Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3804/21 (M. M.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3804/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3804/21 , rješavajući apelaciju Milice Makarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Makarić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 296238 20 Rsž od 8. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Makarić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banja Luke, koju zastupa Oleg Knežić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 4. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 296238 21 Rev od 26. maja 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 296238 20 Rsž od 8. februara 2021. godine.
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1461/21 od 23. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantkinja podnijela protiv navedene presude Okružnog suda, jer je protiv te presude izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku.
3. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 296238 18 Rs od 26. februara 2020. godine utvrđeno je da je apelantkinji 3. novembra 2018. godine prestao radni odnos kod tuženog „Baby Shop Nba“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi). Obavezan je tuženi da apelantkinji na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos. Odbijen je dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa od 3. novembra 2018. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) nezakonito i ništavo, te da se obaveže tuženi da apelantkinju vrati na rad i rasporedi na poslove trgovca ili druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima. Osim toga, odbijen je i dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj za određeni period nadoknadi izgubljene plate sa zakonskom zateznom kamatom, topli obrok, prevoz i regres, te da kod nadležnog fonda uplati doprinose za zdravstveno, penzijsko i invalidsko osiguranje.
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je apelantkinja kod tuženog bila zaposlena u periodu od 1. oktobra 2015. do 3. novembra 2018. godine, na radnom mjestu trgovca. Dalje je naveo da je 3. novembra 2018. godine zakonski zastupnik tuženog izvršio vanredan popis, kojem je, između ostalih, prisustvovala i apelantkinja. Naveo je da je tom prilikom utvrđen manjak novca u blagajni u određenom novčanom iznosu, jer apelantkinja nije predavala pazar u banku. Istog dana, tuženi je spornim rješenjem apelantkinji otkazao ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 179. stav (2) tačka 2) Zakona o radu. Dalje je naveo da sporno rješenje ne sadrži obrazloženje, niti opis povrede radne obaveze zbog koje je tuženi apelantkinji otkazao ugovor o radu, kako je propisano odredbom člana 185. stav (1) Zakona o radu. U vezi sa tim, naveo je da tuženi postupak otkazivanja ugovora o radu nije proveo na način propisan odredbom člana 180. Zakona o radu. Međutim, sud je ukazao da i pored navedenog propusta tuženog postoji razlog za otkaz, a to je nesporno utvrđeno postojanje manjka novca u blagajni na vanrednom popisu. Ukazao je da je navedeni propust potvrdila i vještak ekonomske struke u nalazu i mišljenju. Sud je zaključio da to predstavlja nanošenje štete tuženom i razlog za otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe člana 179. stav (2) tačka 2) Zakona o radu. Imajući u vidu odredbe člana 195. stav (2) Zakona o radu sud je naveo da je obavezao tuženog da apelantkinji na ime naknade štete isplati tri mjesečne plate.
5. Presudom Okružnog suda apelantkinjina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju Okružni sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 195. stav (2) Zakona o radu, te je istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, ukazao je da iz izjava više svjedoka proizilazi da je apelantkinja prilikom vršenja vanrednog popisa zakonskom zastupniku tuženog saopštila da je za svoje lične potrebe iz blagajne uzimala novac (izjave svjedoka preciznije navedene u presudi). Naročito je ukazao da je vještak u nalazu i mišljenju navela da je manjak nastao kada je apelantkinja bila jedina zadužena za polaganje novca (pazara) u banku, jer je u tim periodima (preciznije navedenim u presudi) druga zaposlenica tuženog bila na godišnjem odmoru. Dalje je ukazao da prihvata zaključak prvostepenog suda da tuženi postupak otkazivanja ugovora o radu nije proveo na način propisan odredbama čl. 180. i 185. Zakona o radu, ali kako je nesporno utvrđeno postojanje manjka novca u blagajni to je postojao razlog za otkazivanje ugovora o radu. U vezi s navedenim, sud je ukazao da su neosnovani apelantkinjini zahtjevi za radnopravnu reintegraciju (vraćanje na posao i isplata izgubljene zarade), jer su oni u odnosu na zahtjev za poništenje spornog rješenja, akcesorne prirode.
7. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili odredbu člana 195. Zakona o radu. U vezi s tim, navodi da joj tuženi nije dostavio obavještenje o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu, da joj nije ostavio primjeren rok da se izjasni o svim navodima, zbog čega joj je povrijedio pravo na odbranu koju propisuje član 7. Međunarodne organizacije rada broj 158. Zbog navedenog smatra da su redovni sudovi sporno rješenje trebali poništiti. Apelantkinja navodi da se osporene odluke zasnivaju na činjenici koja nije dokazana i kojom se prejudicira da je počinila krivično djelo pronevjere ili utaje, odnosno da je napravila „manjak“ tuženom, iako to nije utvrđeno u zakonom propisanom postupku, niti su iz provedenih dokaza sudovi to mogli utvrditi.
8. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 1/16 od 12. januara 2016. godine) u relevantnom dijelu glasi:
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca
2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu
Član 179. stav (2), tačka 2. Poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku koji svojom krivicom učini težu povredu radne obaveze, i to:izvrši krađu, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi;
2.2. Postupak u slučaju otkaza ugovora o radu od strane poslodavca
Član 180. stav (1)
Poslodavac je dužan da prije otkaza ugovora o radu, u slučaju iz člana 179. st. 2. i 3. ovog zakona, radnika pisanim putem obavijesti o postojanju razloga za otkaz ugovora o radu i da mu ostavi rok od najmanje osam dana od dana dostavljanja obavijesti da se izjasni na navode iz obavijesti.
6. Pravne posljedice nezakonitog otkaza ugovora o radu
Član 195. stav (2) Ako sud u toku postupka utvrdi da je postojao osnov za prestanak radnog odnosa, ali da je poslodavac postupio suprotno odredbama zakona kojima je propisan postupak za prestanak radnog odnosa, sud će odbiti zahtjev radnika za vraćanje na rad, a na ime naknade štete radniku će dosuditi iznos do šest plata radnika.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud u obrazloženima odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2606/19 od 28. oktobra 2020. godine, tač. 5. i 10., dostupna na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je ukazao da je redovni sud odbio apelantkinjin zahtjev za vraćanje na rad i na ime naknade štete apelantkinji dosudio novčani iznos u visini od šest plata, pozivajući se na odredbe člana 195. st. (2) i (3) Zakona o radu. Ustavni sud je ocijenio da nije bilo proizvoljnosti u stavu redovnog suda, odnosno nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman