Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3672/21 (R. K.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Materijalna šteta
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3672/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3672/21 , rješavajući apelaciju Refika Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Refik Kovač protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 028584 21 Rev od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Kovač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brnjica, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 26. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 028584 21 Rev od 1. jula 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 028584 20 Gž 2 od 15. oktobra 2020. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 028584 20 P2 od 7. aprila 2020. godine.
2. Apelant je vlasnik nekretnina u mjestu Brnjci. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: tužena) je 5. juna 1970. godine izdala urbanističku suglasnost kojom je apelantu odobrena izgradnja stambenog objekta. Apelant je izgradio stambeni objekat i prema njegovim izjavama datim na ročištu i prilikom vještačenja i uviđaja, u objektu je stanovao do 2006. ili 2007. godine kada ga je morao napustiti zbog napuknuća i nastanka totalne štete. Apelant se tada preselio kod sina. Apelant je smatrao da je za štetu odgovorna tužena jer prije izdavanja dozvole nije provjerila geološku pogodnost terena za izgradnju. Zbog toga je apelant 21. aprila 2014. godine podnio Općinskom sudu tužbu i tražio da sud obaveže tuženu da mu na ime materijalne štete isplati novčani iznos.
3. Općinski sud je presudom broj 36 0 P 028584 14 P od 8. juna 2016. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da mu isplati novčani iznos. Kantonalni sud je rješenjem od 8. augusta 2018. godine usvojio žalbu tužene, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.
4. Općinski sud je presudom broj 36 0 P 028584 20 P2 od 7. aprila 2020. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda broj 36 0 P 028584 20 Gž 2 od 15. oktobra 2020. godine i Vrhovnog suda broj 36 0 P 028584 21 Rev od 1. jula 2021. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev. Redovni sudovi su u presudama istakli da je nesporno utvrđeno da je na apelantovom objektu nastala totalna šteta i da je apelant stambeni objekat napustio najkasnije 2007. godine. U vezi s tim redovni sudovi su naveli da je članom 376. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO ) jasno propisano da zahtjev za naknadu materijalne štete zastarijeva u subjektivnom roku od tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i štetnika i objektivnom roku od pet godina od nastanka štete. Kako je apelant, prema sopstvenim izjavama, za štetu saznao najkasnije 2007. godine, a tužbu je podnio 2014. godine to je, prema zaključku redovnih sudova, nesporno nastupila zastara njegovog potraživanja. Redovni sudovi su naveli da na ovakvo utvrđenje nema uticaja apelantovo pozivanje na više odluka Ustavnog suda, u kojima je taj sud odlučivao o nastanku štete na više objekata na istom lokalitetu i za koje su apelantima u tim predmetima dosuđene naknade štete. Redovni sudovi su, naime, istakli da se u tim predmetima ne radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao kod apelanta, te se ta praksa Ustavnog suda ne može primijeniti na konkretan slučaj.
5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju te prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da su redovni sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise i pogrešno utvrdili činjenično stanje. Ističe da je u postupku dokazao da nije tvrdio da se iselio iz svoje kuće 2007. godine već da je mislio na sinovu kuću. Također navodi da mu šteta nije tada nastala nego 2014. godine kao i na ostalim objektima na istom lokalitetu. Apelant navodi da je na njegov slučaj trebala biti primijenjena praksa Ustavnog suda iz predmeta broj AP-354/18, AP-4151/18, AP-696/20 i drugih u kojima je apelantima dosuđena materijalna šteta nastala na objektima na istom lokalitetu i u istim pravnim i činjeničnim okolnostima.
6. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list R BiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine F BiH“ br. 29/03 i 42/11) za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Član 376. (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu iskaza samog apelanta, nesporno utvrdili da je apelant stambeni objekat napustio najkasnije 2007. godine a da je tužbu podnio 2014. godine. Redovni sudovi su argumentirano zaključili da je u konkretnom slučaju protekao zastarni rok propisan članom 376. ZOO. Također Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu utvrdili niti jednu činjenicu koja bi ukazivala da je apelant objekat napustio tek 2014. godine. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP-354/18 od 13. februara 2019. godine, AP-4151/18 od 10. aprila 2019. godine i AP-696/20 od 20. oktobra 2021. godine i dr. koje su se odnosile na pitanje nastanak materijalne štete na objektima na istom lokalitetu (dostupne na www.ustavnisud.ba ). Naime, u navedenim predmetima nisu protekli zastarni rokovi pa se praksa iz tih predmeta ne može primijeniti na apelantov slučaj. Ustavni sud također zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu i prava na dom. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su apelantova prava na imovinu i dom došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman