Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2505/21 (Sberbank“ a.d. Banja Luka, pravni sljednik „Volksbank“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2505/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-2505/21, rješavajući apelaciju „Sberbank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija „Sberbank“ a.d. Banja Luka, podnesene protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 I 218083 21 Gž 2 od 24. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sberbank“ a.d. Banja Luka, pravni sljednik „Volksbank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banja Luke, podnio je 14. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 218083 21 Gž 2 od 24. maja 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Ip 218083 15 Ip od 12. juna 2020. godine usvojen je prigovor trećeg lica – A. B. (u daljnjem tekstu: treće lice) izjavljen 20. novembra 2020. godine tako što je proglašeno nedopuštenim izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju suda od 30. oktobra 2015. godine u odnosu na stan upisan u knjigu položenih ugovora K.O. Banja Luka, pobliže preciziran izrekom rješenja (u daljnjem tekstu: sporni stan).
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari Osnovni sud, na prijedlog apelanta kao tražioca izvršenja, donio rješenje o izvršenju 30. oktobra 2015. godine na osnovu izvršne isprave – Ugovora o zasnivanju hipoteke zaključenog 28. jula 2011. godine između pravnog prednika apelanta i hipotekarnog dužnika i izvršenika „Vital“ d.o.o. Banja Luka kao i V. B. (u daljnjem tekstu: prvoizvršenik i drugoizvršenik ili izvršenici). Također, rješenje je doneseno i na osnovu vjerodostojnih isprava, i to dvije mjenice izdate 19. decembra 2014. godine radi prinudne naplate duga u preciziranom iznosu. Izvršenje je određeno na pokretnim stvarima i na nekretninama izvršenikā bliže opisanih u izreci rješenja o izvršenju, uključujući stan drugoizvršenika, koji je 18. marta 2008. godine upisan kao vlasništvo drugoizvršenika (u daljnjem tekstu: sporni stan).
4. Treće lice je 20. novembra 2018. godine izjavilo prigovor protiv navedenog rješenja istakavši da je vlasnik spornog stana i da nije ni u kakvom obligacionom odnosu sa tražiteljem izvršenja, pa je predložilo da se u odnosu na taj stan izvršni postupak obustavi. Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 51. i 52. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), kojim je regulirano postupanje suda po prigovoru trećeg lica koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima pravo koje sprečava izvršenje. U vezi s tim, sud je ukazao da je prijedlog za izvršenje u konkretnoj pravnoj stvari podnesen 1. jula 2015. godine i da je rješenje o izvršenju doneseno 30. oktobra 2015. godine. Međutim, ukazao je da je uvidom u izvod iz knjige položenih ugovora utvrdio da je sporni stan 5. marta 2015. godine u zemljišnim knjigama upisan kao vlasništvo trećeg lica sa dijelom 1/1. Dalje, sud je utvrdio da sporni stan nije određen kao predmet zaloge za obezbjeđenje potraživanja koja tražilac izvršenja (apelant) ima prema izvršenicima na osnovu izvršne isprave – Ugovora o zasnivanju hipoteke iz 2011. godine. Također, Osnovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je treće lice u zemljišnim knjigama upisano kao vlasnik spornog stana prije podnošenja prijedloga za izvršenje. Zbog toga je prigovor trećeg lica sud ocijenio osnovanim u smislu citirane odredbe člana 52. ZIP-a.
5. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 I 218083 21 Gž 2 od 24. maja 2021. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 12. juna 2020. godine. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Ukazao je da je prvostepeni sud utvrdio da je treće lice od 5. marta 2015. godine vlasnik spornog stana i da je kao vlasnik upisano prije podnošenja prijedloga za izvršenje, zbog čega je usvojio prigovor trećeg lica i obustavio izvršenje na spornom stanu. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je treće lice drugoizvršenikova supruga, da je bila upoznata sa njegovim dugom, te da je drugoizvršenik sa njom, zaključio sporazum o diobi zajedničke imovine 11. decembra 2014. godine, neposredno nakon što mu je apelant poslao opomenu pred tužbu, Sud je naveo da apelant smatra da je drugoizvršenik svjesno sebe doveo u stanje insolventnosti kako bi onemogućio apelanta da se namiri u izvršnom postupku. S tim u vezi, apelant je naveo da prema odredbama 279. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) bračni supružnici odgovaraju solidarno za obaveze, kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom, te da je stoga prvostepeni sud, trebao uputiti treće lice na parnični postupak, u smislu člana 52. stav 1. ZIP-a.
6. Okružni sud također istakao da je izvršni postupak pokrenut radi naplate duga u iznosu od 107.802, 92 KM sa kamatama i troškovima postupka, a da je izvršenje određeno na pokretnim stvarima i nekretninama prvoizvršenika, te na spornom stanu drugoizvršenika. Imajući u vidu činjenice predmeta, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno usvojio prigovor trećeg lica i izvršenje na spornom stanu obustavio na osnovu člana 51. st.1. i 2. ZIP-a. Naime, kako je obrazložio Okružni sud, do raspolaganja spornim stanom nije došlo u toku izvršnog postupka zbog čega smatra da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje o zloupotrebama drugoizvršenika i njegove supruge kao trećeg lica. U vezi s tim Okružni sud je naveo da je svrha izvršnog postupka u smislu člana 70. i 72. ZIP-a, osiguranje prinudne naplate. Ukazao je da je u konkretnom slučaju izvršenje određeno na 11 motornih vozila i na nekretninama prvoizvršenika, čija vrijednost shodno nalazu vještaka građevinske struke iznosi 5.335.857,72 KM, dok vrijednost prvoizvršenikovog poljoprivrednog zemljišta prema nalazu istog vještaka iznosi 96.080,00 KM. Imajući u vidu vrijednost nekretnina na kojim je određeno izvršenje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje o insolventnosti izvršenika i nemogućnosti naplate duga. Također je obrazložio da u datim okolnostima nisu od uticaja žalbeni navodi o odgovornosti bračnih supružnika.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje u pogledu prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija),prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te odredbe člana II/1 i člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine U vezi s tim apelant u suštini problematizira ocjenu dokaza, pravo na pristup sudu i primjenu materijalnog prava. Također smatra da osporene presude nisu dovoljno obrazložene jer kako navodi sudovi su propustili da utvrde odlučnu činjenicu, datum upisa prava vlasništva na spornom stanu trećeg lica koji je predmet izvršenja. U vezi s tim smatra da su sudovi povrijedili odredbu čl. 52. st 2. ZIP-a jer su usvojili prigovor trećeg lica bez ocjene navoda apelanta i jer kako navodi treće lice kao supruga drugoizvršenika morala znati za dug njenog supruga. U vezi s tim ukazuje na sadržaj odredbe člana
279. PZ kojom su regulisane obaveze bračnih supružnika, da se u predmetnom slučaju radi o zajedničkoj imovini kojom bračni supružnici odgovaraju solidarno, kako zajedničkom tako i svojom posebnom imovinom. Apelant dalje navodi da su treće lice i drugoizvršenik sporazum o diobi zajedničke imovine zaključili 11. decembra 2014. godine, dakle neposredno nakon što je tražilac izvršenja poslao drugoizvršeniku opomenu pred tužbu 17. oktobra 2014. godine i dopis o jednostranom raskidu Ugovora o okvirnom kratkoročnom kreditu na osnovu kojeg su prvoizvršeniku odobrena i isplaćena sredstva u iznosu od 100.000,00 KM. Također smatra da je treće lice bilo dužno dokazati da sporni stan ne spada u „režim obaveza koje bračni supružnik moraju izvršavati u skladu sa odredbom člana 279. Porodičnog zakona“, u smislu da je sud teret dokazivanja trećeg lica potpuno zanemario, na koji način su povrijeđena prava apelanta. Također apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na nesmetano uživanje imovine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske naravi. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. april 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. sa referencama na drugu relevantnu praksu).
11. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta. To samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 39, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Naime, evidentno je da je u konkretnom slučaju u osporenoj odluci ispitana suština spora između apelanta i izvršenika, uključujući i prava trećeg lica.
12. Dalje, razmatrajući apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud neće postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP, u obrazloženju osporenih odluka dali eksplicitne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu ocjene dokaza tako i primjene materijalnog prava. Ustavni sud smatra da se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, eksplicitno utvrdili od kada se treće lice vodi kao vlasnik spornog stana, što je bilo odlučujuća okolnost za primjenu čl. 51. i 52. ZIP-a, o čemu su sudovi dali dovoljne razloge kao i o prigovoru koji se tiče navodne zloupotrebe na apelantovu štetu (vidi, tačka 3. ove odluke). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Ovo tim prije što iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da vrijednost nekretnina na kojim je određeno izvršenje znatno prevazilazi visinu apelantovog potraživanja. Osim toga, imajući u vidu ove zaključke u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi čl. /I/2. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je propisan princip vladavine prava, odnosno obaveza direktne primjene međunarodnih standarda, očigledno neosnovanim.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda te stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman