Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4211/22 (V. S.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Dosjelost
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Predmeti (1)
AP-4211/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4211/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Vinka Stojanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br, 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vinka Stojanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 020375 22 Gž 2 od 14. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinka Stojanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, koju zastupa Bojan Stojanović advokat iz Bijeljine, podnijela je 7. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 020375 22 Gž 2 od 14. jula 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 020375 21 P 2 od 29. decembra 2021. godine.
2. Apelantica je 10. aprila 2023. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 020375 22 Rev od 24. februara 2023. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantičina revizija izjavljena protiv navedene presude Okružnog suda.
3. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedozvoljena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.
4. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretnini bliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).
5. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantica podnijela zahtjev za utvrđenje da je na osnovu održaja stekla pravo vlasništva na spornoj nekretnini jer su ona i njeni pravni prednici bili savjesni posjednici te nekretnine u periodu dužem od 20 godina. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka apelantica isticala da je njen svekar kupio spornu parcelu od Islamske zajednice u BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) na osnovu pismenog ugovora 1963. godine, ali da taj ugovor ne posjeduje, pa je nastojala svjedocima dokazati da je taj ugovor zaključen i da je proizveo pravno dejstvo. Okružni sud je ukazao na pravilan stav prvostepenog suda da apelantica nije dokazala da je spornu nekretninu kupio njen pravni prednik jer su iskazi saslušanih svjedoka bili nepouzdani. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da ugovor na koji se apelantica poziva nije proizveo pravno dejstvo i ne predstavlja osnov za sticanje vlasništva na derivativan način jer tokom postupka nije dokazano da je apelantičin prednik isplatio kupoprodajnu cijenu, da je stupio u posjed ovih nekrenina na osnovu tog ugovora, te da je ugovor ovjeren kod suda. Kako apelantica nije dokazala punovažnost ugovora o kupoprodaji ali i zakonitost posjeda, Okružni sud je istakao da apelantica nije ni mogla dokazati da je redovnim održajem na osnovu zakonitog i savjesnog posjeda protekom 10 godina njen pravni prednik stekao pravo vlasništva na nekretnini, niti da je ona to pravo stekla od svog prednika. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je tužena dokazala nesavjesnost apelantičinog posjeda, kao i njenog pravnog prednika, jer je dokazala da su u zemljišno knjižnoj evidenciji sporne nekretnine do 2010. godine bile uknjižene na njeno ime, a da su se apelantica i njen pravni prednik mogli uvjeriti u to uvidom u zemljišno knjižnu evidenciju, te da apelantica i njen pravni prednik nisu plaćali ni porez na sporne nekretnine, što ukazuje na nesavjesnost posjeda tužilačke strane. Osim toga, Okružni sud je naveo da je apelantica mogla biti savjesna u pogledu sticanja vanrednim održajem tek od 2010. godine kada je upisana u katastru nepokretnosti, a do dana podnošenja tužbe 17. oktobra 2017. godine pa ni do danas nije protekao rok od 20 godina za sticanje prava vlasništva vanrednim održajem. Iz navedenih razloga Okružni sud je apelantičinu žalbu odbio.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe upis u zemljišno knjižnu evidenciju ne može biti odlučujući faktor kada se odlučuje o savjesnosti njenog posjeda nad spornom nekretninom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava odnose na način na koji su sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala u toku postupka pred redovnim sudovima, te da su ovi sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman