Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3707/21 (M. P.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3707/21

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3707/21, rješavajući apelaciju Marijana Propadala, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. listopada 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Marijana Propadala.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 032209 20 Gž 4 od 18. ožujka 2020. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Marijana Propadala podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 032209 20 Gž 4 od 18. ožujka 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marijan Propadalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnio je 27. listopada 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 032209 20 Rev od 6. srpnja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 032209 20 Gž 4 od 18. ožujka 2020. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 032209 18 P 4 od 6. prosinca 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1645/20 od 4. lipnja 2020. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant 4. svibnja 2020. godine podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda iz točke 1. ove odluke jer je apelant izjavio reviziju protiv navedene presude. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog i Kantonalnog suda, te od tužitelja Z. P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 12. svibnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. lipnja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je dostavio izjašnjenje 23. lipnja 2023. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj je 3. listopada 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi predaje u posjed i neometanog korištenja dijela parcele bliže opisane u tužbi (u daljnjem tekstu: sporni dio parcele).

7. Redovni sudovi su u razdoblju od 2015. do 2018. godine donijeli šest odluka (prvostupanjski sud je donio tri presude, a drugostupanjski sud je donio tri rješenja kojima je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak).

8. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 032209 18 P 4 od 6. prosinca 2019. godine naloženo je apelantu da tužitelju preda u posjed i neometano korištenje sporni dio parcele te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je nesporno utvrđeno da su tužitelj i apelant vlasnici susjednih parcela na temelju ugovora o diobi iz 1986. godine. Dalje je navedeno da je između stranaka sporna granica između navedenih parcela. U svezi s tim, Općinski sud je, po uputi Kantonalnog suda, proveo novo vještačenje posredstvom vještaka geodetske struke koji je nakon izvršenog uvida na licu mjesta sačinio situacijski snimak terena uzimajući u obzir ugovor o diobi. Dalje je sud detaljno obrazložio sadržaj navedenog nalaza i mišljenja, te istaknuo da ga je prihvatio jer je taj vještak imao u vidu sve bitne okolnosti u konkretnom slučaju (između ostalog, starost važećih katastarskih planova, njihovo mjerilo u kojem su rađeni te naknadne snimke terena). Općinski sud je ukazao da se na apelantove prigovore na nalaz i mišljenje vještak opširno osvrnuo na glavnoj raspravi (detaljno navedeno u obrazloženju presude). Osim toga, Općinski sud je ukazao da je odbio apelantov prijedlog da se odredi novo vještačenje jer se, prema apelantovim navodima, granica između parcela nije mogla utvrditi samo na temelju ugovora o diobi. Međutim, Općinski sud je istaknuo da se vještak izjasnio da je imao u vidu i ostale dokumente koji su s geodetskog aspekta mogli poslužiti utvrđivanju granice između parcela tužitelja i apelanta. Osim toga, sud je ukazao da je poklonio vjeru tužiteljevom iskazu, koji je u skladu s materijalnim dokazima u spisu i potvrđen iskazom svjedoka. Također je navedeno da je sud odbio apelantov prijedlog da se suoče vještak koji je uradio raniji nalaz i mišljenje i vještak koji je uradio novi nalaz i mišljenje jer je raniji nalaz i mišljenje bio predmet ocjene tijekom postupka, te je odlukom Kantonalnog suda naloženo da se provede novo vještačenje. Općinski sud je također naveo da je neutemeljen i apelantov prigovor da je svjestan i zakonit posjednik spornog dijela parcele dulje od 20 godina te da je dosjelošću stekao pravo vlasništva. Naime, ukazano je da iz dokaza proizlazi da ni apelantov prednik (otac), a nakon njegove smrti ni apelant, nije bio samostalan posjednik spornog dijela parcele nego da su svi koristili sporni dio parcele kao prolaz. Konačno, Općinski sud je zaključio da je tijekom postupka tužitelj dokazao da sporni dio parcele pripada njegovoj parceli, odnosno dokazao je pravo vlasništva na stvari čiji povrat zahtijeva, a da se apelant nalazi u posjedu tog spornog dijela parcela.

10. Presudom Kantonalnog suda tužiteljeva žalba je uvažena i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka. Istodobno, presudom je odbijena apelantova žalba. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao da su neutemeljeni apelantovi prigovori da vještak geodetske struke nije sačinio nalaz i mišljenje u skladu s pravilima struke i da je sud trebao odrediti novog vještaka. Naime, ukazao je da je vještak sačinio nalaz i mišljenje prema dostupnim podacima i predloženim dokazima iz spisa, te da je obrazložio koje planove i skice je koristio, a sve kako bi došao da najboljeg, najtočnijeg i najpouzdanijeg odgovora. Kantonalni sud je dalje ukazao da apelant nije dokazao da je on vlasnik spornog dijela parcele. Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tom nije počinio povredu odredaba parničnog postupka, te da je dao valjane razloge i izvršio ocjenu svih provedenih dokaza. Osim toga, ukazao je da apelantovi ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja za odlučivanje u toj pravnoj stvari.

11. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Apelant ponavlja navode koje je isticao u redovnom postupku. Naime, apelant osporava nalaz i mišljenje vještaka, te navodi da je dokazima osporio tužbeni zahtjev i dokazao jače pravo na posjed spornog dijela parcele. Također apelant smatra da „te navode, činjenice i dokaze sud uopće nije sagledao, čime mu je sud onemogućio da sudjeluje u postupku“. Konačno, apelant je detaljno naveo tijek postupka ističući da je Kantonalni sud tri puta ukidao prvostupanjsku presudu, što je, prema njegovom mišljenju, u suprotnosti s odredbom članka 224. stavak (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni i Općinski sud su naveli da su u odlukama detaljno iznijeli obrazloženje i razloge kojim su se rukovodili pri odlučenju.c)Izjašnjenje na odgovore

14. Apelantov punomoćnik je naveo da redovni sudovi nisu osporili tvrdnje i činjenice navedene u apelaciji.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 127.

Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 224. stavak (2) (2) Prvostupanjska presuda se povodom žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje samo jednom, osim ako se radi o presudi na temelju priznanja, presudi na temelju odricanja i presudi zbog propuštanja.

VI.Dopustivost i meritum

17. Budući da je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda. Ustavni sud podsjeća da je u točki 2. ove odluke već konstatirao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv navedene presude Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP-1645/20. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“. Pravo na pravično suđenje

19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava ve-zana za krivične postupke.

20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

21. U odnosu na apelantove navode da nije imao mogućnost sudjelovati u postupku, Ustavni sud smatra da apelant ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. svibnja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, točka 48.). U svezi s tim, Ustavni sud uočava da apelant povredu navedenog načela vidi u tome da sud njegove navode, činjenice i dokaze uopće nije imao u vidu. U svezi s tim, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3692/19 od 5. svibnja 2021. godine, točka 35., dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost predlagati dokaze, kao i osporavati i komentirati dokaze suprotne strane, što je apelant, kako proizlazi iz činjenica predmeta i osporene odluke, i činio, te su stoga ti apelantovi navodi neutemeljeni.

22. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose i na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, detaljno i jasno obrazložili zašto je apelant obvezan tužitelju predati u posjed i neometano korištenje sporni dio parcele. Naime, sudovi su detaljno obrazložili kako je tužitelj dokazao da sporni dio parcele pripada njegovoj parceli, odnosno kako je dokazao pravo vlasništva na stvari čiji povrat zahtijeva, a kako se apelant nalazi u posjedu tog spornog dijela parcele, to je utemeljen tužiteljev tužbeni zahtjev. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja tih odluka jasno proizlazi zašto su neutemeljeni apelantovi prigovori koji se odnose na nalaz i mišljenje vještaka (vidi toč. 9. i 10. ove odluke).

24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporenu odluku neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

25. Opravdanost dužine postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, stavak 18.).

26. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe 3. listopada 2014. godine pa do donošenja presude Kantonalnog suda 18. travnja 2020. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi pet godina i oko šest mjeseci. Dalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da se ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio duljini trajanja postupka.

27. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio četiri presude, dok je Kantonalni sud donio tri rješenja kojim je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, te da je tek četvrti put donio presudu kao končanu odluku kojom je okončao postupak. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu izjasnili u odnosu na duljinu trajanja postupka. Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

28. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

29. Ustavni sud, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega, u smislu svega navedenog, utvrđivanje povrede tog ustavnog prava, samo po sebi, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1828/22 od 23. ožujka 2023. godine, točka 49., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba; Europski sud, Kožul i ostali protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 38695/13 od 22. listopada 2019. godine, i Kahriman protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 4867/16 od 17. listopada 2017. godine).

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije u postupku koji je trajao pet godina i oko šest mjeseci zbog višestrukog vraćanja predmeta na ponovni postupak, pri čemu redovni sudovi nisu ponudili bilo kakve razloge za navedeno.

31. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

32. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3707/21 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio