Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4120/22 (N. H.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Ništavost
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4120/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine , u predmetu broj AP-4120/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Nijaz Hadžimusić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nijaz Hadžimusić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 395756 22 Rev od 14. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Hadžimusić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 395756 22 Rev od 14. jula 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 395756 17 Gž 3 od 5. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 395756 13 P od 30. augusta 2017. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4416/21 od 9. februara 2022. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda.
3. Tužitelj (Općina Stari Grad Sarajevo) podnio je 11. decembra 2013. godine tužbu protiv apelanta, zahtijevajući da mu apelant preda u posjed poslovni prostor u Sarajevu. Apelant je 28. januara 2014. godine podnio protivtužbu. Uređenim protivtužbenim zahtjevom je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o zakupu navedenog poslovnog prostora zaključen između tužitelja i apelanta 11. septembra 1993. godine, kao i sporazum od 15. februara 2016. godine; Apelant je također tražio da mu tužitelj vrati zakupnine koje je primio na osnovu navedenog ugovora.
4. Presudom Općinskog suda od 30. augusta 2017. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 5. maja 2021. godine, usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev, a odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev.
5. Presudom Vrhovnog suda od 14. jula 2022. godine odbijena je apelantova revizija u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu, a odbačena u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu. Sud je u obrazloženju presude, u relevantnom dijelu, naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant na osnovu ugovora zaključenog s tužiteljem 11. septembra 1993. godine zakupio poslovni prostor koji se nalazi u zgradi koja je upisana kao državno vlasništvo. Utvrđeno je da apelant nije plaćao ugovorenu zakupninu, zbog čega je 15. februara 2016. godine zaključio sporazum s tužiteljem na osnovu kojeg je prihvatio izmirenje duga u ratama na ime zakupnine. Utvrđeno je da konkretni poslovni prostor nije etažiran i upisan u zemljišne knjige kao posebni dio zgrade. S tim u vezi, sud je ukazao da je na poslovnim prostorijama kao zasebnim dijelovima zgrada u društvenoj svojini zabranjeno uspostavljanje tereta i njihovo davanje u dugoročni zakup, kao i zakup na određeno vrijeme, shodno odredbi člana 16.a stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Kako je utvrđeno da konkretni poslovni prostor ne predstavlja posebni dio zgrade, sud je zaključio da nije obuhvaćen zabranom davanja u zakup, u smislu odredbe člana 16.a Zakona o prometu nepokretnosti. Stoga je zaključio da su pravilno nižestepeni sudovi odbili apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu poslovnog prostora.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim ističe da navedeni poslovni prostor predstavlja poseban dio zgrade i da je zabranjeno njegovo izdavanje pod zakup, shodno odredbi člana 16a. Zakona o prometu nepokretnosti. Također navodi da je konkretni postupak trajao prekomjerno dugo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni jasno ukazao da je u postupku utvrđeno da konkretni poslovni prostor ne predstavlja posebni dio zgrade, pa stoga nije obuhvaćen zabranom davanja u zakup, u smislu člana 16.a Zakona o prometu nepokretnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak na tri nivoa odlučivanja trajao osam godina i sedam mjeseci, te da su redovni sudovi u tom periodu donijeli tri meritorne odluke. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, naročito imajući u vidu da je postupak pravosnažno okončan, te da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, Ustavni sud zaključuje da dužina tog postupka nije prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman