Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/23 (M. B.)

Odluka donesena 30. 05. 2024.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2670/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 05. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine, u predmetu broj AP-2670/23, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mladenka Bratić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mladenka Bratić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 059282 23 Kž od 31. marta 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladenka Bratić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zenice podnijela je 2. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 059282 23 Kž od 31. marta 2023. godine i Presude Opštinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 42 0 K 059282 22 K od 18. novembra 2022. godine. Takođe, apelantkinja je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odgodi izvršenje presude Opštinskog suda od 18. novembra 2022. godine do donošenja konačne odluke povodom njene apelacije.

2. Presudom Opštinskog suda od 18. novembra 2022. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 31. marta 2023. godine, apelantkinja je proglašena krivom što je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinila krivično djelo teško krivično djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336 stav 3 u vezi sa članom 332 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZFBiH). Apelantkinja je za to krivično djelo osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Apelantkinji je takođe izrečena bezbjednosna mjera zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom „B“ kategorije u trajanju od dvije godine od dana pravosnažnosti presude.

3. Opštinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantkinja priznala krivnju za navedeno krivično djelo. Naime, apelantkinja je upravljajući motornim vozilom udarila i teško fizički ozlijedila dvije pješakinje/oštećene u momentu dok su prelazile kolovoz preko pješačkog prijelaza. U pogledu odluke o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, sud je naveo da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci adekvatna težini počinjenog djela i stepenu apelantkinjine krivice. Sud je dalje naveo da će se samo tom vrstom krivičnopravne sankcije postići svrha kažnjavanja u smislu čl. 7 i 42 KZFBiH. Prilikom odabira vrste i visine kazne sud je cijenio težinu i posljedicu krivičnog djela. Sud je naveo da su oštećene pješakinje zadobile teške tjelesne povrede, a jedna od njih je zadobila naročito tešku tjelesnu povredu opasnu po život i s trajnim posljedicama. Osim toga, sud je naveo da je cijenio vrstu štete nanesene oštećenima, stepen apelantkinjine krivice, vrstu i visinu kazne propisane za to krivično djelo te pobude iz kojih je krivično djelo počinjeno. Sud je cijenio i to da je apelantkinja kao vozač s dugogodišnjim iskustvom morala posebnu pažnju obratiti na druge učesnike u saobraćaju prilikom prilaska obilježenom pješačkom prijelazu. Kada su u pitanju olakšavajuće okolnosti, sud je cijenio apelantkinjino priznanje, iskreno izraženo kajanje, da je majka jednog djeteta i da do tada nije osuđivana. Takođe, sud je cijenio i to da je apelantkinju navedeni događaj teško pogodio i da je narušenog zdravstvenog stanja. Međutim, sud je naveo da nije mogao dati prednost tim olakšavajućim okolnostima nad svrhom kažnjavanja i težinom posljedice krivičnog djela pa apelantkinji izreći eventualno blažu sankciju ili kaznu zatvora u kraćem trajanju. Sud smatra da se u tom slučaju ne bi ostvarila svrha kažnjavanja i da bi takvom odlukom poslao lošu poruku javnosti.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantkinja izjavila žalbu protiv prvostepene presude zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji jer nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene olakšavajuće okolnosti. Uzimajući u obzir način, težinu i posljedicu počinjenog krivičnog djela, sud je naveo da je prvostepeni sud apelantkinji izrekao odgovarajuću krivičnu sankciju i da je ispravno cijenio sve olakšavajuće okolnosti. Sud je naveo da će se izrečenom sankcijom postići svrha kažnjavanja shodno članu 7 KZFBiH. Naime, sud je naveo da su oštećene izvršenjem konkretnog krivičnog djela zadobile teške tjelesne povrede, s tim da je oštećena A. K. zadobila naročito tešku povredu opasnu po život i s trajnim posljedicama. Zbog toga je sud zaključio da te okolnosti ne mogu opravdati izricanje kazne zatvora od jedne godine.

5. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, opšte zabrane diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da joj je krivična sankcija proizvoljno odmjerena i da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene sve olakšavajuće okolnosti na njenoj strani. Apelantkinja je zbog toga predložila da se osim apelacije usvoji i privremena mjera.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21 i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, dao jasne i dovoljne razloge zbog kojih je zaključio da u konkretnom slučaju olakšavajuće okolnosti ne mogu opravdati izricanje blaže sankcije ili kazne zatvora u kraćem trajanju, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Takođe, imajući u vidu da je apelantkinja imala i koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišćeni pravni lijek nije rezultirao apelantkinjinim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

10. U odnosu na apelantkinjine navode kojima ukazuje na povredu opšte zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije navela bilo šta što bi njenu tvrdnju o diskriminaciji moglo učiniti vjerovatnom, niti to očigledno proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

11. Apelantkinja se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14 Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantkinja nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje na to da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2670/23 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio