Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4058/22 (ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 18. 01. 2024.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4058/22
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 01. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4058/22, rješavajući apelaciju Adriatic osiguranja d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, dopredsjednik Helen Keller, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudac na sjednici održanoj 18. siječnja 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Adriatic osiguranja d.d.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 107377 21 Rev od 15. ožujka 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adriatic osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Odvjetničko društvo „Martinović & partneri“ d.o.o. Mostar, podnijelo je 29. listopada 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 107377 21 Rev od 15. ožujka 2022. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 17. travnja 2023. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-3655/22 od 23. ožujka 2023. godine odbacio kao nedopuštenu apelaciju AP-4058/22, koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 51 0 P 107377 21 Rev od 15. ožujka 2022. godine, zbog toga što je apelant propustio da dopuni apelaciju u ostavljenom roku.
3. Ustavni sud je Rješenjem broj AP-4058/22 od 30. studenog 2023. godine usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP-3655/22 od 23. ožujka 2023. godine.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te tužiteljica Z. Č., N. Č., A. Č., D. Č. i H. Č. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) zatraženo je u razdoblju od 15. svibnja do 6. lipnja 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud je 18. svibnja 2023. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 30. svibnja 2023. godine. Tužiteljice nisu dostavile odgovor u ostavljenom roku. Odgovori na apelaciju su 6. lipnja 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 51 0 P 107377 19 P 2 od 30. siječnja 2020. godine obvezan je apelant tužiteljicama isplatiti precizirane iznose na ime naknade nematerijalne štete za duševne boli koje trpe zbog teške invalidnosti bliskog srodnika A. Č. (sin, suprug i otac tužiteljica; u daljnjem tekstu: oštećeni) sa zakonskim zateznim kamatama. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa.
8. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je u postupku utvrđeno da je oštećeni pretrpio teške tjelesne povrede u prometnoj nezgodi koju je skrivio apelantov osiguranik. Dalje je naveo da je vještak medicinske struke utvrdio da su zadobivene tjelesne povrede kod oštećenog imale za posljedicu invalidnost od 45 %. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza zaključio da je opravdano dosuđenje novčane naknade tužiteljicama za pretrpljene duševne boli zbog teškog invaliditeta oštećenog u skladu sa člankom 201. stavak 3. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U svezi s tim, ukazano je da je oštećenom potrebna svakodnevna briga i pomoć tužiteljica zbog invaliditeta koji je posljedica prometne nezgode. Sud je dalje ukazao da oštećeni nije potpuno nepokretan i da ima očuvane životne funkcije, pa je odbio tužbeni zahtjev preko dosuđenog kao previsoko postavljen. Općinski sud je istaknuo da je prilikom odlučenja imao u vidu posljedice povređivanja oštećenog, njegovu tešku invalidnost i druge okolnosti slučaja, dosadašnju sudsku praksu i orijentacione kriterije Vrhovnog suda.
9. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 107377 20 Gž 2 od 15. listopada 2020. godine usvojena je apelantova žalba i preinačena prvostupanjska presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizlazi da su kod oštećenog, usprkos teškim tjelesnim povredama, očuvane osnovne životne funkcije i da je pokretan. Dalje je navedeno da je oštećeni u potpunosti socijaliziran, da vozi automobil, putuje, druži se, te da mu je povremeno potrebna njega druge osobe. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je kod oštećenog došlo do visokog stupnja trajne invalidnosti, ali ne i naročito teške invalidnosti. Dovodeći navedeno u vezu s nalazom vještaka medicinske struke prema kojem je oštećenom nastupila invalidnost od 45 % i člankom 201. stavak 3. ZOO, Kantonalni sud je zaključio da kod oštećenog ne postoji naročito teški invaliditet. Kantonalni sud je ukazao da nije od bitnog značaja da je u drugom, ranijem postupku oštećeni proglašen za ratnog vojnog invalida zbog gubitka dijela stopala, niti da mu je utvrđen invaliditet druge grupe sa 90 % oštećenja organizma u postupku priznanja prava na tuđu njegu i pomoć. Dalje je ukazao da nije od značaja ni činjenica što je oštećeni u drugoj parnici od apelanta ostvario naknadu štete zbog tjelesnih povreda, u kojoj je utvrđeno umanjenje životne sposobnosti oštećenog od 80 %. Stoga je Kantonalni sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz članka 201. stavak 3. ZOO za naknadu štete.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 107377 21 Rev od 15. ožujka 2022. godine usvojena je revizija tužiteljica i preinačena drugostupanjska presuda tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da apelant nije podnio odgovor na reviziju. Dalje je ukazao da osporeni dio drugostupanjske presude za svaku od tužiteljica ne prelazi propisani imovinski cenzus za dopuštenost revizije iz članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, Vrhovni sud je dopustio reviziju kao iznimnu na temelju članka 237. st. 3. i 4. ZPP-a zbog postavljenog materijalnopravnog pitanja u reviziji, koje je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je istaknuo da se sporno pravno pitanje odnosilo na tumačenje pojma naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika kao osnove za naknadu nematerijalne štete iz članka 201. stavak 3. ZOO-a. U svezi s tim, ukazao je da su člankom 200. stavak 2. ZOO-a propisani kriteriji za odlučivanje o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete i njezinoj visini. Dalje je ukazao da su u konkretnom slučaju tužiteljice majka, supruga i maloljetne kćerke oštećenog koji je teško stradao u prometnoj nezgodi. Istaknuo je da je oštećenom u drugom parničnom postupku za naknadu štete utvrđeno umanjenje životne aktivnosti od 80 %, a u upravnom postupku za priznavanje prava na tuđu njegu i pomoć invaliditet od 90 %. Također je istaknuto da je u konkretnom postupku oštećenom utvrđen stupanj invaliditeta od 45 %, samo za dio posljedica koje trpi, bez uzimanja u obzir oštećenja nerva ruke zbog nepostojanja adekvatnog liječničkog nalaza.
11. Imajući u vidu naprijed navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je za rješenje spora i za primjenu prava u drugim slučajevima važno pitanje može li se naročito teški invaliditet utvrditi samo na temelju utvrđenog procenta invaliditeta, bez uzimanja u obzir i njegovih vanjskih obilježja, odnosno može li se tako utvrđivati stupanj duševnih boli u slučaju invaliditeta bliskog srodnika. U svezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je utvrđeni postotak invaliditeta osobe jedan, ali ne i jedini parametar za procjenu postoji li teški invaliditet kao osnova za naknadu nematerijalne štete za duševne boli najbližih srodnika. Dalje je istaknuo da sudovi utvrđuju trpe li bliski srodnici oštećenog duševne boli zbog težine njegova invaliditeta, na temelju svih okolnosti vezanih za invaliditet i njegove manifestacije. Stoga utvrđeni stupanj invaliditeta ne može biti dovoljan za zaključak o stupnju duševnih boli srodnika, bez uzimanja u obzir i drugih utvrđenih činjenica.
12. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je oštećeni, kao mlad čovjek i otac troje maloljetne djece, pretrpio teške povrede s trajnim posljedicama u vidu amputacije potkoljenice, ukočenosti lakta, ograničenja pokreta i prosupinacije u teškom stupnju. Dalje je ukazao da je oštećeni u drugim postupcima dokazao visok stupanj umanjenja životne aktivnosti i invaliditeta. Ukazao je i da su tužiteljice sudjelovale u njegovim vidljivim patnjama i bolima i trudile se da mu ih olakšaju. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da sve ove okolnosti moraju biti od značaja za odluku suda o težini invaliditeta oštećenog. Istaknuto je da činjenica da je oštećeni uspio da se u određenoj mjeri socijalizira samo potvrđuje postojanje njegovog osobnog napora i napora tužiteljica da njegov invaliditet učine podnošljivijim. Međutim, istaknuto je da navedeno ne znači da oštećeni i tužiteljice ne trpe duševnu patnju zbog činjenice da se oštećeni nalazi u takvoj situaciji. Stoga je Vrhovni sud ocijenio pravilnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odnosno da utvrđeni stupanj invaliditeta oštećenog, koji je po svojoj prirodi težak i trajan s vidljivim i stalnim manifestacijama i bez mogućnosti poboljšanja, zajedno sa svim drugim utvrđenim okolnostima i činjenicama, upućuje na zaključak da postoje duševne boli tužiteljica kao najbližih srodnika oštećenog. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe članka 250. stavak 1. ZPP-a usvojio reviziju i preinačio drugostupanjsku presudu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Ističe da je Vrhovni sud u osporenoj presudi rješavao pravno pitanje o kojem je ranije zauzeo jasno i nedvojbeno stajalište radi ujednačavanja prakse glede tumačenja spornog pojma. U svezi s tim, apelant se pozvao na određene presude Vrhovnog suda, koje nije dostavio, nego je u apelaciji naveo relevantne dijelove. Apelant također ističe da je Vrhovni sud u nastavku osporene presude potpuno zanemario zauzeto stajalište jer, pored utvrđenog postotka invalidnosti, ne navodi niti jednu drugu okolnost glede postojanja teškog invaliditeta. Posebno ističe da je zaključak Vrhovnog suda u osporenoj odluci potpuno suprotan ranijem stajalištu Vrhovnog suda glede tumačenja postojanja naročito teškog invaliditeta, jer nije naveo niti jednu vanjsku manifestaciju invaliditeta oštećenog koja kod tužiteljica izaziva duševne boli koje bi opravdale dosuđenu naknadu. Apelant dalje navodi da je potpuno nejasno na temelju čega je Vrhovni sud zaključio da kod oštećenog postoji naročito teški invaliditet budući da je u postupku utvrđeno da je on sposoban samostalno obavljati većinu svakodnevnih aktivnosti bez obzira na postotak utvrđenja invalidnosti. Osim toga, apelant smatra i da je neutemeljeno pozivanje sudova na utvrđenje invaliditeta u drugim postupcima. Smatra i da su prvostupanjski i Vrhovni sud odluke trebali zasnovati na temelju dokaza neposredno izvedenih tijekom postupka, odnosno na temelju stupnja invalidnosti koji je utvrđen u konkretnom postupku. Apelant također ukazuje da je Vrhovni sud trebao uzeti i obzir članak 43. stavak 5. tada važećeg Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je jasno definirano pitanje sporne naknade. Osim toga, apelant smatra i da je Vrhovni sud prekršio njegovo pravo na obrazloženu odluku jer nije dao zadovoljavajuće obrazloženje zašto je u istom pravnom pitanju odstupio od svoje ranije prakse, tako što je kod istog činjeničnog stanja drugačije tumačio i primijenio relevantne propise. Konačno, apelant navodi da je Vrhovni sud u osporenoj odluci pogrešno naveo da apelant nije dostavio odgovor na reviziju. U svezi s tim, apelant navodi da je odgovor na reviziju poslan unutar ostavljenog roka i primljen 2. ožujka 2021. godine u sudu. Ističe da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke nije razmatrao njegove navode koji su mogli biti od utjecaja na drugačiju odluku, zbog čega je apelantu prekršeno pravo na jednakost oružja kao bitan element prava na pravično suđenje. II.Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u revizijskom postupku nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Naime, u obrazloženju osporene odluke ocijenjeni su svi relevantni navodi stranaka i navedeni razlozi za donošenje odluke koji nisu u suprotnosti s dosadašnjom praksom Vrhovnog suda u primjeni članka 201. stavak 3. ZOO. Glede apelantovih navoda da je dostavio odgovor na reviziju, Vrhovni sud je naveo da se u spisu predmeta ovog suda ne nalazi pismeni odgovor na reviziju koji je apelant 2. ožujka 2021. godine dostavio Općinskom sudu, što je utvrđeno uvidom u CMS.
15. Općinski sud je naveo tijek postupka. Između ostalog, naveo je da su tužiteljice 5. veljače 2021. godine podnijele reviziju, da je apelant 2. ožujka 2021. godine dostavio odgovor na reviziju, te da je 26. ožujka 2021. godine cijeli spis dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji. V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 237. st. od. (2) do (5) (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka, a u gospodarskim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.
(3) Iznimno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
(4) U slučajevima u kojima revizija nije dopuštena prema odredbi stavka 2.
ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i jednakopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:
1) ako o tome pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;
2) ako je o tome pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;
3) ako je o tome pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tome shvaćanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnoga suda BiH, Europskoga suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu;
(5) U reviziji iz stavka 3. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i jednakopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Članak 245.
(1) Primjerak pravodobne i potpune revizije prvostupanjski će sud dostaviti protivnoj stranci.
(2) U roku od osam dana od dana dostave revizije protivna stranka može podnijeti sudu odgovor na reviziju.
(3) Nakon primitka odgovora na reviziju ili nakon proteka roka za odgovor, prvostupanjski sud dostavit će reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen, sa svim spisima, revizijskom sudu.
(4) Primjerak revizije i odgovora na reviziju dostavlja se i drugostupanjskom sudu.
Članak 250. stavak (1) (1) Ako revizijski sud ustanovi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Novčana naknada Član 200. stav (2) (2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201. stav (3) (3) U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, deci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud povrijedio pravo na jednakost oružja, Ustavni sud podsjeća da načelo jednakopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izložiti svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48., odluke Ustavnog suda br. U-35/01 od 10. i 11. svibnja 2002. godine, točka 24., i AP-3692/19 od 5. svibnja 2021. godine, stavak 35., dostupne na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju, iz odgovora na apelaciju redovnih sudova proizlazi da je apelant nesporno podnio odgovor na reviziju, koji se nije nalazio u spisu predmeta Vrhovnog suda, pa ga Vrhovni sud nije uzeo u obzir prilikom odlučivanja o reviziji. Iz kopije odgovora na reviziju proizlazi da apelant osporava dopuštenost revizije tužiteljica, kako zbog neispunjenja imovinskog cenzusa tako i zbog neispunjenja procesnih pretpostavki iz članka 237. stavak 3. ZPP-a, u prilog čemu je ukazao na praksu Vrhovnog suda. Osim toga, apelant je osporio i ostale argumente tužiteljica iz revizije koji su se odnosili na način utvrđenja i procent invaliditeta oštećenog i dokazivanje i utvrđenje duševnih boli tužiteljica. Polazeći od presumpcije da Vrhovni sud poznaje svoju praksu, na koju je apelant ukazao u odgovoru na reviziju, te imajući u vidu ostatak navoda iz odgovora, Ustavni sud smatra da apelantov odgovor na reviziju ne bi suštinski utjecao na drugačiju odluku Vrhovnog suda. Naime, apelant je u prvostupanjskom postupku imao mogućnost predlagati svoje dokaze, kao i osporavati i komentirati dokaze suprotne strane, što je apelant i činio, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i odluka donesenih u postupku. Iz navedenog proizlazi da su apelantova stajališta vezana za postavljeni tužbeni zahtjev nesporno bila poznata Vrhovnom sudu prilikom donošenja osporene odluke. U takvim okolnostima, iako je Vrhovni sud pogrešno konstatirao da odgovor na reviziju nije podnesen, nema ništa što bi ukazivalo da je, u smislu navedenih stajališta Europskog suda, apelant stavljen u znatno podređen položaj u odnosu na tužiteljice (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3653/13 od 10. listopada 2016. godine, točka 32., i Odluka o dopustivosti broj AP-492/19 od 22. svibnja 2019. godine, točka 10., dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke nije razmatrao njegove navode koji su mogli biti od utjecaja na drugačiju odluku.
24. U svezi s apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23., s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
25. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, koje obvezuje sudove obrazložiti svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. prosinca 2011. godine, predstavka broj 20883/09, točka 34., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. rujna 2008. godine, točka 22., s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
26. Dovodeći navedene standarde u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, o čemu je dao logične i uvjerljive razloge. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio pitanje naknade nematerijalne štete iz članka 201. stavak 3. ZOO-a tužiteljicama kao bliskim srodnicima oštećenog. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci detaljno i jasno obrazložio svoja stajališta glede spornog pitanja, koja se, u biti, ne razlikuju od stajališta iz drugih sudskih odluka koje je apelant citirao u apelaciji. Prema tim stajalištima, pored stupnja invaliditeta, cijene se i ostale okolnosti. Ustavni sud zapaža da iz osporene odluke proizlazi da je Vrhovni sud, preinačavajući drugostupanjsku presudu, u biti, uskladio odluku o tužbenom zahtjevu sa sudskom praksom u predmetima koji su pokretali identična pitanja. Pri tome, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je uzeo u obzir sve okolnosti predmeta, odnosno, dob oštećenog, njegovo obiteljsko i društveno stanje, odnos s tužiteljicama itd. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ova utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“, kako to apelant tvrdi. Osim toga, imajući u vidu da je Vrhovni sud o svim svojim zaključcima dao dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti ni da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način, u procesnom smislu, proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi neutemeljeni te da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da ništa ne ukazuje da je u revizijskom postupku prekršeno načelo jednakopravnosti stranaka na apelantovu štetu. Osim toga, Vrhovni sud je u osporenoj odluci dao dovoljnu i jasnu ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, te o svim ključnim pitanjima dao obrazloženje koje zadovoljava standard prava na obrazloženu odluku.
29. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić