Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3551/21 (S. P.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasilje u porodici
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3551/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3551/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Saudin Porović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Saudin Porović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 779826 21 Kž od 22. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Saudin Porović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Bojan Veselinović advokat iz Sarajeva, podnio je 18. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 779826 21 Kž od 22. jula 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 779826 19 K od 23. marta 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda apelant je, između ostalog, oglašen krivim zato što je, radnjama pobliže opisanim u izreci presude, učinio krivično djelo Nasilje u porodici iz člana 222. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona F BiH (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine i šest mjeseci od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao svjedoke i izvršio uvid u materijalne dokaze (njihov sadržaj detaljno naveden u presudi). Dalje, ukazao je da iz tih dokaza slijedi da je apelant 16. decembra 2016. godine svoju tadašnju suprugu A. S. (u daljnjem tekstu: oštećena), nakon što joj je uputio prijetnje, pogodio mobilnim telefonom i nanio joj lake tjelesne ozljede, čime je počinio navedeno krivično djelo. Oštećena je na glavnom pretresu opisala način na koji se događaj desio, a sud je obrazložio da je dala uvjerljivo objašnjenje proturječnih navoda u odnosu na izjavu koju je dala u istrazi, a koji se odnose na to „da li ju je apelant pogodio njenim ili njegovim telefonom“ (u presudi detaljno obrazloženo). Također, ukazao je i da su policajci A. P. i S. R., koji su 17. decembra 2016. godine intervenisali po pozivu zbog porodičnog nasilja, naveli da su vidjeli povrede na licu oštećene. Osim toga, Općinski sud je istakao da je iskaz oštećene potkrijepljen i materijalnim dokazima (specijalistički nalazi KCUS-a, Klinika urgentne medicine od 18. decembra 2016. godine), kao i nalazima i mišljenjima vještaka A.M. i H. Ž. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je iskaz oštećene uvjerljiv, dosljedan i bez internih kontradikcija.
4. Općinski sud je ukazao da apelantova izjava u kojoj je negirao da je oštećenu gađao mobilnim telefonom suprotna izvedenim dokazima, te da je izgovorena isključivo u svrhu izbjegavanja krivične odgovornosti. Također, naveo je da je cijenio i iskaze svjedoka odbrane, policajaca S. J., A. Ž. i A. D., koji su intervenisali 18. decembra 2016. godine i koji su naveli da nisu primijetili nikakve povrede na oštećenoj. U vezi s tim ukazao je da su navedeni svjedoci intervenisali po drugoj prijavi (otuđenje laptopa i ulazak u stan), tako da njihovi navodi da nisu vidjeli povredu kod oštećene ne znači da takve povrede nije bilo. Sud je obrazložio da iskazi ovih svjedoka ne dovode u pitanje iskaz oštećene da je zadobila povredu zbog toga što ju apelant pogodio mobilnim telefonom, jer to proizlazi iz prethodno navedenih dokaza, koji su obrazloženi i dovedeni u međusobnu vezu. Također, Općinski sud je naveo da je cijenio i druge dokaze koji nisu relevantni za konkretni događaj.
5. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud proveo sve dokaze koje je cijenio pojedinačno, a zatim ih međusobno povezao u jednu cjelinu i, na osnovu takve ocjene dokaza, dao sasvim jasne razloge zašto smatra da je apelant učinio konkretno krivično djelo. Dalje, Kantonalni sud je u odnosu na žalbene navode odbrane koji se tiču identifikacije sredstva izvršenja krivičnog djela, odnosno da nije utvrđen tačan model mobilnog telefona, koji nije izuzet i vještačen, ukazao da su oni i po ocjeni tog suda bez značaja, a naročito imajući u vidu da se na upit odbrane vještak H. Ž. izjasnio da su povrede mogle nastati „djelovanjem telefona“, što je u saglasnosti sa iskazom oštećene.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza utvrdili da je on počinio navedeno krivično djelo. U vezi s tim, apelant ukazuje da nije obrazloženo zbog čega nisu prihvaćeni njegov i iskazi tri policijska službenika, odnosno zašto se iskazu oštećene daje odlučna snaga. Apelant dalje tvrdi da je prvostepeni sud zaključio da je on kriv za konkretno djelo i prije uvida u dokaze, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, odnosno da osporene odluke nisu donesene u skladu sa principom in dubio pro reo. Osim toga, navodi da mu povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud podsjeća na principe Evropskog suda (vidi Evropski sud Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog i Ustavnog suda zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivici. Također, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno obrazložio zbog čega je poklonio vjeru iskazu oštećene, a zašto nije poklonio vjeru iskazima apelanta i trojice policajaca. Zatim, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je detaljno obrazložio zašto ovi apelantovi prigovori nisu osnovani.
10. U pogledu apelantovih navoda o kršenju načela in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je prema tom načelu sud obvezan donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, nego i onda kada nije dokazana njegova krivnja. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. Evropske konvencije.
11. Dalje, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman