Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4125/21 („MF Banka“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Mjenica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4125/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4125/21, rješavajući apelaciju „MF Banke“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „MF Banka“ a.d. Banja Luka, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 251362 20 Gž 2 od 8. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „MF Banka“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Marčetić zaposlenik apelanta, podnio je 2. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 251362 20 Gž 2 od 8. juna 2021. godine.
2. Apelant je kao davatelj kredita 2. augusta 2008. godine zaključio ugovor sa Mladenom Stanićem kao korisnikom kredita (u daljnjem tekstu: korisnik). U ugovoru su navedeni sudužnici i solidarni jemci, između ostalih, i Lenjinko Ribić i MBM Gradnja d.o.o Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi). Korisnik je kao garanciju kredita izdao bjanko mjenicu sa klauzulom „bez protesta“ koju su potpisali svi jemci uključujući i tužene. U ugovoru o kreditu je predviđeno da apelant može tražiti ispunjene obaveze iz kredita kako od korisnika, tako i od jednog od jemaca ili od svih istovremeno. Tuženi su na mjenici i u mjeničnoj izjavi napisali da mjenicu i izjavu potpisuju izričito kao sredstvo obezbjeđenja za osnovni ugovor o kreditu od 2. augusta 2008. godine. Apelant je 26. februara 2015. godine sa korisnikom zaključio i aneks ugovora kojim je skraćen rok za otplatu kredita i povećan iznos mjesečne rate. Aneksom je ugovoren grejs period od 3. marta do 3. septembra 2015. godine. Aneksom ugovora dodat je još jedan sudužnik koji je izdao još tri bjanko mjenice sa klauzulom „bez protesta“. Aneks ugovora su potpisali apelant, korisnik i novi sudužnik dok ostali sudužnici i tuženi nisu bili potpisnici. Nakon toga, apelant je podnio mjenicu na plaćanje 25. septembra 2015. godine i tražio od tuženih da izmire korisnikovo dugovanje koje on nije u roku izmirio. Kako su tuženi odbili da izmire korisnikov dug, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu kojom je tražio da sud obaveže tužene da po osnovu mjenice izmire korisnikovo dugovanje.
3. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 251362 16 P od 20. aprila 2018. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene da mu na ime duga isplate novčani iznos. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 251362 18 Gž od 4. marta 2019. godine usvojio žalbu tuženih, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
4. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 251362 19 P2 od 3. jula 2020. godine ponovo usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene da mu solidarno ispune obavezu preuzetu potpisivanjem označene mjenice u navedenom novčanom iznosu sa određenom zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je istakao da je utvrđeno da sporna mjenica predstavlja vlastitu trasiranu mjenicu shodno članu 3. Zakona o mjenici. Utvrđeno je i da je tu mjenicu potpisao korisnik u svojstvu trasanta, da je mjenicu trasirao na sebe i akceptirao stavljanjem potpisa ispod riječi „prihvaćamo“, kao i da su mjenicu potpisali i jemci među kojima su tuženi. Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da su tuženi potpisivanjem mjenice prihvatili da obezbijede cjelokupnu mjeničnu obavezu za korisnika, te da oni solidarno sa ostalim potpisnicima odgovaraju imaocu mjenice odnosno apelantu, shodno odredbi člana 48. stav 1. Zakona o mjenici. Navedeno je da iz toga proizlazi da su tuženi pasivno legitimirani i da su dužni ispuniti preuzetu obavezu. Osim toga, navedeno je da je neosnovan prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da je mjenica dospjela 25. septembra 2015. godine, a prijedlog za izvršenje je podnesen 28. marta 2016. godine, dakle u roku iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. Navedeno je i da je neosnovan prigovor u vezi sa visinom dugovanja jer je u postupku jasno dokazano da je dugovani iznos onaj koji je apelantu i dosuđen.
5. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 251362 20 Gž2 od 8. juna 2021. godine uvažio žalbu tuženih i preinačio prvostepenu presudu na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je istakao da je nesporno da tuženi nisu potpisali mjenicu uz aneks ugovora, niti da su potpisali aneks ugovora, već da su potpisali isključivo mjenicu uz glavni ugovor. U vezi s tim je navedeno da tuženi nemaju pasivnu legitimaciju jer ne mogu odgovarati za obaveze iz aneksa ugovora koje nisu preuzeli, a kojima se skraćuje rok otplate kredita i povećava iznos rate. Dalje, Okružni sud je naveo da je apelant prijedlog za izvršenje podnio 25. septembra 2015. godine, a da je prva rata nakon grejs perioda dospijevala tek 3. oktobra 2015. godine. Okružni sud je istako da sve da je i utvrđeno da su tuženi pasivno legitimirani, ne bi bio ispunjen raskidni uvjet i prinudna naplata bi bila preuranjena.
6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne propise. Apelant ističe da je pogrešno utvrđenje da je potpisivanjem aneksa ugovora došlo do promjene glavne obaveze ili pravnog osnova je aneksom izmijenjen samo rok otplate. Apelant smatra da se rok dospjelosti mjenice ne može poistovjetiti sa rokom dospjelosti glavnog duga te da zahtjev nije preuranjen. Navodi i da je Okružni sud zbog toga pogrešno zaključio da tuženi nisu pasivno legitimirani a što je u suprotnosti sa zaključcima iz odluka Ustavnog suda br. AP-2338/15 i AP-699/15 koje su donesene po istim pravnim i činjeničnim osnovama vezanim za mjenično pravo.
7. Zakonu o obigacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, relevantne odredbe glase:
Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u odluci jasno istakao zašto tuženi nisu pasivno legitimirani (vidi, tačka 5. ove odluke). Osim toga, apelant samo ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred Okružnim sudom, koje je Okružni sud ispitao i jasno ukazao zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda jer se, suprotno apelantovim navodima, ne radi o istovjetnim pravnim i činjeničnim osnovama kao u konkretnom predmetu. Naime, u tim predmetima jemci su, za razliku od konkretnog predmeta, potpisali i anekse ugovora pa je njihova situaciji drugačija (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP-2338/15 od 17. februara 2016. godine i AP-699/15 od 9. jula 2015, godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Također, u odnosu na apelantov navod da je Okružni sud pogrešno utvrdio da je zahtjev za isplatu duga preuranjen, Ustavni sud ukazuje da Okružni sud nije ni zasnovao svoju odluku na preuranjenosti tog zahtjeva. Taj sud je samo hipotetički naveo kakva bi bila situacija ukoliko bi tuženi bili pasivno legitimirani. Ustavni sud također zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman