Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3431/21 (D. S.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3431/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3431/21, rješavajući apelaciju Dalibora Stokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalibora Stokića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 082092 20 Rev od 10. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dalibor Stokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 4. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 082092 20 Rev od 10. avgusta 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 082092 19 P2 od 26. septembra 2019. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi (Akcionarsko društvo za osiguranje „Triglav Krajina Kopaonik“) da apelantu naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade zbog umanjenja radne sposobnosti od dana nastanka štetnog događaja do dana kada apelant navrši 65 godina života, sa zakonskom zateznom kamatom, u iznosu preciznije navedenom u izreci presude.
3. U obrazloženju Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant u saobraćajnoj nezgodi zadobio teške tjelesne povrede. Ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizlazi da za nastalu saobraćajnu nezgodu odgovornost snose oba učesnika s tim što je veći dio odgovornosti osiguranika tuženog. Dalje je navedeno da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da je usljed zadobijenih povreda kod apelanta došlo do smanjenja specifične radne sposobnost od 30% i da postoji invalidnost. Ukazano je da iz tog nalaza i mišljenja dalje slijedi da kod apelanta postoji preostala radna sposobnost za poslove za diplomiranog ekonomiste koje može da obavlja sa punim radnim vremenom (u presudi detaljno obrazložen nalaz i mišljenje vještaka). Osnovni sud je zaključio da apelant trpi materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade koju bi ostvarivao da nije povrijeđen, pa je pozivom na odredbu člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), djelimično usvojio tužbeni zahtjev kao u izreci prvostepene presude.
4. Presudom Okružnog suda djelimično su usvojene žalbe tuženog i apelanta, te je prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantu isplati iznos od 13.776,00 KM na ime izgubljene zarade zbog umanjenja radne sposobnosti do 31. avgusta 2019. godine, a od 1. septembra 2019. godine pa nadalje dok se ne izmijene okolnosti koje bi pravdale izmjenu odluke u ovom dijelu u iznosu od po 282,84 KM. U obrazloženju Okružni sud je, između ostalog, naveo da nije pravilna odluka prvostepenog suda zato što je apelantov doprinos štetnom događaju 20 %, a ne 30 % kako je zaključio taj sud.
5. Protiv navedene drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu u kojoj je, između ostalog istakao, u odnosu na dozvoljenost revizije, da je vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude 30.747,20 KM pozivajući se na odredbu člana 317. ZPP (zbir dosuđenog iznosa od 13.776,80 i dosuđeni mjesečni iznos od 282,84 x 5 godina =16.970,40 KM), što prelazi cenzus propisan članom 237. stav 2. ZPP.
6. Presudom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužene, obje nižestepene presude su preinačene tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na reviziju predložio da se revizija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je revizija osnovana, te ukazao šta je predmet spora u konkretnom slučaju. Zatim je ponovio utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom, te ukazao na zaključke prvostepenog i drugostepenog suda. Vrhovni sud je naveo da tuženi u reviziji osnovano tvrdi da su nižestepene odluke donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, sud je citirao odredbe člana 195. stav (2) ZOO, te naveo da oštećenom licu pripada pravo na novčanu rentu, ali da osnov za ostvarivanje ovog prava postoji samo ako se utvrdi da oštećeni uslijed zadobijenih povreda ne može ili nije mogao da ostvaruje zaradu koju bi po redovnom toku stvari ostvario da mu nije bila smanjena radna sposobnost. Navedeno je da je tuženi pravilno ukazao da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu ovoga vida štete budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant može obavljati poslove ekonomiste, za koje je osposobljen, sa punim radnim vremenom, koji su kancelarijski i ne podrazumijevaju radnje za koje je vještak medicinske struke utvrdio da ih apelant nije sposoban obavljati. Imajući to u vidu sud je istakao da nije utvrđen osnov za ostvarivanje ovog prava kako to propisuje navedena odredbe ZOO.
8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant smatra da je Vrhovni sud suprotno čl. 237. i 317. ZPP neosnovano prihvatio promjenu visine spora, te da nije bilo zakonskih uslova da meritorno odlučio o reviziji. Apelant ističe da je Vrhovni sud u svim drugim slučajevima gdje visina spora ne prelazi iznos od 30.000 KM reviziju odbacivao te je ukazao na predmete broj 80 0 P 105289 21 Rev od 31. maja 2021. godine i 80 Mal 106727 21 Rev od 17. avgusta 2021. godine (apelant uz apelaciju nije dostavio navedene odluke). Osim toga, apelant navodi je u osporenoj presudi, Vrhovni sud pogrešno utvrdio „da je vještak izjavio da kod apelanta nema umanjene radne sposobnosti“. Relevantni propisi
9. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09, 61/13 i 109/21 – OUS RS). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 237. stav (2)
Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
Član 317.
Ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovom zbiru, ali najviše do iznosa koji odgovara zbiru davanja za vrijeme od pet godina.
10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi:
Član 195. stav (2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U vezi sa apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 237. i
317. ZPP, Ustavni sud zapaža da je tuženi u reviziji ukazao da je vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude 30.747,20 KM pozivajući se na odredbu člana 317. ZPP (vidi tačku 5. ove odluke). Ustavni sud dalje zapaža da je u preambuli osporene presude Vrhovnog sud navedena vrijednost spora 30.747,20 KM. Imajući u vidu navedeno, zatim izreku drugostepene presude (vidi tačku 4. ove odluke, te sadržaj odredaba člana 237. stav 2. i člana 317. ZPP, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud u svim drugim slučajevima gdje visina spora ne prelazi iznos od 30.000 KM reviziju odbacivao, te se pozvao na odluke Vrhovnog suda (vidi, tačka 8. ove odluke), Ustavni sud smatra da apelant ukazuju na kršenje načela pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navedene odluke nije dostavio uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu.
14. Ustavni sud dalje ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose i na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenice i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža, suprotno apelantovim navodima, da je Vrhovni sud detaljno obrazložio kako iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da apelant može obavljati poslove ekonomiste za koje je osposobljen sa punim radnim vremenom, to ne postoji osnov za ostvarivanje prava iz člana 195. stav (2) ZOO.
16. Apelant se pozvao i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi sa tim nije dao bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi apelantovi navodi prima facie neosnovani.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman