Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3631/21 („Finalprom“ VM d.o.o)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3631/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3631/21 , rješavajući apelaciju „Finalprom VM“ d.o.o Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Finalprom VM“ d.o.o Bijeljina protiv presude Višeg privrednog suda u Baja Luci broj 59 0 Ps 034432 20 Pž od 27. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Finalprom“ VM d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 034432 od 14. septembra 2021. godine i presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 034432 20 Pž od 27. novembra 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, odlukom o dopustivosti broj AP-371/21 od 16. marta 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 14. septembra 2021. godine revizija odbačena iz formalnih razloga kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Apelantu je 13. oktobra 2016. godine Grad Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) izdao građevinsku dozvolu za gradnju stambenog objekta. Prije toga gradska uprava tuženog je na osnovu člana 8. Odluke o visini troškova uređenja gradskog građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Odluka) donijela rješenje kojim je apelant obavezan na uplatu novčanog iznosa na ime doplate nedostajućih parking mjesta kod navedenog stambenog objekta. Apelant je 20. septembra 2016. godine izvršio uplatu. Nakon toga Ustavni sud Republike Srpske je donio odluku broj U-116/16 od 29. novembra 2017. godine kojom je utvrdio da član 8. Odluke nije u skladu sa Ustavom Republike Srpske. Apelant je zbog toga podnio tužbu Okružnom privrednom sudu i tražio da sud obaveže tuženog da mu vrati novčani iznos koji je uplatio shodno rješenju koje je doneseno na osnovu spornog člana 8. Odluke.

4. Okružni privredni sud je presudom broj 59 0 Ps 034432 19 Ps od 16. marta 2020. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu vrati navedeni novčani iznos. Okružni privredni sud je naveo da je članom 68. Zakona o Ustavnom sudu RS jasno propisano da zakon ili opći akt kojeg je taj sud oglasio neustavnim prestaje da važi danom objave odluke o neustavnosti u Službenom glasniku. Navedeno je i da je članom 69. toga zakona propisano da svako kome je prekršeno neko pravo pojedinačnim aktom koji je donesen na osnovu neustavnog propisa ima pravo da od donosioca akta zatraži da taj pojedinačni akt izmijeni. Okružni privredni sud je istakao da iz svega proizlazi da svaki pojedinačni akt koji je donesen na osnovu neustavnog propisa ili odluke automatski prestaje da važi donošenjem odluke o neustavnosti. Navedeno je da zbog toga svako kome je prekršeno neko pravo pojedinačnim aktom donesenim na osnovu neustavnih odredbi, ima pravo da traži restituciju od donosioca takvog akta odnosno povrat stečenog bez osnova na temelju člana 210. Zakona o obligacionim odnosima. Okružni privredni sud je zaključio da je zbog toga tuženi obavezan da apelantu vrati novčani iznos koji je apelant uplatio na osnovu Odluke za koju je utvrđeno da je neustavna.

5. Viši privredni sud je presudom broj 59 0 Ps 034432 20 Pž od 27. novembra 2020. godine usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Viši privredni sud je istakao da, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, oglašavanjem nekog propisa ili odluke neustavnim ne prestaju automatski važiti pojedinačni akti doneseni na temelju takvog propisa ili odluke. Navedeno je da je članom 69. Zakona o Ustavnom sudu RS jasno propisano da imalac takvog pojedinačnog akta ima pravo da u roku navedenom u tom članu zatraži od donosioca pojedinačnog akata da akt izmijeni. Kako je u postupku utvrđeno da apelant nije podnio takav zahtjev tuženom to, prema zaključku Višeg privrednog suda, apelantu ne pripada pravo na povrat uplaćenog novčanog iznosa.

6. Vrhovni sud je donio rješenje broj 59 0 Ps 034432 od 14. septembra 2021. godine kojim je odbacio apelantovu reviziju zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa za podnošenje revizije. Vrhovni sud je naveo da je revizija nedozvoljena i zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za prihvatanje tzv. vanredne revizije s obzirom da odluka Višeg privrednog suda nije donesena suprotno pravnim stavovima Vrhovnog suda. Vrhovni sud je naveo i da iz tog razloga nije osnovano apelantovo pozivanje na različitu praksu sudova po istom pitanju.

7. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da je Viši privredni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne propise. Smatra da je i Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo jer trebao prihvatiti njegovu reviziju. Apelant tvrdi da Vrhovni sud uopće nije razmotrio sporna pitanja koja je apelant postavio u reviziji i da nije naveo u kojim je svojim odlukama zauzeo stav po tim pitanjima. Navodi da je Viši privredni sud pogrešno utvrdio da je apelant mogao zatražiti izmjenu akta u roku iz člana 69. Zakona o Ustavnom sudu (šest mjeseci odnosno godina dana) jer je od donošenja akta kojim je apelant obavezan na plaćanje novčanog iznosa pa do donošenja odluke Ustavnog suda RS prošlo više od godinu dana. Apelant smatra da je Viši privredni sud trebao imati u vidu tu činjenicu prilikom donošenja osporene presude i otkloniti štetne posljedice koje su zbog toga apelantu nastale. Navodi da postoje primjeri iz sudske prakse redovnih sudova u kojima su ti sudovi zaključili da je oglašavanjem akta neustavnim otpao osnov za donošenje pojedinačnih akata te su na taj način zaštitili imaoce takvih akata.

8. U Zakonu o Ustavnom sudu RS („Službeni glasnik RS“ br. 104/11 i 92/12 – ispravka) relevantne odredbe glase:

Član 68. stav 1. (1) Zakoni, drugi propisi i opšti akti koji na osnovu odluke Suda prestaju da važe, ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni

Član 69. st. 1. i 2. (1)Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta koji je na osnovu odluke Suda prestao da važi, ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta (2)Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta iz stava 1. ovogčlana može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u „Službenom glasniku Republike Srpske”, ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Suda nije prošlo više od godinu dana.(3) Odluka Suda iz stava 1. ovog člana predstavlja razlog za ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji je Viši privredni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud dao detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud jasno istakao kada odluka o neustavnosti zakona ili općeg akata stupa na snagu, shodno odredbama čl. 68. i

69. Zakona o Ustavnom sudu RS. Ustavni sud zapaža i da je Viši privredni sud jasno ukazao i da odluka o neustavnosti ne znači automatsku neustavnost svih pojedinačnih akata donesenih na osnovu neustavnih odredbi, jer je navedenim zakonom propisan rok u kojem se može tražiti izmjena takvog akta (vidi tačka 5. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u stavu Vrhovnog suda da apelantova revizija ne ispunjava uvjete za meritorno razmatranje, zato što je očigledno da nije ispunjen imovinski cenzus niti drugi uvjeti koji su zakonom propisani da bi se revizija mogla meritorno razmatrati. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3631/21 („Finalprom“ VM d.o.o) | Sudska praksa | Aktio