Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3800/21 (M. H.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3800/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3800/21 , rješavajući apelaciju koju je podnio Meho Halilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Meho Halilović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 186873 21 Kž od 31. avgusta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 186873 20 K od 25. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Meho Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Haris Kaniža advokat iz Advokatskog društva „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 3. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 186873 21 Kž od 31. avgusta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 186873 20 K od 25. februara 2021. godine. Apelant je, 19. novembra 2021. godine, dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 186873 20 K od 25. februara 2021. godine, apelant je proglašen krivim što je, u vrijeme, mjestu i na način detaljno opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Općinski sud je utvrdio da je apelant, 13. jula 2020. godine, došao svojim vozilom pred kuću u kojoj živi L. S.(u daljnjem tekstu: oštećeni). Apelant je parkirao svoje vozilo na način da je onemogućio A. S., suprugu oštećenog, da vozilom u kojem je bila sa svojom mldb. djecom izađe sa parkinga ispred kuće. Utvrđeno je da je apelant tom prilikom, preko A. S. uputio više prijetnji po život oštećenog. A. S. je apelantove prijetnje prenijela oštećenom, koje su kod njega izazvale osjećaj straha i uznemirenosti.

3. Općinski sud je interpretirao iskaze A. S., oštećenog i apelanta, koji su svjedočili o okolnostima događaja koji se desio 13. jula 2020. godine. Navedeno je da iz tih iskaza proizlazi da je razlog apelantovih prijetnji upućenih oštećenom, činjenica da oštećeni ima vanbračno dijete sa apelantovom kćerkom. Da je apelant 13. jula 2020. godine došao pred kuću oštećenog, i da je tada razgovarao sa A. S., saglasno su potvrdili A. S., ali i apelant. Međutim, apelant je u svom iskazu negirao da je prijetio oštećenom. U vezi s tim, apelantovo negiranje da je prijetio životu oštećenog, sud je ocijenio usmjerenim na izbjegavanje krivične odgovornosti. Navedeno iz razloga što odbrana ničim nije dovela u pitanje iskaz koji je A. S. u vezi sa ovim događajem dala. Dalje, Općinski sud je naveo da iz potvrde o oduzimanju predmeta proizlazi da su policijski službenici od apelanta privremeno oduzeli pištolj, a da je oštećeni u svom iskazu naveo da mu je apelant, još u događaju iz 2019. godine, govorio da ima pištolj. Stoga, sud nije prihvatio tezu odbrane da se postojanje straha kod oštećenog moralo utvrđivati putem medicinskih nalaza. Posljedice djela u odnosu na uznemirenost i nesigurnost oštećenog i njegove porodice jasno su opisani u iskazima svjedoka. Sud je naveo da je cijenio navode i dokaze odbrane, ali da oni nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda.

4. Općinski sud je dalje naveo da iz navedenih iskaza proizlazi i da su se između apelanta i oštećenog, odnosno njegove porodice desila tri incidenta, koji su svi povezani sa činjenicom da su oštećeni i apelantova kćerka bili u ljubavnoj vezi u kojoj su dobili dijete. Prvi incident se desio između apelant i oštećenog 2019. godine i nije prijavljen nadležnim organima, drugi je bio između supruge oštećenog i apelanta, 13. jula 2020. godine i taj događaj je predmet optužnice, a treći incident se desio 10-ak dana poslije opet između apelanta i oštećenog. Općinski sud je odbio prijedlog odbrane da se saslušaju četiri svjedoka na okolnosti međusobnih odnosa i apelantovih susreta sa oštećenim, prije i poslije događaja iz optužnice, kao i na okolnosti iz kojih bi se „zaključilo da su svjedoci optužbe u određenim dijelovima dali lažne iskaze“. Naime, sud je istakao da pravo na odbranu nije pravo na neograničeno izvođenje dokaza. Istakao je da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud može odlučivati samo o onome što stoji u optužnici, imajući u vidu objektivni identitet optužnice iz člana 295. ZKPFBiH, odnosno vezanost presude za optužnicu. Sud je ukazao da može odlučivati samo o događaju iz optužnice. Osim toga, kako je navedeno, prema članu

254. ZKPFBiH, sud ima obavezu da svestrano pretrese predmet spora i otkloni sve što odugovlači postupak. Također, sud ima pravo da prema članu 278. stav 2. ZKPFBiH odbije izvođenje dokaza koji nije vezan za predmet. Imajući to u vidu, sud je odbio izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka koji bi svjedočili o događajima prije i poslije događaja koji je bio predmet optužnice. Osim toga, Sud je odbio i prijedlog da se sasluša apelantova kćerka (A. H.) jer niko nije tvrdio da ima ikakva saznanja o konkretnom događaju, čak ni posredna, jer „već duže vrijeme stanuje u Sarajevu gdje radi“.

5. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 K 186873 21 Kž od 31. avgusta 2021. godine djelimično uvažio žalbu apelantovog branitelja i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o kazni i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca. U ostalom dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te istakao da je prvostepena odluka pravilna i zakonita, izuzev u dijelu koji se odnosi na kaznu. Naročito, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na pravilan i savjestan način cijenio iskaze apelanta i svjedoka optužbe te da nije zanemario sve činjenice koje idu ili koje bi mogle ići u apelantovu korist. Takođe, nije povrijeđeno ni načelo in dubio pro reo, određeno članom 3. stav 2. ZKPFBiH, jer su, i po ocjeni Kantonalnog suda, radnja izvršenja krivičnog djela koje je poduzeo apelant, kao i posljedice koje su nastupile za oštećenog, pravilno i potpuno utvrđene, ocjenom izvedenih dokaza.

6. Apelant ukazuje na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 . Evropske konvencije. Navedenu povredu apelant obrazlaže navodima da osporene presude ne sadrže adekvatne i valjane razloge na osnovu čega je utvrđeno da je apelant poduzeo inkrimirane radnje. Sud nije savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno niti u vezi sa ostalim dokazima, pa je na osnovu takve „nesavjesne“ ocjene izveo pogrešan zaključak o (ne)dokazanim činjenicama. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu i princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer je sud odbio njegove prijedloge da se saslušaju četiri svjedoka. Apelant smatra da je u postupku povrijeđeno i načelo in dubio pro reo jer „je odbrana dovela u sumnju postojanje činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti (ozbiljna prijetnja, njene posljedice i druge okolnosti iz činjeničnog opisa optužnice)“, a sud nije postupio na način koji je povoljniji za apelanta. Apelant smatra da je njegovom iskazu, sud „morao“ pokloniti vjeru jer je objektiviziran i u svojoj cjelini jasniji, precizniji i tačniji od iskaza svjedoka optužbe, ali i u saglasnosti sa provedenim materijalnim dokazima. Nasuprot tome, sud je iskrenost i emociju apelanta, prilikom davanja iskaza, potpuno zloupotrijebio za neosnovane i neopravdane zaključke u obrazloženju presude.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da presuda Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda (izuzev u odluci o visini kazne), sadrži jasno i uvjerljivo obrazloženje na osnovu kojih dokaza je apelant proglašen krivim za krivično djelo ugrožavanja sigurnosti. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio zašto je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka A. S. Pri tome, Općinski sud je jasno i uvjerljivo obrazložio i zašto je apelantovu odbranu ocijenio paušalnom i usmjerenom na izbjegavanje krivične odgovornosti (vidi, tačka 4. ove odluke). Također, Općinski sud je o razlozima zbog kojih je odbio provođenje određenih dokaza dao jasno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovim žalbenim navodima u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza izveli zaključak da je apelant kriv za počinjeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. Evropske konvencije, pri čemu zapaža da apelant i ove navode zasniva isključivo na nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su svi ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3800/21 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio