Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2440/21 (Z.B.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Legitimno očekivanje
- Građanski postupak
- Šta se ne smatra imovinom
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2440/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2440/21, rješavajući apelaciju Z. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 315459 21 Rev od 7. maja 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 9. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 315459 21 Rev od 7. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 315459 16 Gž 2 od 12. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 315459 12 P od 6. marta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od J. D. H. i V. D. (u daljnjem tekstu: tužene) zatraženo je 16. i 17. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju. Tužene nisu dostavile odgovor na apelaciju.
4. Odgovori na apelaciju su 16. maja 2023. godine proslijeđeni apelantici na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 315459 12 P od 6. marta 2015. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ona vanknjižni vlasnik poslovnog prostora bliže označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), što bi tužene bile dužne priznati, te trpjeti da se apelantica uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama kada se za to steknu zakonski uvjeti. Pri tome, Zemljišnoknjižnom uredu suda bi se naložilo da po stjecanju zakonskih uvjeta upiše apelanticu kao 1/1 vlasnika sporne nekretnine. Općinski sud je u obrazloženju naveo da se apelanticin zahtjev zasniva na tvrdnji da je ona ličnim sredstvima kupila spornu nekretninu, a da je sa N. D. (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) dogovorila da on kao kupac formalno zaključi ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine s preduzećem „Fruška gora Ruma“ kao prodavcem (u daljnjem tekstu: prodavac). Kao razlog za to apelantica navodi poslijeratnu situaciju u Sarajevu i to što je spornu nekretninu u to vrijeme koristilo društvo „Merhamet“. Apelantica je ukazala da su tužene „naslijedile prava i obaveze po ugovoru o kupoprodaji“, a sporna nekretnina je „formalno ostala na imenu prednika tuženih“, iako je ona ubirala zakupninu od zakupa sporne nekretnine. Općinski sud je naveo da su tužene osporile tužbeni zahtjev, te istakle da je prednik tuženih kupac sporne nekretnine, ali se nije upisao kao vlasnik jer objekat u kojem se ona nalazi nije uknjižen u zemljišnim knjigama.
7. Sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su prodavac i prednik tuženih kao kupac zaključili ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine od 8. marta 1999. godine, u kojem je naznačeno da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena i da je sporna nekretnina predata kupcu u posjed. Dalje je utvrđeno da ugovor o kupoprodaji sadrži pečat prodavca i potpis direktora, te potpis kupca – prednika tuženih. Također je utvrđeno da je zaključen i ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine sa 10. februarom 1991. godine budući da je na snazi bila zabrana prometa/raspolaganja nekretninama pravnih lica iz bivših republika SFRJ, pa je stoga taj ugovor zaključen s navedenim datumom. Općinski sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji od 10. februara 1991. godine zaključen između prodavca kojeg su zastupali direktor i apelantica kao punomoćnik te prednika tuženih kao kupca. U ugovoru je naznačeno da je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena i da je sporna nekretnina predata kupcu u posjed. Ugovor za prodavca je potpisala apelantica, a osim toga sadrži pečat prodavca i potpis prednika tuženih kao kupca, kao i pečat ovjere potpisa ugovarača od 10. marta 1999. godine. Prema potvrdi prodavca od 15. februara 1991. godine, kupac – prednik tuženih je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu za spornu nekretninu. Također je navedeno da je prodavac potvrdio da je, prema nalogu blagajne od 8. i 17. marta 1999. godine, na ime kupovine sporne nekretnine u potpunosti plaćena cijena, a da oba naloga glase na apelanticino ime. Sud je također utvrdio da su Kanton Sarajevo, Ministarstvo privrede i prednik tuženih zaključili ugovor o korištenju imovine od 22. marta 1999. godine kojim je predniku tuženih predata na korištenje sporna nekretnina, i to do potpisivanja međudržavnih ugovora o zaštiti imovinskih prava. Općinski sud je naveo da su prednik tuženih kao zakupodavac i „Premier World Sport“ d.o.o. Čitluk kao zakupoprimac zaključili ugovor o zakupu sporne nekretnine od 25. augusta 2009. godine na period od tri godine, a da je apelantica kao notar obradila taj ugovor.
8. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kojima su propisani osnovi stjecanja prava vlasništva, između ostalog i na osnovu pravnog posla. Zatim je navedeno da je članom 9. Zakona o prometu nekretnina propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu (stav 1). Ugovor koji je sačinjen protivno toj odredbi ne proizvodi pravno djelovanje (stav 2). Općinski sud je ukazao da je na osnovu izvedenih dokaza – materijalne dokumentacije, iskaza apelantice i saslušanih svjedoka M. S. i Ž. R., stekao uvjerenje da su u bitnom tačni činjenični navodi tužbe da je apelantica imala stvarnu volju za kupovinu sporne nekretnine i da je platila kupoprodajnu cijenu. Međutim, imajući u vidu sadržaj imperativnih normi materijalnog prava koje propisuju uvjete i način stjecanja prava vlasništva na nekretnini, Općinski sud je cijenio da usmeno iskazanom voljom i isplatom kupoprodajne cijene apelantica nije mogla steći pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Na taj način se, prema zaključku suda, ne ostvaruje niti jedan od zakonom propisanih načina stjecanja prava vlasništva na nekretnini. Posebno je naglašeno da je apelantica kao „visokoobrazovana i stručna osoba pravnog usmjerenja“ morala biti svjesna svega navedenog, pa da stoga neosnovano traži zaštitu eventualno povrijeđenog prava na imovinu.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 315459 16 Gž 2 od 12. februara 2020. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud, u odnosu na opredijeljeni tužbeni zahtjev, raspravio postojanje materijalnopravnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva po jednom od pravnih osnova koje poznaje ZVPO (član 23). U vezi s tim je istaknuto da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantica nema pravni osnov na osnovu kojeg bi se moglo utvrditi da je stekla vlasništvo na spornoj nekretnini. Kantonalni sud je naglasio da volja da se prenese pravo vlasništva na nekretnini na osnovu kupoprodaje mora biti izražena pismenim ugovorom, na što upućuje odredba člana 9. Zakona o prometu nekretnina. Dakle, zaključak prvostepenog suda je posljedica načela formalnosti ugovora o prometu nekretnina jer je propisana pismena forma kao uvjet postojanja i punovažnosti ugovora kako bi ugovorne strane, ispunjavajući zahtjev forme ugovora, mogle najbolje definirati svoju volju. Postojanje usmeno izražene volje ne može dovesti do stjecanja nekog stvarnog prava bez postojanja zakonske forme. S obzirom na to da je ugovor o kupoprodaji zaključio i svoj potpis na njemu ovjerio prednik tuženih a ne apelantica, Kantonalni sud je ocijenio da tužbenom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 315459 21 Rev od 7. maja 2021. godine odbijena je apelanticina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da apelantica neosnovano ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim je ukazano da su nižestepeni sudovi primjenom člana 23. ZVPO-a pravilno ustanovili da apelantica nije dokazala da je na valjan način stekla pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru. Činjenice da je vodila pregovore oko kupovine sporne nekretnine i na blagajni prodavca lično uplatila sredstva, te da je naplaćivala zakupninu od izdavanja, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne proizvode pravne učinke stjecanja prava vlasništva. Vrhovni sud je naveo da je apelantica u reviziji istakla da joj je ostala jedina mogućnost da utvrdi pravo vlasništva stečeno dosjelošću u skladu sa članom 32. stav 1. ZVPO-a. U vezi s tim je naglašeno da apelantica neosnovano prigovara da je drugostepeni sud propustio raspraviti žalbene navode o dosjelosti jer se u tom postupku nije ni pozivala na dosjelost kao pravni osnov stjecanja vlasništva. Pri tome je istaknuto da je onaj ko tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošću dužan dokazati postojanje zakonom predviđenih pretpostavki za dosjelost. Vrhovni sud je ukazao da uopćeni navodi da je apelantica ispunila uvjete za stjecanje prava vlasništva u skladu sa članom 32. stav 1. ZVPO-a sami za sebe ne upućuju na stjecanje prava vlasništva po tom osnovu. Apelantica se, kako je istakao sud, ne može prvi put u reviziji s uspjehom pozivati na dosjelost jer bi to zahtijevalo raspravljanje o novim činjenicama i dokazima, što u postupku po reviziji nije dozvoljeno.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelantica se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je imala potrebu podnijeti tužbu s tužbenim zahtjevom, kako je preciziran u izreci prvostepene presude, upravo iz razloga što nije bila ugovorna strana u ugovoru o kupoprodaji, već je to bio prednik tuženih, ali isključivo formalnopravno. Ukazuje da je u postupku tvrdila, a da su redovni sudovi prihvatili za utvrđeno, da je suštinski, odnosno stvarno ona bila kupac sporne nekretnine. Smatra da na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenjeno materijalno pravo, što je za posljedicu imalo povredu prava na imovinu. Ističe da su redovni sudovi neosnovano dali prednost formi ugovora nad utvrđenjem činjeničnog stanja. Smatra da je dokazala sve odlučne činjenice koje ukazuju da je ona vlasnik sporne nekretnine, a što su redovni sudovi i utvrdili, te da su sve obaveze iz ugovora izvršene, osim da se ona upiše kao vlasnik. Navodi da je ponudila logične i uvjerljive razloge za kupovinu sporne nekretnine. U vezi s tim ukazuje da je ona u ratnom/poslijeratnom periodu kao pripadnica srpske nacionalnosti kupovala spornu nekretninu od preduzeća sa sjedištem u Republici Srbiji, koju je u to vrijeme koristio „Merhamet“, pa bi kupovinom sporne nekretnine na svoje ime ugrozila vlastitu sigurnost.b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud navode da je postupak vođen u skladu sa zakonom i da primjena prava nije bila proizvoljna. Ističu da nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23. Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
14. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 21/92, 3/93, 17/93, 13/94 i 18/94)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 9. (1)Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine. (2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelantica smatra da joj je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
17. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
19. Ustavni sud podsjeća da najprije mora utvrditi da li je apelantica titular prava koja potpadaju pod pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Radomilja protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10, 22768/12, tač. 142. i 143, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2469/21 od 27. novembra 2025. godine, tačka 25, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tačka 75, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1586/21 od 10. jula 2025. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine, niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
21. U konkretnom slučaju radi se o sporu koji se odnosi na apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ona vanknjižni vlasnik sporne nekretnine. Ustavni sud zapaža da iz postavljenog tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da se apelantica u konkretnom postupku ne pojavljuje kao vlasnik sporne nekretnine, već kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu nekretninu. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da apelantica u toku postupka nije izvodila dokaze na okolnost posjeda sporne nekretnine nego se uopćeno pozivala na to. Ustavni sud smatra da iz navedenog slijedi zaključak da se apelanticin imovinski interes koji se zasnivao na zahtjevu za utvrđenje vlasništva ne može okarakterizirati kao „postojeća imovina“ koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je apelantica mogla imati „legitimno očekivanje“ da će njen zahtjev za utvrđenje vlasništva na spornoj nekretnini u konkretnim okolnostima biti riješen u njenu korist.
22. Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je prednik tuženih bio ugovorna strana kao kupac prilikom zaključenja ugovora o kupoprodaji sporne nekretnine. Apelantica je tužbeni zahtjev zasnivala na tvrdnji da je prednik tuženih kao kupac formalno zaključio ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine, a da je ona isplatila kupoprodajnu cijenu za spornu nekretninu i da je stoga njen vlasnik. U vezi s tim, redovni sudovi su prilikom odlučenja cijenili da volja za kupovinom i isplata kupoprodajne cijene, kao i naplata zakupnine od izdavanja u zakup sporne nekretnine ne proizvode pravne učinke kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva na nekretnini. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se sudovi pozvali na odredbe materijalnog prava kojima je propisan način stjecanja prava vlasništva na nekretninama (član 23. ZVPO-a), odnosno pismena forma ugovora na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretninama (član 9. Zakona o prometu nekretnina). Činjenicu da je ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine zaključio prednik tuženih kao kupac sudovi su doveli u vezu s imperativnim zakonskim odredbama, te su stoga zaključili da apelantica nema pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornoj nekretnini. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari proizlazi da je sama apelantica ukazivala da joj je „jedina mogućnost ostala da utvrdi da je pravo vlasništva na spornoj nekretnini stekla dosjelošću“, ali takav zahtjev ona nije postavila u tužbi, kako je to i sud obrazložio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji sporna nekretnina predata upravo apelantici u posjed, već je, suprotno tome, predata predniku tuženih kao kupcu, kako to slijedi iz ugovora o kupoprodaji. Također, Općinski sud je ukazao da je apelantica morala biti svjesna da je njen zahtjev za zaštitu prava na imovinu neosnovan s obzirom na to da je visokoobrazovana i stručna osoba (notar).
23. Imajući u vidu činjenice predmeta, te sadržaj imperativnih zakonskih odredaba koje su primijenjene, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelanticinim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Stoga, budući da nije ispunila ključni uvjet propisan odredbama člana 23. ZVPO-a u vezi sa članom 9. Zakona o prometu nekretnina, Ustavni sud smatra da apelantica u konkretnom slučaju nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će uprkos izričitim odredbama relevantnih zakonskih odredaba uspjeti sa zahtjevom za utvrđenje prava vlasništva na spornoj nekretnini.
24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelantica, u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava, nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti u svom zahtjevu, pa stoga nema ni „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u njeno pravo na mirno uživanje imovine.
26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman