Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4381/22 (H. U.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4381/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4381/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Halil Ugarak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halila Ugarka podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 052825 20 Gž od 22. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Halil Ugarak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 17. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Mal 052825 20 Gž od 22. septembra 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 28. februara 2020. godine obavezan je tuženi (Triglav osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu na ime nematerijalne i materijalne štete isplatiti određeni novčani iznos, kako je to precizirano u izreci presude.
3. Osporenom presudom, u dijelu koji apelant osporava apelacijom, uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je apelant zaposlenik određenog ministarstva (u daljnjem tekstu: poslodavac) koje je sa tuženim zaključilo Ugovor o osiguranju svojih zaposlenika od posljedica nesretnog slučaja, pod uvjetima utvrđenim, pored ostalih, Općim uslova za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja. Utvrđeno je da je apelant 11. maja 2016. godine motornim vozilom u vlasništvu poslodavca, krećući se magistralnom cestom, izgubio kontrolu nad vozilom, udario u zaštitnu metalnu ogradu, prevrnuo se i ostao na krovu. Utvrđeno je da je apelant tom prilikom zadobio tjelesne ozljede i da je na vozilu nastupila materijalna šteta. Također, utvrđeno je da iz zapisnika o uviđaju proizlazi da je apelant u toku uviđaja odvezen u medicinski centar radi ukazivanja pomoći. Nakon ljekarskog pregleda, apelant je odbio daljnju ljekarsku njegu i samovoljno napustio medicinski centar, prije dolaska policije, zbog čega nije bilo moguće uraditi alkotest, vađenje krvi i urina. Dalje, utvrđeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka iz oblasti saobraćaja struke proizlazi da nije bilo moguće utvrditi koji je stvarni razlog destabilizacije vozila. Zatim, utvrđeno je da je presudom Kantonalnog suda od 4. februara 2019. godine apelant oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ugrožavanje javnog prometa. Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Ukazao je da odredbe Općih uslova za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja isključuju obavezu osiguravača, odnosno tuženog, u slučaju kada osiguranik onemogući ili umakne ustanovljenju stepena alkoholiziranosti. Ovo iz razloga što je, prema zapisniku o uviđaju, koji je javna isprava, apelant nakon pregleda samovoljno napustio medicinski centar, prije dolaska policijskih službenika, tako da policajci nisu bili u mogućnosti izvršiti alkotest i vađenje krvi i urina sudionika saobraćajne nezgode, odnosno apelanta. U tom pogledu, svjedočenje svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, prema mišljenju Kantonalnog suda nije relevantno, jer se zapisnikom o uviđaju koji predstavlja javnu ispravu može utvrditi da je isključena obaveze osigurača, odnosno tuženog zbog ponašanja osiguranika, odnosno apelanta.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe je sud pogrešno tumačio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke i zbog toga odbio njegov tužbeni zahtjev.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno obrazložio da je prvenstveno na osnovu zapisnika o očevidu, a ne na osnovu nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke, utvrdio da je apelant svojim ponašanjem doveo do isključenja obaveze tuženog da mu naknadi štetu, zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev (vidi činjenični dio odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a time i navodi o povredi prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman