste“ d.d. Mostar protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 69 0 I 022277 Gž 3 od 14. aprila 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Maloljetna I. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju majka B. K. kao zakonska zastupnica i Goran Gerin, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 69 0 I 022277 Gž 3 od 14. aprila 2021. godine. Navedena apelacija registrirana je pod brojem AP-2306/21.

2. „Ceste“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa direktor Kristijan Milas, podnijele su 28. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 69 0 I 022277 Gž 3 od 14. aprila 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 I 022277 19 I 5 od 28. novembra 2019. godine. Navedena apelacija registrirana je pod brojem AP-2323/21.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije odnose na iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u skladu s odredbom člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2306/21.

4. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, apelantice i apelanta je u periodu do 22. do 29. maja 2023. godine zatraženo da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelacije.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i apelant odgovore na apelacije su dostavili u periodu od 7. do 14. juna 2023. godine. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelacije.

6. Odgovori na apelacije su 15. juna 2023. godine dostavljeni apelantici i apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelanti nisu dostavili traženo izjašnjenje. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih i apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Tok postupka

8. Apelantica je 13. aprila 2012. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika P. P. na osnovu pravomoćne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 039329 04 P od 30. decembra 2009. godine radi naplate novčanog potraživanja koje se odnosi na isplatu alimentacije i troškova postupka. Apelantica je predložila da se izvršenje provede na plaći izvršenika koju ostvaruje kod apelanta.

9. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 68 0 I 022277 12 I od 3. maja 2012. godine odredio predloženo izvršenje. Navedeno rješenje je nakon pravomoćnosti dostavljeno apelantu radi provođenja izvršenja.

10. Apelantica je 3. jula 2015. godine podnijela prijedlog za izvršenje u skladu sa članom 163. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) u kojem je predložila da se izvršenje odredi protiv apelanta koji nije postupio u skladu s rješenjem o izvršenju.

11. Općinski sud je Rješenjem broj 68 0 I 022277 15 I 2 od 3. jula 2015. godine odredio predloženo izvršenje. Odluke redovnih sudova su više puta ukidane i predmet je vraćan na ponovno odlučivanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1055/21 od 19. maja 2021. godine, tač. 8−10, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Osporene odluke

12. Rješenjem Općinskog suda broj 68 0 I 022277 19 I 5 od 28. novembra 2019. godine djelimično je usvojen apelanticin prijedlog i apelant je obavezan da joj isplati iznose od: „[…] - 942,50 KM (720,00 + 222,50) na ime troškova izvršnog postupka;

- 7.169,64 KM (3.712,15 KM na ime troškova parničnog postupka i iznosa od 3.457,49 na ime zatezne kamate),

- 371,24 KM na ime zatezne kamate na iznos glavnog duga od 300,00 KM mjesečno za period od 10. marta 2004. godine do 30. juna 2014. godine,

- 10.880,15 KM na ime glavnog duga, iznosa izostavljenih obustava iz plaće izvršenika za period od oktobra 2012. do juna 2014. godine,

- 6.086,31 KM na ime iznos razlike obustavljenih iznosa u odnosu na iznose koje je poslodavac trebao obustaviti za period od jula 2014. do juna 2015. godine i dio za juli 2015. godine, a prema Rješenju o izvršenju br. 68 0 / 022277 12 I od 3. maja 2012. godine […].

13. Također, navedenim rješenjem apelantu je zabranjeno da isplaćuje ta novčana sredstva i raspolaže njima, a banci je zabranjena isplata tih sredstava izvršeniku i trećim licima dok se apelantica u cijelosti ne namiri. Naposljetku, utvrđeno je da se „[…] troškovi izvršnog postupka određuju […]“ u iznosu od 2.880,00 KM.

14. Općinski sud je naveo da je rješenje o izvršenju od 2. maja 2012. godine apelantu dostavljeno na provođenje 18. oktobra 2012. godine i da je on odmah nakon prijema bio dužan postupiti prema tom rješenju. Međutim, apelant to nije učinio sve do jula 2014. godine, kada je izvršio prvu obustavu izvršenikove plaće, i to u iznosu od 300,00 KM umjesto u cijelosti, kako je to određeno rješenjem o izvršenju. Općinski sud je zatim naveo da je na okolnost utvrđenja iznosa neizvršenih obustava od plaće izvršenika proveo finansijsko vještačenje. Vještaku je naloženo da se ti iznosi utvrde za period od trenutka kada je apelantu dostavljeno rješenje o izvršenju, odnosno od 18. oktobra 2012. godine, do 30. juna 2014. godine kada je apelant počeo vršiti obustave od plaće, te za period od jula 2014. godine do sačinjavanja nalaza. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke M. G. Općinski sud je utvrdio pojedinačne iznose koje je apelant propustio obustaviti i koji su navedeni u izreci presude, te je na str. 4. i 5. obrazloženja naveo kako su ti iznosi utvrđeni.

15. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da, u skladu sa članom 163. stav 1. ZOP-a, apelantica ima pravo na isplatu novčanih sredstava koje je apelant kao izvršenikov poslodavac propustio obustaviti. Općinski sud je također naveo da je odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog da se apelant obaveže na isplatu preko utvrđenog iznosa jer apelant nije mogao izvršiti obustavu plaće izvršenika preko zakonom dozvoljenog iznosa do dana podnošenja prijedloga. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Općinski sud je naveo da su oni određeni u iznosu od 2.880,00 KM i da se odnose na sastavljanje prijedloga za izvršenje i podnesaka od 9. aprila 2012. godine, 18. aprila 2018. godine i na sastavljanje žalbe od 2. jula 2018. godine.

16. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 1 022277 20 Gž 3 od 14. aprila 2021. godine žalbe apelantice i apelanta su odbijene i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je najprije ukazao da je odredbom člana 163. ZOP-a predviđena odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih rata tražiocu izvršenja. Zatim je obrazložio da je rješenjem o izvršenju, koje je doneseno na osnovu člana 159. ZOP-a, apelantu naloženo da apelantici isplati mjesečni iznos izdržavanja za tekući mjesec od 300,00 KM, da joj isplati zaostale a neisplaćene rate izdržavanja počevši od 10. marta 2004. godine sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, te troškove parničnog postupka i troškove izvršenja. Pored toga, u skladu sa članom 138. ZOP-a, naloženo je da se izvršenje provede pljenidbom 1/2 izvršenikove plaće do 1.000,00 KM, a na dijelu potraživanja koji prelazi iznos od 1.000,00 KM pljenidbom 2/3 izvršenikove plaće koju ostvaruje kod apelanta kao poslodavca. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je apelant odmah nakon prijema rješenja bio obavezan izvršiti obustavu plaće u skladu sa članom 138. ZOP-a na način i u obimu kako je to u rješenju i navedeno, ali da to nije učinio.

17. Zatim, Kantonalni sud je ponovio razloge koje je naveo prvostepeni sud u odnosu na zaključke vještaka finansijske struke, te je obrazložio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno ocijenio provedene dokaze. Pri tome je naveo da je apelantica neosnovano tražila da joj apelant u cijelosti izmiri dug iz izvršne isprave jer je poslodavac obavezan isplatiti samo iznose koje je propustio da obustavi i isplati tražiocu izvršenja prema navedenom pravomoćnom rješenju o izvršenju. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je djelimično usvojio apelanticin prijedlog i odlučio kao u izreci rješenja i za to je dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Naposljetku, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odmjerio i dosudio troškove postupka. IV.Apelacijea)Navodi iz apelacije broj AP-2306/21

18. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjem povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica smatra da u odlukama redovnih sudova nije obrazloženo na kojim propisima zasnivaju stav da joj ne pripada pravo na cjelokupan dug po osnovu neisplaćenih obroka izdržavanja, kao i pravo na zakonske zatezne kamate do dana isplate. U tom pogledu apelantica smatra da Općinski sud uputu za vještačenje nije dao u skladu sa zakonom jer upute suda nisu za predmet vještačenja odredile nepostupanje apelanta prema rješenju o izvršenju, već je naloženo da se obračun izvrši za određene periode. Prema tome, apelantica smatra da je vještak bio dužan vještačiti isključivo u skladu s rješenjem o izvršenju i „[...] npr. za mjesec oktobar 2012. g. navesti iznos plaće, te na osnovu toga koji iznos je trebalo uplatiti na račun maloljetnog djeteta. Vještak je naveo iznos plaće, iznos mjesečne alimentacije od 300 KM, ali ne i iznos koji je trebalo odbiti na ime glavnog duga […]“. Apelantica također smatra da je vještak zakonske zatezne kamate na iznos duga i troškova parničnog postupka računao do dana vještačenja uprkos tome što, prema rješenju o izvršenju, zakonske zatezne kamate na neisplaćene iznose teku od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, te da ih izračunava i isplaćuje banka. Osim navedenog, apelantica smatra da je sud prilikom donošenja rješenja o izvršenju propustio obrazložiti gdje su nestale dvije uplate za vještačenje od po 250 KM te naknada za pristup njenog advokata na ročište i velik broj podnesaka upućenih sudu. S obzirom na to, apelantica tvrdi da je zbog istih razloga prekršeno i njeno pravo na imovinu. b)Navodi iz apelacije broj AP-2323/21

19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je nejasno zbog čega je obavezan da isplati naknadu troškova parničnog postupka i pratećih zakonskih zateznih kamata kada ni na koji način nije učestvovao u tom postupku niti je prouzrokovao nastanak troškova bilo koje vrste. Također, apelant smatra da je u konkretnom slučaju odstupljeno od pravomoćne presude kojom je utvrđen iznos od 300,00 KM koji je glasio na ime alimentacije, te da nije jasno na koji način je vještak utvrđivao iznose koje je dužan platiti. c)Odgovori na apelacije

20. Kantonalni sud je naveo da je u osporenom rješenju detaljno naveo razloge kojima se rukovodio kada je odbio žalbe apelantice i apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje, zbog čega predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

21. Općinski sud je u odgovorima naveo da je u postupku postupio u skladu s važećim odredbama ZOP-a, te da nije počinio nijednu povredu prava na koja se apelanti pozivaju, zbog čega predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

22. Apelant je naveo da su apelanticini navodi neosnovani i da tokom postupka nisu povrijeđena njena prava na koja se pozvala. U pogledu apelanticinih navoda kojima osporava odluku o zakonskim zateznim kamatama, apelant smatra da se nameće pitanje na koji način je vještak finansijske struke ili sud mogao i trebao prejudicirati dan isplate tih novčanih iznosa kako to apelantica smatra. Osim toga, apelant tvrdi da je nejasno zbog čega je obavezan na isplatu bilo kakvih troškova parničnog postupka i zateznih kamata jer nije bio stranka u tom postupku. V.Relevantni propisi

23. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH, 25/20 – odluka USBiH i 19/25)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH i 55/18 – rješenje USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. stav (3)

Primjena odredaba drugih zakona (3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi. Član 39. stav (2)

Rješenje o izvršenju (2) Ukoliko je rješenjem o izvršenju određena obaveza i naplata kamata, obračun kamate o trošku tražioca izvršenja će obaviti izvršni sud osim kad se naplata vrši na sredstvima na računima kod banaka. U ovom drugom slučaju obračun kamate će izvršiti banka na teret izvršenika.

Član 159.

Rješenje o izvršenju (1) Rješenjem o izvršenju na plaći određuje se pljenidba određenog dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji izvršeniku isplaćuje plaću da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati odnosno isplaćuje tražiocu izvršenja nakon izvršnosti rješenja o izvršenju, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. (2) Rješenje o izvršenju odnosi se i na povećanje plaće do kojeg dođe nakon dostave rješenja o izvršenju, kao i na sva primanja izvršenika po osnovu rada.

Član 163.

Odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih rata (1) Tražilac izvršenja može predložiti da sud u izvršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve rate što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o izvršenju. (2) Prijedlog iz stava 1. ovog člana tražilac izvršenja može podnijeti do završetka izvršnog postupka. (3) Rješenje kojim se usvaja prijedlog tražioca izvršenja ima djelovanje rješenja o izvršenju. (4) Poslodavac koji nije postupio prema rješenju o izvršenju ili je propustio postupiti po članu 162. st. 2. i 3. ovog zakona, odgovara za štetu koju je tražilac izvršenja zbog toga pretrpio. Član 164. st. (1) i (3)

Zapljena po pristanku dužnika (1) Dužnik može ovjerenom ispravom dati saglasnost da se radi naplate potraživanja povjerioca zapljeni dio njegove plaće i da se isplati izravno povjeriocu na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravno djelovanje rješenja o izvršenju. (3) Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana zapljena na osnovu saglasnosti dužnika nema uticaja na provođenje izvršenja na plaći radi namirenja potraživanja po osnovi zakonskog izdržavanja, naknade štete nastale po osnovi narušenja zdravlja ili smanjenja odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete po osnovi izgubljenog izdržavanja zbog smrti davaoca izdržavanja.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III – ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje

Član 277. (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. (2) Ako je stopa ugovorne kazne viša od stope zatezne kamate, ona teče i posle dužnikove docnje.

VI.Dopustivost i meritum

25. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelantica i apelant smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

1. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 . ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, konstatira da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u okviru kojeg je doneseno rješenje kojim je apelantu naloženo da apelantici isplati određene iznose koje je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o izvršenju. Prama tome, Ustavni sud zaključuje da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Također, polazeći od činjenice da apelant u izvršnoj ispravi nije bio određen kao izvršenik, već da je njegova obaveza na isplatu određenih iznosa rezultat primjene odredbe člana 163. ZOP-a kojom je propisana odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih rata, Ustavni sud smatra da se osporenim odlukama pokreću pitanja koja se odnose na apelantova građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Apelantica i apelant smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantica također smatra da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku.

32. U vezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti pri utvrđivanju činjenica i primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

33. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisi od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

34. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno odlučio kada je prihvatio zaključke prvostepenog suda o načinu na koji su određeni i utvrđeni iznosi koje je apelant dužan isplatiti apelantici. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno navedeno da je apelant, prema odredbi člana

163. ZOP-a, obavezan isplatiti samo one iznose koje je propustio isplatiti apelantici prema rješenju o izvršenju, te je Općinski sud u skladu s tom odredbom i naložio vještačenje. Imajući to u vidu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo šta ukazuje da je Općinski sud dao uputu za vještačenje koja nije bila u skladu sa zakonom. Također, Ustavni sud nije mogao zaključiti da na proizvoljnost osporenih odluka ukazuju apelantove tvrdnje da je nejasno zbog čega je obavezan isplatiti naknadu troškova parničnog postupka i pratećih zakonskih zateznih kamata kada ni na koji način nije učestvovao u tom postupku niti je prouzrokovao nastanak troškova bilo koje vrste. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe čl. 138. i 159. ZOP-a, jasno ukazao kako i na koji način je apelant trebao postupiti na osnovu rješenja o izvršenju koje mu je bilo dostavljeno, te da je zbog tog nepostupanja nastala obaveza na osnovu člana 163. ZOP-a. Naposljetku, kada se radi o apelanticinim tvrdnjama da redovni sudovi nisu dali obrazloženje za odluku o isplati zakonskih zateznih kamata i za izračun troškova postupka, Ustavni sud, nakon uvida u sadržaj apelanticine žalbe, nije mogao zaključiti da je apelantica te argumente jasno navodila u žalbi protiv prvostepenog rješenja. Zbog toga Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postojala obaveza Kantonalnog suda da obrazloži te navode niti postoji osnov da Ustavni sud razmatra te navode.

35. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da su za primjenu člana 163. ZOP-a data odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljni i relevantni razlozi, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelanticine i apelantove tvrdnje da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje usljed proizvoljne primjene prava i povrede prava na obrazloženu odluku.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino i apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

2. Pravo na imovinu

37. Apelantica i apelant smatraju da im je u postupku koji je okončan osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica i apelant tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim razlozima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog i apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka dali jasne i logične razloge za primjenu člana

163. ZOP-a, pri čemu data obrazloženja korespondiraju standardu obrazložene odluke.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2306/21 (Maloljetna I. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio