Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3143/21 (A. S.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3143/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-3143/21, rješavajući apelaciju Admira Sinanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br.94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštena apelacija Admira Sinanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 167224 20 Rsž od 23. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Sinanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Šemsudin Bećirović advokat iz Doboj Istoka, podnio je 7. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 43 0 Rs 167224 20 Rev od 10. juna 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 43 0 Rs 167224 20 Rsž od 23. marta 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1909/20 od 23. juna 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je osporena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Apelant je 7. januara 2019. godine podnio tužbu protiv tuženih Javne ustanove „Đački dom“ Zenica i Javne ustanove Osnovna škola „Arnauti“ Zenica (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
4. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 167224 19 Rs od 10. decembra 2019. godine obavezani su prvotuženi i drugotuženi da apelantu, na ime manje isplaćenih plata za period od 1. decembra 2015. godine do 31. avgusta 2018. godine (u daljnjem tekstu: utuženi period), isplate iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da uplate doprinose Federalnom zavodu za PIO, na ime utvrđene razlike plaće za apelanta na način preciziran st. I. i II. izreke presude.
5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant na osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (četiri sata dnevno), zaključenim sa prvotuženim 6. oktobra 2011. godine, odnosno sa drugotuženim 14. septembra 2012. godine, radio po četiri sata dnevno na analitičko-računovodstvenim poslovima za koje je predviđena visoka stručna sprema (u daljnjem tekst: VSS). Sud je utvrdio da su tuženi isplaćivali apelantu platu po koeficijentu 1,55. Cijeneći izvedene dokaze posebno nalaz vještaka finansijske struke (varijanta I), Općinski sud je utvrdio da je apelantu u periodu od 1. decembra 2015. godine do 28. februara 2018. godine za obračun plata trebao biti primijenjen koeficijent od 1,99, a u periodu od 1. marta 2018. godine do 31. avgusta 2018. godine koeficijent od 3,70 u skladu sa odredbama člana 2. i 3. Odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za obračun plate rukovodećih i ostalih državnih službenika u kantonalnim organima državne službe Vlade ZE-DO kantona od 4. aprila 2007 godine (u daljnjem tekstu: Odluka). Također, Općinski sud je ukazao da je 1. marta 2018. godine stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti ZE-DO kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), kojim su članom 20. st. 1. utvrđeni platni razredi i koeficijenti za obračun plata državnih službenika. Tim zakonom je za radno mjesto „stručni saradnik“ određen koeficijent 3,70 i taj se koeficijent, prema obrazloženju presude, trebao primijeniti za obračun apelantove plate u periodu od 1. marta do 31. avgusta 2018. godine, kao povoljnije pravo. Općinski sud je zatim prezentirao sadržaj relevantnih odredbi Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja i Kolektivnog ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja (u daljnjem tekstu: sporni Kolektivni ugovori) koji su stupili na pravnu snagu 24. novembra 2016. godine, te Zakona o plaćama kojim je propisan način obračuna plaće odnosno utvrđivanja koeficijenata. Polazeći od navedenih odredbi, Općinski sud je obrazložio da je apelant obavljao poslove iste stručne spreme i približno iste složenosti kao stručni saradnici u organima državne službe. Stoga je Općinski sud zaključio da su tuženi dužni apelantu isplatiti razliku plate prema koeficijentu složenosti poslova od 1,99 za period od 1. decembra 2015. godine do 28. februara 2018. godine, a za preostali utuženi period prema koeficijentu složenosti poslova od 3,70. Također, sud je obavezao tužene da na ime doprinosa Federalnom zavodu za PIO isplate odgovarajuće iznose precizirane u izreci.
6. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 Rs 167224 20 Rsž od 23. marta 2020. godine uvažio žalbu tuženih i ZE_DO kantona – umješača na strani tuženih, pa je preinačio prvostepenu presudu u st. I. i st. II. izreke presude, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je ocjenom dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom zaključio da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava na štetu tuženih. U vezi s tim je ukazao da je odredbom čl. 75. ZOR propisano da se plaća radnika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Istakao je da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju elementi za utvrđivanje osnovne plaće i dijela plaće po osnovu radnog učinka te da je čl. 78. i
79. ZOR propisano je da poslodavac ne može radniku isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Kantonalni sud je obrazložio da se, suprotno stavu prvostepenog suda, na apelantova potraživanja nisu mogle primijeniti odredbe spornih Kolektivnih ugovora za cijeli utuženi period, kao ni Zakona o plaćama. Ovo iz razloga jer su sporni Kolektivni ugovori, shodno članu 98. stupili na pravnu snagu 24. novembra 2016. godine pa nisu mogli biti primijenjeni retroaktivno. Ukazano je da su tuženi apelantu obračunavali i isplaćivali platu u skladu sa odredbama Odluke u utvrđivanju kriterija za finansiranje osnovnog i srednjeg obrazovanja i domova učenika na području ZE-DO kantona od 11. aprila 2007. godine (u daljnjem tekstu: Odluka): kojom je za poslove koje je apelant obavljao propisan koeficijent 1,55. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je pogrešan stav prvostepenog suda da apelantu za period od 1. marta 2018. godine pa do 31. avgusta 2018. godine pripada razlika plate prema koeficijentu određenom Zakonom o plaćama od 3,70. Naime, ukazano je da je članom 26. spornih Kolektivnih ugovora propisano „da ukoliko se ne definiraju novi koeficijenti za obračun plaća u organima državne službe, [...] vršit će se usaglašavanje koeficijenata za obračun plate zaposlenim u osnovnim i srednjim školama na način propisan u stavu 1. ovog člana tj. da koeficijente platnih razreda utvrđuje Vlada Kantona sporazumno sa reprezentativnim sindikatom“. Ukazano je da apelant nije dokazao da mu pripada koeficijent 3,70 za radno mjesto stručni saradnik prema Zakonu o plaćama. Naime obrazloženo je da apelant prema ugovoru o radu radi „na analitičko–računovodstvenim poslovima“, te apelant „sam određuje da je to radno mjesto stručni saradnik i da mu pripada taj koeficijent“. Dalje je obrazloženo da apelant nije dokazao da je bilo usaglašavanja koeficijenata od strane Vlade kantona i reprezentativnog sindikata. Stoga je zaključeno da prvostepeni sud, s obzirom na sadržaj člana 26. Zakona o plaćama nije mogao direktno primijeniti taj zakon, pa je prvostepena presuda i u ovom dijelu preinačena i tužbeni zahtjev apelanta odbijen, a time je ocijenjen neosnovanim i tužbeni zahtjev za uplate doprinosa. Također odbijen je zahtjev apelanta u dijelu isplate troškova postupka i odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka.
7. Vrhovni sud je rješenjem broj 43 0 Rs 167224 20 Rev od 10. juna 2021. godine reviziju odbacio kao nedopuštena primjenom odredbe čl. 247. st. 4. ZPP a u vezi sa odredbom čl. 237. st. 2., st. 3., st. 4. i st. 5. navedenog zakona apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu.
8. Apelant ukazuje da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i član 14. Evropske konvencije (pogrešno navedeno „člana 16“) i pravo na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad iste vrijednosti bez ikakve razlike iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava zakonske standarde u pogledu ocjene izvedenih dokaza u dovoljnoj mjeri da bi otklonilo arbitrarnost i proizvoljnost u tumačenju i primjeni „mjerodavnog prava“. Dalje navodi da je proizvoljan stav sudova iz osporenih odluka da „apelant nije dokazao da mu pripada koeficijent za radno mjesto stručni saradnik“. Također smatra da plaća radnika u srednjem i osnovnom obrazovanju ne može biti manja od plaće radnika u organima državne uprave. Dakle apelant ističe da mu je Kantonalni sud stavio na teret da dokaže svoje potraživanje za period od 1. decembra do 14. decembra 2016. godine. U vezi s tim također smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR, spornih Kolektivnih ugovora-za djelatnost srednjeg obrazovanja za djelatnost osnovnog obrazovanja, Zakonom o plaćama i Odluke, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud naročito detaljno obrazložio zašto se na apelantova potraživanje do 24. novembra 2016. godine nisu mogle primijeniti odredbe spornih kolektivnih ugovora koji su stupili na pravnu snagu 24. novembra 2016. godine, odnosno zašto nisu primjenjive odredbe Zakona o plaćama (vidi tačku 7. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
13. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Apelant navodi da je osporenom odlukom prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad iste vrijednosti bez ikakve razlike iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Imajući u vidu prethodne zaključke vezane za primjenu materijalnog prava te okolnost da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovih prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je došlo do povredi navedenih prava, Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman