Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4747/22 (Đ.M. i drugi)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4747/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4747/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Đ. M. i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Đ. M., D. M. i H. M. protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 158580 22 Rev od 4. kolovoza 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ. M., D. M. i H. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, podnijeli su 8. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 158580 22 Rev od 4. kolovoza 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru od 30. listopada 2019. godine utvrđeno je da su apelanti vlasnici nekretnina pobliže označenih u izreci presude.

3. Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru od 3. studenog 2021. godine uvažena je žalba tuženih i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbačena tužba apelanata i ukinute sve provedene radnje u postupku.

4. Rješenjem Vrhovnog suda od 4. kolovoza 2022. godine odbijena je revizija apelanata. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih, radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Također, naveo je da proizlazi da su pojedini tuženi, poimenično navedeni u obrazloženju osporenog rješenja, umrli prije podnošenja tužbe. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je smrt stranke prije utuženja nedostatak koji se ne može otkloniti i da se tužba u takvom slučaju treba odbaciti bez pozivanja na uređenje. Pri tome, istaknuo je da su, nasuprot navodima apelanata, suvlasnici nekretnina koji su upisani u zemljišnoj knjizi nužni suparničari. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da smrt jedne od stranaka prije utuženja dovodi do neurednosti cijele tužbe i da je treba odbaciti u cijelosti. Pri tome, ukazao je da je takvo pravno shvatanje taj sud zauzeo u Odluci o spornom pravnom pitanju broj: 65 0 P 535313 16 Spp od 23. rujna 2016. godine. Slijedom navedenog, zaključio je da je drugostupanjski sud pravilno odbacio tužbu u smislu članak 291. i članka 293. stavak (3) Zakona o parničnom postupku.

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatraju da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelanti su se pozvali na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju tužba apelanata odbačena, Ustavni sud ukazuje da takvo odlučenje pokreće pitanje prava na pristup sudu, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojem je „pravo na sud“ uključeno u članak 6. stavak 1. Europske konvencije, a jedna vrsta tog prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski sud je naznačio da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Europski sud, Zubac protiv Hrvatske [Vv], presuda od 5. travnja 2018. godine, predstavka broj 40160/12, točka 78.). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Europski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. lipnja 2023. godine, predstavka broj 24492/21, točka 66).

9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju prava na pristup apelanata sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će se tužba odbaciti, što je primijenjeno na konkretan slučaj, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcioniranja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja načela pravne sigurnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem prava na pristup sudu apelanata uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i njihovog „prava na sud“, odnosno da na apelante nije prebačen pretežak teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dao jasne razloge za zaključak da je tužba pravilno odbačena. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud jasno ukazao da je smrt stranke prije podnošenja tužbe nedostatak koji se ne može otkloniti, te da su u konkretnom slučaju tuženi suvlasnici nekretnina koji su upisani u zemljišnoj knjizi, što ih čini nužnim suparničarima, te da u takvoj situaciji smrt jedne od stranaka prije podnošenja dovodi do neurednosti cijele tužbe i da je treba odbaciti u cijelosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja prava na pristup sudu apelanta, kao elementa prava na pravično suđenje u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Glede navoda apelanata u kojima se pozivaju na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. U odnosu na pozivanje apelanata na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njenih protokola (vidi, Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4747/22 (Đ.M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio