Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1683/23 (B. K.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Dostava
- Krivični postupak
- Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1683/23
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1683/23, rješavajući apelaciju Božane Kovačić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Božane Kovačić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 001897 23 Kž od 17. marta 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Božana Kovačić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa advokat Miloš Paleksić iz Banje Luke, podnijela je 6. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 001897 23 Kž od 17. marta 2023. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 K 001897 Kv 3 od 3. marta 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 14. aprila 2023. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su u periodu od 21. aprila do 3. maja 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je 3. maja 2023. godine Ustavni sud dostavio apelantkinji radi eventualnog izjašnjenja. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Sudija za prethodni postupak Okružnog suda je 7. februara 2023. godine apelantkinji odredio pritvor u trajanju od mjesec dana, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav (1) u vezi sa članom 22 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Pritvor je određen na osnovu člana 197 stav (1) tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Vanraspravno vijeće Okružnog suda je 10. februara 2023. godine potvrdilo rješenje o određivanju pritvora od 7. februara 2023. godine.
Osporene odluke
6. Sudija za prethodni postupak Okružnog suda je Rješenjem broj 16 0 K 001897 Kv 3 od 3. marta 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) produžio apelantkinji pritvor za još dva mjeseca na osnovu člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS, te je određeno da pritvor može da traje najduže do 5. maja 2023. godine.
7. Okružni sud je u obrazloženju naveo da osnovana sumnja da je apelantkinja počinila krivično djelo proizlazi iz dokaza cijenjenih prilikom određivanja pritvora apelantkinji, kao i dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje njenog pritvora. U vezi s tim je ukazano na materijalne dokaze i iskaze svjedoka očevidaca na osnovu kojih je zaključeno da je ispunjen opšti pritvorski uslov iz člana 197 stav (1) ZKPRS (vidi str. 3−6 prvostepenog rješenja). Zatim je navedeno da i dalje egzistira poseban pritvorski uslov iz tačke v) navedene zakonske odredbe. Ukazano je da takav zaključak proizlazi iz činjenice da se istraga sprovodi za krivično djelo iz člana 124 stav (1) KZRS i kroz zaprijećenu kaznu za to djelo, čime je ostvaren objektivni uslov za primjenu navedenog posebnog pritvorskog razloga. Kada je riječ o subjektivnom uslovu koji se odnosi na iteracijsku opasnost, Okružni sud je istakao da iz svih dokaza jasno proizlazi da su međusobni odnosi između apelantkinjine porodice i porodice oštećenog poremećeni zbog imovinskopravnih odnosa. Istaknuto je da takva činjenica proizlazi iz samih apelantkinjinih navoda sa ročišta, te da iz iskaza svjedoka proizlazi njena spremnost za konfliktnu situaciju. Iskazana upornost apelantkinjinog supruga u stvaranju i održavanju konflikta, te spremnost apelantkinje da ga u tome podrži upotrebom pištolja, što je rezultiralo ranjavanjem oštećenog, prema ocjeni Okružnog suda predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelantkinja mogla da ponovi ili da dovrši pokušano krivično djelo.
8. Takođe je navedeno da je neosnovan prigovor neblagovremenosti prijedloga za produženje pritvora u smislu odredbe člana 196 stav (3) ZKPRS, s obzirom na to da je on podnesen 28. februara 2023. godine a da apelantkinjin pritvor po rješenju od 7. februara 2023. godine može da traje najduže do 5. marta 2023. godine. Pri tome je ukazano da je, suprotno stavu odbrane, prijedlog za produženje apelantkinjinog pritvora jasan, razumljiv i sadrži odlučne razloge za produženje pritvora. Takođe je istaknuto da je apelantkinjin branilac blagovremeno obaviješten o održavanju ročišta, te da mu je blagovremeno dostavljen prijedlog za produženje apelantkinjinog pritvora, kao i da je održavanje ročišta zakazano u prikladno vrijeme kako bi se odbrani ostavilo dovoljno vremena da izvrši uvid u spis predmeta. U vezi s tim je navedeno da se odbrana izjasnila da nema prigovora u pogledu načina dostavljanja prijedloga Tužilaštva (putem e-maila) i poziva, te da na ročištu nisu zatražili njegov prekid kako bi izvršili uvid u spis predmeta. Isto tako je navedeno da odbrana nije istakla prigovor da se ne može izjašnjavati o prijedlogu za produženje pritvora, već suprotno − da nema smetnji da se tokom ročišta izjasne o tom prijedlogu, što su i učinili.
9. Konačno, Okružni sud je naveo da je imao u vidu obaveze iz člana 196 stav (4) ZKPRS i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje propisuju restriktivnost pritvora i njegovo svođenje na najmanju moguću mjeru. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je pritvor u konkretnom slučaju neophodan, jer se njegova svrha ne može obezbijediti nekom drugom, blažom mjerom.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 16 0 K 001897 23 Kž od 17. marta 2023. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje), odbijena je kao neosnovana žalba apelantkinjinog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da odbrana ne ukazuje da joj je uskraćeno pravo da pregleda spise predmeta, već da uz prijedlog o produženju pritvora nisu dostavljeni dokazi. Takva obaveza, kako je istakao Vrhovni sud, nije propisana odredbom člana 55 stav (2) ZKPRS, već se obaveza dostavljanja odnosi na sud radi obavještavanja branioca. U odnosu na vrijeme dostavljanja prijedloga za produženje pritvora, Vrhovni sud je ponovio razloge iz prvostepenog rješenja navodeći da su neosnovani žalbeni navodi o povredi prava na odbranu. Takođe, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi kojima se osporava postojanje osnovane sumnje da je apelantkinja počinila krivično djelo. U vezi s tim je navedeno da obrazloženje prijedloga Tužilaštva nije „podloga“ za produženje pritvora, te da je sudija za prethodni postupak izvršio ocjenu dokaza na kojima se zasniva navedeni prijedlog. Dalje je navedeno da su u prvostepenom rješenju pravilno obrazložene činjenice koje se odnose na način i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelantkinja sumnjiči u povezanosti sa činjenicama koje se odnose na poremećene međusobne odnose između nje i porodice oštećenog u vezi s neriješenim imovinskopravnim pitanjima. Vrhovni sud je istakao da je upravo zbog takvih odnosa nadležna policija ranije intervenisala više puta. Navedene okolnosti i prema ocjeni Vrhovnog suda predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela u smislu člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, donoseći rješenje o produženju pritvora, dao obrazloženje zašto su neosnovani navodi o primjeni mjera zabrane. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) i
d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, te pravo iz člana 13 Evropske konvencije. Naime, apelantkinja osporava postojanje opšteg pritvorskog uslova i posebnog pritvorskog razloga te navodi da je prijedlog Tužilaštva neblagovremen, nepotpun, kontradiktoran, paušalan i na koncu neosnovan. U vezi s tim, apelantkinja ukazuje da su kritične prilike ona i njena porodica bili napadnuti i da je ona djelovala prema oštećenom kako bi odbila napad od sebe i svog supruga. Te činjenice su redovni sudovi propustili da utvrde kod utvrđivanja postojanja iteracijske opasnosti. Pri tome ističe da se Vrhovni sud nije uopšte bavio žalbenim navodima odbrane. Takođe, apelantkinja navodi da odbrani prilikom podnošenja prijedloga za produženje njenog pritvora nije dostavljena dokazna građa, već je to učinjeno samo prilikom određivanja pritvora. Smatra da je na taj način prekršen princip jednakosti oružja. Isto tako, apelantkinja ukazuje da redovni sudovi nisu razmotrili izricanje blažih mjera od pritvora. Konačno, smatra da u njenom slučaju nije zadovoljen zahtjev hitnosti jer joj je osporeno drugostepeno rješenje dostavljeno 24. marta 2023. godine, odnosno da je 17 dana bila u pritvoru na osnovu nepravosnažnog prvostepenog rješenja.
II.Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da su apelantkinjini navodi neosnovani i da su bili predmet razmatranja u žalbenom postupku.
13. Okružni sud je istakao da su navodi apelacije bili predmet odlučivanja pred redovnim sudovima, slijedom čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužilaštvo je istaklo da su apelantkinjini navodi neosnovani i da su redovni sudovi dali jasne razloge u odnosu na opšti pritvorski uslov i posebni pritvorski razlog. U odnosu na navode o dostavljanju dokaza uz prijedlog za produženje pritvora, Tužilaštvo je istaklo da su dokazi taksativno navedeni i dostavljeni u dovoljnom broju primjeraka za stranke i sud. Ukoliko neki od navedenih dokaza eventualno nisu dostavljeni, Tužilaštvo je istaklo da je apelantkinja imala mogućnost da zatraži uvid u njih i da se nakon izvršenog uvida izjasni o prijedlogu za produženje pritvora.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju Član 55. st. (1) i (2) (1) Tokom istrage branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji su u korist osumnjičenog. Ovo pravo se braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, radi obavještavanja branioca.
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i … [...] VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelantkinja smatra da su joj osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, te pravo iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantkinjini navodi svojom suštinom isključivo pokreću pitanja poštovanja garancija iz člana 5 Evropske konvencije, zbog čega će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.
18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
19. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
20. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije je određena ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora da bude zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba da se razmotri nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, da bude „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186 s daljnjim referencama).
21. Dalje, član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, to jest da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144 s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom sumnjom“ zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Başer i Özçelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187 s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203 s daljnjim referencama).
22. S obzirom na prethodno navedene stavove, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, prilikom produženja pritvora, u osporenom prvostepenom rješenju jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantkinja počinila krivično djelo za koje se tereti. Vrhovni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi mogli da uvjere objektivnog posmatrača da je apelantkinja u mjerodavno vrijeme mogla da počini krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantkinjino lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinila krivično djelo. Dakle, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti apelantkinjinog pritvora u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Budući da apelantkinja nije problematizovala nadležnost redovnog suda koji joj je produžio pritvor, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uslov, tj. da joj je pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“.
23. Kada je riječ o zakonitosti pritvora („u skladu s postupkom propisanim zakonom“), odnosno kompatibilnosti apelantkinjinog pritvora s garancijama iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantkinji pritvor produžen na osnovu odredbi člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. Zaključeno je da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost, to jest da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ona ponoviti ili dovršiti djelo. Prema praksi Evropskog suda, iteracijska opasnost, ako se uvjerljivo utvrdi, može da dovede do toga da pravosudna tijela smjeste i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječili bilo kakve pokušaje počinjenja daljnjih krivičnih djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna i mjera primjerena u svjetlu okolnosti slučaja, a posebno istorijata i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Ramkovski protiv BJR Makedonije, presuda od 8. februara 2018. godine, broj predstavke 33566/11, tačka 52 s daljnjim referencama). S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, smatra da obrazloženja redovnih sudova u odnosu na blagovremenost podnesenog prijedloga za produženje pritvora ne ostavljaju dojam proizvoljnosti (vidi tačku 8 ove odluke). Zatim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na nedvosmislen način ukazali ne samo na težinu optužbi u apelantkinjinom slučaju, već su na osnovu izvedenih dokaza utvrdili okolnosti koje su prethodile i rezultirale inkriminisanim radnjama (vidi tač. 7 i 11 ove odluke). U tom smislu, osporene odluke nisu bile stereotipno formulisane ili sažete. Zbog toga, Ustavni sud smatra da zaključci i obrazloženja redovnih sudova u vezi s iteracijskom opasnošću ne ostavljaju dojam proizvoljnosti budući da ta opasnost nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama/dokazima. Suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud smatra da razlozi redovnih sudova opravdavaju produžavanje njenog pritvora i predstavljaju relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantkinjinim pravom na slobodu. Pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantkinji, redovni sudovi su imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost, a s druge strane posebne okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“, te ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. Pri tome, Ustavni sud napominje da su redovni sudovi ovlašćeni da u svakom konkretnom slučaju procijene relevantne okolnosti koje mogu da utiču na nesmetano vođenje krivičnog postupka. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali zahtjev „posebne revnosti“ u postupku donošenja osporenih rješenja.
24. U odnosu na apelantkinjine navode o kršenju prava na jednakost oružja zbog nedostavljanja dokazne građe prilikom produženja pritvora, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda, jednakost oružja u postupku nije obezbijeđena ako je podnosiocu predstavke ili njegovom braniocu uskraćen pristup onim dokumentima u istražnom spisu koji su ključni za djelotvorno osporavanje zakonitosti njegovog pritvora (vidi Evropski sud, Ragip Zarakolu protiv Turske, presuda od 15. septembra 2020. godine, tač. 59−61 s daljnjim referencama). Međutim, iako pritvoreniku nije dopušten neograničen pristup istražnom spisu, neće se raditi o kršenju člana 5 stav 4 Evropske konvencije ukoliko je pritvorenik imao dovoljno znanja o sadržaju onih dokaza koji su činili osnov za njegov raniji pritvor te je na taj način imao priliku da djelotvorno ospori svoj pritvor (vidi Evropski sud, Atilla Taş protiv Turske, presuda od 19. januara 2021. godine, tač. 151−154 s daljnjim referencama). Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud prije svega konstatuje da je apelantkinja u postupku imala branioca čija djelotvornost zastupanja nije dovedena u pitanje. Dalje, iz apelantkinjinih navoda i obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su joj prethodno prilikom određivanja pritvora bili dostavljeni svi dokazi na kojima je zasnovano njeno prvobitno lišenje slobode. Na tim dokazima su, između ostalog, redovni sudovi zasnivali osporene odluke kod produženja pritvora apelantkinji. Pri tome, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da su apelantkinja i njen branilac bili onemogućeni da u svjetlu odredbe člana 55 stav (1) ZKPRS pregledaju spise i dokumentaciju u vezi s prijedlogom za produženje pritvora (vidi tačku 8 ove odluke). S druge strane, Ustavni sud zapaža da odredba stava (2) navedene pravne norme ne propisuje obavezu Tužilaštva da apelantkinji direktno dostavi dokaze za njen pritvor, već tu obavezu Tužilaštvo ima prema sudu radi obavještavanja branioca. U svjetlu svih ukazanih okolnosti i standarda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelantkinja nije bila onemogućena da na efektivan način realizuje svoju odbranu i ospori zakonitost svog pritvora, budući da je raspolagala s dovoljno informacija relevantnih za njegovo produženje. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantkinjine navode o kršenju prava na jednakost oružja iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije u postupku produženja pritvora.
25. Apelantkinja je takođe problematizovala i blagovremenost dostavljanja osporenog drugostepenog rješenja smatrajući da je na taj način narušen zahtjev hitnosti odlučivanja o njenom pritvoru. Prema praksi Evropskog suda, zahtjev hitnosti u smislu člana 5 stav 4 Evropske konvencije podrazumijeva brzo odlučivanje u vezi sa zakonitošću pritvora i naređivanje njegovog prekida u slučaju nezakonitosti (vidi Evropski sud, Kavala protiv Turske, presuda od 10. decembra 2019. godine, predstavka broj 28749/18, tačka 176 s daljnjim referencama). Isto tako, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi utvrđivao kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije zbog toga što redovni (prvostepeni) sud nije brzo i bez odlaganja apelantovom braniocu dostavio rješenje kojim je apelantu produžen pritvor, nego je to učinio tek šesti dan po donošenju predmetnog rješenja (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-61/22 od 9. marta 2022. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, za razliku od citiranog predmeta, u apelantkinjinom slučaju zahtjev hitnosti u odnosu na produžavanje apelantkinjinog pritvora nije doveden u pitanje. U konkretnom slučaju je za njeno daljnje zadržavanje u pritvoru postojao pravni osnov, u odnosu na koji je u prethodnim tačkama ove odluke zaključeno da nema proizvoljnosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinji osporeno drugostepeno rješenje Vrhovnog suda dostavljeno 24. marta 2023. godine, dakle nakon sedam dana od dana njegovog donošenja. Takvo kašnjenje u dostavljanju može predstavljati proceduralno-tehnički propust Vrhovnog suda, koji po ocjeni Ustavnog suda ne predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“ koja bi osporeno drugostepeno rješenje učinila ex facie nevaljanim, odnosno apelantkinjin pritvor nezakonitim. Pri tome, Ustavni sud smatra da vrijeme dostavljanja osporenog drugostepenog rješenja nije apelantkinju onemogućilo u daljnjoj i efektivnoj zaštiti njenih prava, niti je dovelo u nepovoljniji materijalno-procesni položaj. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je apelantkinji pritvor na osnovu osporenog prvostepenog rješenja produžen za dva mjeseca i da taj rok nije bio istekao u vrijeme donošenja i dostavljanja osporenog drugostepenog rješenja apelantkinji. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim ove apelantkinjine navode u smislu člana 5 stav 4 Evropske konvencije.
26. Konačno, suprotno apelantkinjinim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđenje apelantkinjinog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv nje, o čemu su takođe dali relevantne razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje pritvora apelantkinji na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ i još uvijek nije u suprotnosti sa standardima iz člana 5 Evropske konvencije.
27. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. VII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) u vezi sa stavom 3 Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu propustili da navedu konkretne razloge i okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi njeno puštanje na slobodu rezultiralo iteracijskom opasnošću u smislu odredbi člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. Dalje, nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, jer je apelantkinja u smislu osiguranja prava na jednakost oružja raspolagala s dovoljno informacija relevantnih za produženje pritvora. Isto tako, nema kršenja člana 5 stav 4 Evropske konvencije zbog kašnjenja u dostavljanju osporenog drugostepenog rješenja apelantkinji, jer ono ne predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“ koja bi učinila apelantkinjin pritvor nezakonitim.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić