Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2759/21 (N. T.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2759/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Valerija Galić i Angelika Nußberger, i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-2759/21, rješavajući apelaciju apelaciju Nikole Tucakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštena apelacija Nikole Tucakovića podnesene protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 283523 21 Gž od 25. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nikola Tucaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Dragan D. Spasojević, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 283523 21 Gž od 25. maja 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 283523 18 P od 4. decembra 2020. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 283523 18 P od 4. decembra 2020. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena „Sberbanka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), da mu na ime potraživanja po osnovu oročenog štednog uloga isplati iznos od 10.000,00 KM, sa ugovorenom kamatom na oročeni ulog obračunatom u kapitalizovanom iznosu od dana podnošenja tužbe i sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke). Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu (stav II izreke).

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelantova majka B. B. i apelantov očuh Ž. B. zaključili brak 1958. godine i da je brak trajao do smrti apelantovog očuha u novembru 2016. godine. Apelantova majka je preminula u junu 2007. godine te je apelant proglašen za jedinog zakonskog nasljednika. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelant podnio tužbu protiv zakonskih nasljednika njegovog očuha radi utvrđivanja zajedničke imovine njegove majke i očuha. U tom postupku sud je donio presudu od 30. avgusta 2017. godine kojom je utvrđeno da je apelantova majka stekla pravo suvlasništva od ½, između ostalog, na novčanim sredstvima u iznosu od 20.000,00 KM (u daljnjem tekstu: sporni iznos) sa pripadajućom kamatom na partiji upisanoj u štednoj knjižici apelantovog očuha broj 603-38-0011-7 (u daljnjem tekstu: sporna štedna knjižica-partija) otvorenoj kod pravnog prednika tužene -Zepter Komerc banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Banka) i novčana sredstva na štednoj knjižici apelantovog očuha broj 603-80-0014-3 (u daljnjem tekstu: II štedna knjižica) u iznosu od 6.177,13 KM otvorena kod iste banke, sa pripadajućom kamatom. Osnovni sud je dalje utvrdio da je Ugovorom o oročenom štednom ulogu od 9. avgusta 2005. godine apelantov očuh oročio sredstva u iznosu od 30.000,00 KM na partiji broj 603-38-0011-7 te mu je za navedeni račun banka izdala spornu štednu knjižicu u kojoj je evidentirana uplata tog iznosa. Apelantov očuh je po isteku roka oročenja 11. septembra 2006. godine podigao cjelokupan iznos sa pripisanom kamatom, čime je navedeni ugovor u cijelosti realizovan. Istog dana apelantov očuh je zaključio novi ugovor o oročenom štednom ulogu na sredstva u iznosu od 20.000,00 KM na partiji broj 603-38-0021-4 . Tužena je u istoj štednoj knjižici evidentirala i uplatu po prvoj ugašenoj i po drugoj partiji. Upravo je ovaj iznos od 20.000,00 KM bio predmet tužbe za utvrđenje bračne tekovine apelantove majke i očuha, s tim da je parnični sud utvrdio da se sredstva nalaze na partiji 603-38-0011-7 koja je ugašena za života apelantovog očuha i na kojoj nije bilo sredstava. Osnovni sud je ukazao da je ulog na štednju posebna vrsta novčanog depozita o kojem se sklapa ugovor između banke i ulagača u smislu čl. 1043 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je utvrđeno da je tužena nesporno apelantu isplatila ½ iznosa od 6.177,13 KM deponovanog na II štednoj knjižici apelantovog očuha broj 603-80-0014-3 , dok sporni iznos nije isplatila jer je račun broj 603-38-0011-7 ugašen i na njemu nema sredstava. Takvo postupanje tužene je u skladu s odredbom člana 1044 ZOO po kojoj je svaki račun samostalan i banka ne može bez naloga deponenta ili ovlaštenog lica vršiti prijenos sredstava ni isplate bez obzira što se svi računi vode na ime istog lica. Utvrđeno je da je apelantov očuh sporna sredstva imao na računu koji nije bio predmet parničnog postupka u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je njegova majka suvlasnika sa ½ novčanih sredstava deponovanih na ime njenog supruga, po osnovu sticanja u braku. Osnovni sud je ukazao da je podatke o svim računima koje je apelantov očuh imao na svoje ime apelant mogao pribaviti u parničnom postupku ili po nalogu notara u ostavinskom postupku koji je proveden nakon smrti njegove majke. Tužena nije mogla na apelantov zahtjev dostaviti podatke o partiji broj 603-38-

0021-4 jer bi na taj način prekršila odredbe člana 127 Zakona o bankama RS, kojom je propisana obaveza čuvanja bankarske tajne. Naime, apelant nije bio legitimisan pravosnažnom presudom ili ostavinskim rješenjem za traženje podataka o računima trećeg lica.

4. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 283523 21 Gž od 25. maja 2021. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda od 4. decembra 2020. godine u st. I i st. II izreke prvostepene presude, dok je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ukazao je na relevantne odredbe Zakona o bankama i ZOO, i u cijelosti je prihvatio ocjenu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom. Naročito je obrazložio da u cijelosti prihvaća razloge prvostepenog suda u vezi sa zaključkom da je ulog na štednju posebna vrsta novčanog depozita o kojem se sklapa ugovor između banke i ulagača u smislu čl. 1043 ZOO. Okružni sud je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da činjenica da je u jednoj knjižici otvorena nova partija, tj. evidentirana nova uplata po drugom Ugovoru o oročenom štednom ulogu, ne predstavlja osnov za isplatu po tom ugovoru jer je svaki ugovor samostalan u smislu člana 1044 ZOO. Stoga je tužena pravilno postupila kada je odbila apelantov zahtjev za dostavu podataka o novoj partiji u spornoj štednoj knjižicishodno članu 127. Zakona o bankama kojom je propisana obaveza čuvanja bankarske tajne. Naime, kako je obrazloženo, apelant nije bio legitimisan pravosnažnom presudom ili ostavinskim rješenjem za pribavljanje podataka o računima trećih lica. S obzirom na navedeno Okružni sud je obrazložio da apelant nije dokazao da je naslijedio ½ sredstava evidentiranih u novoj partiji upisanoj u spornoj štednoj knjižicipa je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu .

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) , pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i povrede prava na pristup sudu. U vezi s tim ukazuje da je od tužene tražio da mu dostavi podatak na okolnost gašenja sporne štedne knjižice-partije njegovog očuha, a da je tužena taj zahtjev odbila pozivajući se na odredbe člana 127. Zakona o bankama koje se tiču obaveze čuvanja bankarske tajne. Ukazuje, da sporni iznos na spornoj štednoj knjižici-partiji nije uopšte prekrižen, precrtan ili na drugi način učinjen nevažećim što smatra logičnim ako je štedna knjižica ugašena. Posebno napominje da je tužena u predmetnoj štednoj knjižici 11. septembra 2006. godine evidentirala novi saldo u spornom iznosu. Dakle, tužena nije otvorila novu štednu knjižicu, već je u novi Ugovor o oročenom štednom ulogu upisala u istu štednu knjižicu u kojoj je bio evidentiran i raniji štedni ulog, a da pri tome nije učinila vidljivim da je raniji štedni ulog – sporni iznos postao nevažeći.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnesu zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske naravi. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. april 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. sa referencama na drugu relevantnu praksu).

10. Dovodeći navedene standarde u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da su redovni sudovi na dvije sudske instance raspravljali i odlučivali o meritumu predmeta, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 511/20 od 16. novembra 2021. godine, tačka 39, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba).

11. Dalje, razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe, u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Osnovni i Okružni sud detaljno obrazložili zašto apelant nije legitimisan za pribavljanje podataka vezano za račun trećih lica tj. apelantovog očuha. Naime, eksplicitno je obrazloženo da je sporna partija u I štednoj knjižici ugašena a da sredstva na novoj partiji u toj štednoj knjižici nisu bila predmet prethodno vođenog parničnog postupka niti rješenja o nasljeđivanju (vidi tačku 6. ove odluke). Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije koje, kako proizlazi, dovodi u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje. . Stoga su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2759/21 (N. T.) | Sudska praksa | Aktio