Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3159/21 (J. V.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3159/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3159/21, rješavajući apelaciju Jasmina Vikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Vikovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 013934 18 Kž od 24. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Viković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Rusmir Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 013934 18 Kž od 24. marta 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 013934 17 K od 21. juna 2018. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda od 21. juna 2018. godine apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina. Apelant je tačkom 1. presude proglašen krivim što je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH između Hrvatskog vijeća odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, zajedno sa drugim osobama kao saizvršitelj, mučio civile nanoseći povrede njihovom tjelesnom integritetu, te što je uvredljivim i ponižavajućim postupcima nečovječno postupao prema civilnim osobama, uslijed čega je nastupila smrt jedne civilne osobe. Tačkom 2. izreke presude apelant je proglašen krivim što je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH i suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, ubio dvije civilne osobe.

3. U obrazloženju presude, u odnosu na radnju iz tačke 2. izreke presude, Kantonalni sud je ukazao da zaključak o apelantovoj krivnji utemeljio prioritetno na iskazima svjedoka D. S. i zaštićenog svjedoka A., koji su direktni očevici trenutka kada je apelant iz vatrenog oružja pucao u dva civila. Ukazano je da su iskazi ova dva svjedoka potkrijepljeni iskazima zaštićenih svjedoka B. i C. Svjedok B. je potvrdio da je u predvečernjim satima vidio privođenje nekih civila, da je iz priča čuo da su odvedeni u neku štalu, da je ujutro čuo pucnjeve i da je u okolini štale vidio apelanta, kojemu je V. M. psovao i pitao ga što je to uradio. Svjedok C. je naveo da je, nakon što je čuo pucnjavu izašao na terasu i vidio apelanta kako izlazi iza ćoška i vadi metak iz puške. Čuo je kako je V. M. pitao apelanta zašto je pucao, na što mu je apelant odgovorio da je jedan podlegao, a da je u dvojicu pucao da se ne pate. Na temelju navedenoga, sud je nedvojbeno zaključio da je apelant pucao iz vatrenog oružja u dva civila koji su prije nego što je apelant pucao u njih pokazivali znakove života, odnosno da ih je apelant usmrtio.

4. U vezi sa činjenicom nastupanja smrti civila, te veze između apelantovih radnji i njihove smrti, sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine dr. D. D, kojeg je kao dokaz predložila apelantova obrana. Ovaj je vještak naveo da se zbog promjena koje nastaju na tijelu nakon smrti, samo na osnovu pregleda ostataka, koje je obavila prof. dr. M. D. G. 1999. godine, ne može sa sigurnošću ustanoviti uzrok smrti oštećenih civila. Međutim, sud je istakao da sam izostanak konkretnih činjenica o smrti oštećenih iz medicinske dokumentacije, odnosno, iz provedenog vještačenja, za sud ne znači nemogućnost da uzrok smrti sud utvrdi temeljem ocjene drugih dokaza. Svaki drugačiji zaključak značio bi suprotno postupanje jednom od temeljnih načela kaznenog postupka, koje je sadržano u članu 16. Zakona o kaznenom postupku FBiH, po kojemu ocjena postojanja ili nepostojanja činjenica u kaznenom postupku nije ograničena posebnim dokaznim pravilima. Sud je obrazložio da se iz sadržaja dokaza, u pogledu smrti dvojice civila, potpuno objektivno može zaključiti da je apelantovo pucanje u ova dva civila iz vatrenog oružja radnja koja, bez ikakve dvojbe, dovodi do smrti koja je i nastupila, posebno kada se ima u vidu da je apelant pucao u civile koji su već bili u teškom fizičkom stanju.

5. Presudom Vrhovnog suda od 24. marta 2021. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostupanjske presude. U dijelu obrazloženja presude relevantnom za donošenje odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je ukazao da se prvostupanjski sud očitovao o apelantovim prigovorima u vezi sa navodnim odstupanjima u iskazima svjedoka D. S., navodeći sasvim određene i jasne razloge zašto smatra da ne postoje kontradiktornosti u iskazima koje je ovaj svjedok dao na glavnom pretresu u odnosu na iskaz iz istrage. Naime, Vrhovni sud je ocijenio pravilnima razloge koje je u ovom pogledu dao prvostupanjski sud, obrazloživši da je svjedok D. S. konzistentan u tvrdnji da je apelant pucao u dva civila i usmrtio ih. Vrhovni sud je ukazao da okolnost da je ovaj svjedok na glavnom pretresu izjavio – da ne može biti siguran da li je apelant pucao iz automatske puške ili pištolja, a da je u istrazi naveo da je apelant pucao iz pištolja, ne dovodi u pitanje njegov raniji iskaz. Naime, svjedok je za ove okolnosti dao logično objašnjenje, navodeći da je apelant imao kod sebe i jedno i drugo oružje, pa ne može biti siguran iz kojeg je pucao. U vezi sa apelantovim žalbenim prigovorima kojima dovodi u pitanje iskaz zaštićenog svjedoka A, Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjski sud iznio sveobuhvatnu analizu kako iskaza koje je taj svjedok dao u toku istrage, tako i iskaza koji je dao na glavnom pretresu, te ih doveo u vezu sa iskazom svjedoka D. S. i iskazima drugih svjedoka, cijeneći razlike na koje je u žalbi apelant ukazao. Nakon te analize sud je zaključio da je iskaz ovog svjedoka dan na glavnom pretresu objektivan i uvjerljiv, utvrdivši da i svjedok D. S. kao i svjedok A identično ukazuju na činjenicu da su dva civila pokazivala znakove života prije nego što je apelant pucao u njih, da bi nakon toga prestali pokazivati znakove života. Osim toga, ukazano je da vjerodostojnost ovih iskaza potvrđuje i sadržaj iskaza svjedoka B, a da to potvrđuje i svjedok C. Vrhovni sud je ukazao da je kod ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka A koji je dao na glavnom pretresu, cijeneći njegovu izmjenu iskaza u odnosu na one dane u istrazi prvostupanjski sud imao u vidu i cijenio iskaz svjedoka N. P. Ovaj je svjedok opisao da mu je jutro nakon kritičnog događaja svjedok A ispričao o apelantovim radnjama, pri tome opisujući te radnje upravo onako kako je o njima govorio svjedok A na glavnom pretresu, pa je sud zaključio da iskaz svjedoka A dan na glavnom pretresu nije iskonstruiran. Pored toga, sud je imao u vidu i iskaz svjedoka A. S. koji je naveo da se među vojskom pričalo da su civili bili zatvoreni u štali, potom tučeni, od čega je jedan civil preminuo, a da je sutra ujutro ostalu dvojicu ubio apelant, pa je sud zaključio da i iskaz tog svjedoka potvrđuje da je iskaz svjedoka A dat na glavnoj raspravi vjerodostojan.

6. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenima apelantove žalbene navode kojima je osporavao iskaz svjedokinje prof. dr. M. D. G, ukazujući da je vještak obrane, dr. D. D. u svom nalazu i mišljenju ukazao na određene manjkavosti i nepreciznosti zapisnika koji je sačinila ova svjedokinja prilikom ekshumacije usmrćenih civila. Vrhovni sud je ukazao da okolnost da postoje manjkavosti u zapisniku sama po sebi ne znači da postoji drugi zapisnik, ili da je konkretni zapisnik sačinio neko drugi. Ovo posebno ukoliko se ima u vidu da je iz iskaza svjedokinje utvrđeno da je samo ona bila angažirana prilikom ekshumacije u svojstvu specijalista sudske medicine, da je u tom svojstvu sudjelovala na brojnim ekshumacijama poslije rata širom Bosne i Hercegovine, da je ona osobno sačinila zapisnik i da su se tada zapisnici sačinjavali na taj način, a da se sada rade na potpuniji način. Međutim, ni ova svjedokinja, niti vještak odbrane dr. D. D, pored toga što kod pojedinačnih sekcija nisu zabilježena probojna oštećenja na odjeći ni na skeletnim ostacima oštećenih, nisu isključili mogućnost da su uzrok smrti stradalih civila strijelne povrede nastale eventualnim ispaljivanjem hica u tijelo ili glavu, s obzirom na izostanak mekih tkiva na tijelima oštećenih, kao i stanja odjeće koja je propala zbog proteka vremena (oštećeni usmrćeni 1993. godine, a ekshumirani 1999. godine).

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio tijekom postupka, tvrdeći da redoviti sudovi nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke, te da nisu s jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali kako činjenice koje terete apelanta, tako i one koje mu idu u korist. Apelant tvrdi da prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije mogao van razumne sumnje izvesti zaključak da je apelant ubio oštećene civile i da postupak ocjene dokaza nije zadovoljio standard savjesne ocjene. Argumentirajući ovu tvrdnju apelant je problematizirao iskaze svjedoka D. S. i zaštićenog svjedoka A, tvrdeći da su dijametralno suprotni, kao i da su iskazi koje su ovi svjedoci dali pred sudom i tijekom istrage nekonzistentni. Uz to apelant problematizira i zaključak suda u pogledu rana na ubijenim civilima, odnosno okolnosti jesu li rane nastale od vatrenog oružja ili ne. U tom smislu, apelant problematizira iskaz dr. M. D. G. i suprotstavlja ga nalazu vještaka odbrane dr. D. D.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U odnosu na apelantove navode kojima problematizira ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave jednog te istog svjedoka date na javnoj raspravi i u istrazi suprotne jedna drugoj (vidi mutatis mutandis, Europski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud detaljno analizirao sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj krivnji. Kantonalni sud je posvetio detaljnu pažnju razlikama u izjavama koje su svjedoci davali tijekom istrage i pred sudom, te, imajući u vidu apelantove prigovore, detaljno obrazložio zbog čega je izjavama određenih svjedoka poklonio vjeru i kojim su dokazima ti iskazi potkrijepljeni. Osim toga, identični apelantovi navodi su bili predmetom dodatne analize Vrhovnog suda, koji je detaljno obrazložio zašto ovi apelantovi prigovori nisu utemeljeni. Vrhovni sud je detaljno obrazložio da je prvostupanjski sud, nakon ocjene dokaza, pravilno zaključio da postoji dovoljno dokaza koji nedvojbeno ukazuju na apelantovu krivnju, te da apelantovi žalbeni navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke suda. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3159/21 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio