Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-915/22 (Grad Tuzla)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vanparnični postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-915/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-915/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Tuzla protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 V 206764 20 Rev od 23. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Gradsko pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 14. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 V 206764 20 Rev od 23. novembra 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog vijeća Tuzla od 29. marta 2007. godine od ranijih nosilaca privremenog prava korištenja (M. A., A. A. i M. L. S.) preuzeto je, uz naknadu, neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište, označeno u izreci rješenja, u društvenom vlasništvu. Navedenim rješenjem je određeno da će se nakon njegove pravosnažnosti provesti poseban postupak određivanja naknade navedenim licima za preuzeto zemljište. Pred nadležnim organom uprave nije vođen postupak radi određivanja te naknade.
3. Naknada za preuzeto zemljište nije isplaćena ranijim nosiocima privremenog prava korištenja tog zemljišta. Zbog toga su predlagači M. H. rođ. A. (pravna sljednica M. A.) i A. A. (pravni sljednik A. A.) 27. juna 2014. godine podnijeli prijedlog Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi određivanja te naknade protiv apelanta i Direkcije za izgradnju d.o.o. Tuzla. Predlagači su u toku postupka povukli prijedlog u odnosu na Direkciju za izgradnju d.o.o. Tuzla. Rješenjem Općinskog suda od 24. maja 2019. godine određena je naknada predlagačima za preuzeto zemljište u pojedinačnim iznosima navedenim u izreci rješenja. Apelant je obavezan da predlagačima isplati utvrđenu naknadu sa zakonskom zateznom kamatom. Rješenjem Kantonalnog suda od 9. oktobra 2019. godine preinačeno je prvostepeno rješenje tako što je odbijen zahtjev predlagača.
4. Rješenjem Vrhovnog suda od 23. novembra 2021. godine preinačeno je drugostepeno rješenje tako što je apelantova žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje. Vrhovni sud je obrazložio rješenje navodeći da je i u fazi revizionog postupka bilo sporno da li podnošenje prijedloga za isplatu naknade za preuzeto/eksproprirano zemljište podliježe zastari kada visina te naknade nije utvrđena sporazumom stranaka pred nadležnim općinskim organom uprave i kada postupak eksproprijacije nije proveden u skladu sa zakonom. Sud je ukazao da se prema odredbama čl. 60. i 62. Zakona o eksproprijaciji ta naknada određuje po službenoj dužnosti. Dalje je ukazao da članom 64. stav 1. Zakona o eksproprijaciji nisu propisani rokovi za obraćanje ranijeg vlasnika nadležnom sudu radi određivanja visine te naknade. Sud je naveo da raniji vlasnik preuzete nekretnine ne može da snosi nikakve štetne posljedice zbog propusta državnih organa da provedu zakonit postupak eksproprijacije, odnosno da dostave spis nadležnom sudu. Naime, ta obaveza nadležnog općinskog organa uprave je propisana odredbom člana 62. Zakona o eksproprijaciji. Naveo je da samo u slučaju da je visina naknade bila utvrđena pred nadležnim organom uprave, onda zastarjelost potraživanja takve naknade počinje teći prvog dana poslije dana kada je utvrđena. Međutim, prednicima predlagača visina te naknade nije utvrđena pred nadležnim organom uprave. Stoga je zaključio da apelant ne može s uspjehom istaći prigovor zastare zahtjeva predlagača za određivanje te naknade. U konačnici, sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešnom primjenom odredbe člana 70. stav 3. Zakona o eksproprijaciji usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su prvostepeni sud i Vrhovni sud pri donošenju svojih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su predlagači izgubili pravo da putem suda zahtijevaju naknadu za preuzetu nekretninu, u smislu odredbe člana 70. Zakona o eksproprijaciji. Apelant navodi da je Zakon o eksproprijaciji stupio na snagu 2007. godine, a predlagači su podnijeli prijedlog 27. juna 2014. godine. Također navodi da je konkretni vanparnični postupak trajao prekomjerno dugo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant javna vlast i da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je zaključio da je apelantov prigovor zastare potraživanja neosnovan, čime je odgovorio na apelantove navode koje ponavlja u apelaciji. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da je vanparnični postupak na tri nivoa odlučivanja ukupno trajao nešto duže od sedam godina, te da su redovni sudovi u tom periodu donijeli tri meritorne odluke. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, naročito imajući u vidu da je postupak pravosnažno okončan, te da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, Ustavni sud zaključuje da dužina tog postupka nije prešla granice „razumnog roka“. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman