Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1959/23 (M.O.)
Odluka donesena 30. 05. 2024.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povjeravanje djeteta
- Dijete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1959/23
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 05. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1959/23, rješavajući apelaciju M. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 053717 23 Gž od 9.
februara 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Amir Kajtezović, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 20. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 053717 23 Gž od 9. februara 2023. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 P 053717 22 P od 28. decembra 2022. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, JU Centar za socijalni rad Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i Sabine Omeragić (posredstvom punomoćnika u parničnom postupku Adnana Šehića, advokata iz Velike Kladuše, u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. maja 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Centar za socijalni rad su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 24. maja 2023. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Odgovori učesnika u postupku su 8. juna 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja.
4. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje na odgovore u ostavljenom roku.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 23 0 P 053717 22 P od 28. decembra 2022. godine razveden je brak između apelanta i tužene, a njihova maloljetna djeca S. O. (rođena 6. aprila 2006. godine) i. M. O. (rođena 30. jula 2018. godine) povjerena su tuženoj (majci) na roditeljsko staranje i vaspitanje. Određeni su lični i neposredni kontakti između maloljetne djece i apelanta, te je obavezan apelant da na ime svog doprinosa izdržavanju maloljetne djece plaća novčani iznos od po 220,00 KM za svako dijete, odnosno ukupno 440,00 KM mjesečno za dvoje djece (sve na način preciziran u izreci presude).
7. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je izvedenim dokazima utvrđeno da su parnične stranke u braku, koji su zaključile 9. septembra 2001. godine, stekle troje djece, i to: kćerku koja je punoljetna i udata, te maloljetne S. O. i M. O. Konstatirano je da parnične stranke nakon faktičkog prekida bračne zajednice 2019. godine žive odvojeno u kućama u kojima postoje svi uvjeti za psihofizički razvoj maloljetne djece. Općinski sud je ukazao da iz socijalne anamneze Centra za socijalni rad od 17. oktobra 2022. godine proizlazi mišljenje da je u najboljem interesu maloljetne djece da se povjere tuženoj – majci na roditeljsko staranje, brigu i vaspitanje. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u socijalnoj anamnezi konstatirano da se maloljetna S. O. izjasnila da želi da nastavi da živi s majkom, jer se radi o djetetu uzrasta od gotovo 17 godina, koje može da izrazi želju s kim želi da živi u budućnosti, te da je njena želja u saglasnosti s njenim najboljim interesom. Također, Općinski sud je naveo da je Centar za socijalni rad svojim mišljenjem ukazao da je maloljetna M. O. dijete „u periodu života od 4,5 godine, kada joj je najpotrebnija prisutnost i blizina majke s kojom živi od rođenja, pa između njih postoji emotivna privrženosti i duboka povezanost“.
8. Općinski sud je prihvatio ovakav prijedlog Centra za socijalni rad. Pri tome je cijenio činjenicu da apelant, zbog posla koji obavlja u inozemstvu, nije u mogućnosti da svakodnevno vodi brigu i staranje o maloljetnoj djeci, a pogotovo o maloljetnoj M. O., jer kod kuće u Bosni i Hercegovini boravi samo za vikend ili praznike. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužena u mogućnosti da pruži njegu, zaštitu prava i interesa maloljetne djece, te da je to i dokazala svojim staranjem o njima. Pozivajući se na odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 141, 142. i 236. Porodičnog zakona, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti da bi se udovoljilo njegovom zahtjevu da se maloljetna M. O. njemu povjeri na staranje i vaspitanje.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv dijela prvostepene presude o povjeravanju maloljetne djece, Kantonalni sud je donio Presudu broj 23 0 P 053717 23 Gž od 9. februara 2023. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je podržao razloge iz obrazloženja prvostepene presude, cijeneći da je prvostepeni sud dao valjane i prihvatljive razloge za svoju odluku o povjeravanju djece. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi i da je apelant osuđivan za izvršenje više krivičnih djela, pa i zbog krivičnog djela nasilja u porodici na štetu tužene, „zbog čega mldb. S. O. ima strah od oca (apelanta), kako se sama izjasnila“.
10. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantovi žalbeni razlozi nisu doveli u sumnju odluku prvostepenog suda da je u najboljem interesu maloljetne djece da se povjere tuženoj na roditeljsko staranje i vaspitanje. Odluka s kojim će roditeljem maloljetno dijete živjeti donosi se u interesu djeteta u smislu odredbi čl. 142. i 304. Porodičnog zakona. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije dokazao da maloljetnoj djeci može pružiti adekvatniju brigu i zaštitu u odnosu na tuženu, odnosno nije dokazao da maloljetna djeca kod tužene nemaju uvjete za pravilan duševni i fizički razvoj i vaspitanje. Stoga je Kantonalni sud zaključio da se apelantovim žalbenim navodima ne može dovesti u pitanje pravilnost odluke prvostepenog suda u ovom dijelu, imajući u vidu interes maloljetne djece shodno odredbama čl. 141, 142. i 304. Porodičnog zakona.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi donijeli odluku o dodjeli maloljetne M. O. tuženoj na staranje, prihvatajući mišljenje Centra za socijalni rad, pri čemu nisu cijenili sve okolnosti koje su bile osnov za takvu odluku. U vezi s tim, ukazuje da nije uzeto u obzir da „tužena niti jednom nije pokušala ostvariti kontakt s mldb. M. O. za vrijeme dok je dijete živjelo kod oca“. Također, apelant je naveo da mu tokom postupka nije data mogućnost raspravljanja i ispitivanja tužene uz obrazloženje suda da se „radi o nedoličnim pitanjima“. Pored toga, ističe da nije sporno da je „osuđen za nasilje u porodici naspram tužene, ali nasilje u porodici nikada nije učinjeno naspram djece“. Smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja sud prihvatio dokaze u korist jedne strane (tužene), a da njegovi dokazi nisu cijenjeni te smatra da je na taj način učinjena povreda „načela ravnopravnosti stranaka u postupku“. Apelant smatra da Kantonalni sud „nije cijenio navedene apelantove žalbene navode, pa osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke“.
b) Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni sud je istakao da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Smatra da je taj sud o svim odlučnim apelantovim žalbenim navodima dao jasne i uvjerljive razloge koji su zasnovani na utvrđenom činjeničnom stanju u prvostepenom postupku i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Općinski sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva. Također je istakao da je apelantu omogućeno da brani svoja prava u postupku u kojem je imao ravnopravan status stranke. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Centar za socijalni rad je naveo da su odluke donesene u okolnostima konkretnog predmeta pravilne i zakonite, kao i da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja se pozvao. Navedeno iz razloga što je Centar sve radnje preduzeo u skladu s relevantnim odredbama pozitivnopravnih propisa i u najboljem interesu maloljetne djece. Također je istakao da apelant nije bio diskriminiran tokom postupka jer je procjena roditeljskih kapaciteta oca i majke u konkretnom slučaju vršena na jednak način. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 141.
(2) O djetetu se stara samo jedan roditelj ako je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje, ili mu je oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost.
(3) U slučaju spora između roditelja o ostvarivanju roditeljskog staranja, odluku donosi sud u vanparničnom postupku na prijedlog roditelja, djeteta koje je sposobno shvatiti značenje i pravne posljedice svojih radnji, ili organa starateljstva na čijem području dijete ima prebivalište.
Član 142.
(1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud.
[…] Član 304.
(1) Odlukom kojom se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kojom se utvrđuje materinstvo ili očinstvo, kao i odlukom donesenom u drugim slučajevima odvojenog života roditelja, sud će odlučiti o tome sa kojim roditeljem će živjeti maloljetno dijete, ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko staranje, nakon punoljetstva, o načinu održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem, kao i roditeljskom staranju drugog roditelja u smislu stava 3. član 142. ovog Zakona.
16. Konvencija o pravima djeteta (koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, „Službeni list SFRJ“ broj 15/90) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Za svrhe ove Konvencije, dijete je svako ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetnost ne stječe ranije.
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i pogodnosti osoblja te stručnog nadzora.
VI. Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Apelant smatra da mu je tokom postupka prekršeno načelo ravnopravnosti stranaka jer su prihvaćeni dokazi samo jedne strane (tužene), te da je mišljenje Centra za socijalni rad cijenjeno u korist tužene, dok njegovi dokazi koje je predložio nisu cijenjeni. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, i Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke prvostepenog suda proizlazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su analizirani i ocijenjeni svi dokazi koje je predložio apelant, kao i dokazi koje je predložila tužena. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da od momenta faktičkog prekida bračne zajednice između apelanta i tužene učestvuje, zajedno s tuženom, u postupku posredovanja Centra za socijalni rad, te da osporava mišljenje i prijedlog Centra u pogledu odluke da se maloljetna M. O. treba povjeriti tuženoj kao majci. Također, Ustavni sud smatra da je apelant imao priliku svojim dokazima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani pod uvjetima koji su osigurani i suprotnoj strani, što je nesporno i činio. Nadalje, Ustavni sud uočava da apelantu nije na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženom. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi načela ravnopravnosti strana u postupku.
23. U odnosu na ostale navode kojima apelant osporava ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda u pravilu, nije na Evropskom sudu da preispituje pitanja kao što je važnost koju domaći sudovi pridaju nekim dokazima ili zaključcima ili ocjenama o nekom pitanju koje razmatraju (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske, presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 79). Također, Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
24. Ustavni sud također ukazuje da je prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta bit će od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3073/09 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Evropski sud je naglasio da svoju ulogu vidi prvenstveno u nadgledanju zakonitosti u procesu odlučivanja i donošenja kvalitetnih odluka o povjeravanju djece na daljnju brigu i čuvanje (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, S. J. P. i E. S. protiv Švedske, presuda od 28. augusta 2018. godine, predstavka broj 8610/11, tač. 89- 91, Z. J. protiv Litvanije, presuda od 29. aprila 2014. godine, predstavka broj 60092/12, tač. 96, i Buchletier protiv Njemačke, presuda od 28. aprila 2016. godine, predstavka broj 20106/13, tač. 42– 44).
25. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka naveli jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga sudovi su dali uvjerljiva obrazloženja da su upravo imali u vidu interes maloljetne djece kada su zaključili da se djeca trebaju povjeriti tuženoj kao majci na staranje i vaspitanje. Za takav zaključak imali su uporišta ne samo u mišljenju i prijedlogu Centra već i u sadržaju ostalih izvedenih dokaza. Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud u osporenoj odluci detaljno razmotrio apelantove žalbene navode, a naročito prigovore koji se tiču ocjene dokaza na kojima je zasnovana odluka o povjeravanju maloljetne djece, koje je apelant ponovio i u apelaciji, te da ih je ocijenio neosnovanim. Također, Ustavni sud zapaža da su u vezi s navedenim apelantovim prigovorima u osporenoj presudi Kantonalnog suda data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori da osporena odluka Kantonalnog suda ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke.
26. Ustavni sud zaključuje da u obrazloženju osporenih presuda, u dijelu odluke o povjeravanju maloljetne djece majci, ništa ne ukazuje da su izneseni apelantovi prigovori opravdani, a apelantovo nezadovoljstvo konačnom odlukom o povjeravanju maloljetne djece tuženoj ne pokreće, per se, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu.
27. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije neosnovani. Ostali prigovori
28. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciju kada su redovni sudovi ispitali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja i utvrdili da ne postoji proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, kao i primjene prava, te kada je izveden zaključak da je u najboljem interesu maloljetne djece da se povjere na brigu i vaspitanje majci, pri čemu su sudovi jasno obrazložili svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant, osim paušalnog pozivanja na diskriminaciju, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić