Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4306/21 („Pazar“ d.o.o. Cazin)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4306/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4306/21, rješavajući apelaciju „Pazar“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Pazar“ d.o.o. Cazin protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 085013 21 P2 od 13. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Pazar“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Muhamed Mujakić advokat iz Cazina, podnio je 18. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 085013 21 P2 od 13. oktobra 2021. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 085013 17 Ps od 13. aprila 2021. godine.

2. Apelant je 28. septembra 2009. godine zaključio ugovor o dugoročnom kreditu sa Komercijalno-investicionom bankom d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužiteljica). Ugovoreni su visina, vrsta i način obračuna kamata kao i sredstva obezbjeđenja otplate kredita, odnosno više vlastitih bjanko mjenica koje je potpisao apelant kao korisnik i dva pravna lica kao jemci (u daljnjem tekstu: jemci). Nakon toga, jemci su sa tužiteljicom zaključili ugovore o jemstvu kojim je ugovorena supsidijarna obaveza jemaca. Ugovoreni su i uvjeti pod kojim su jemci dužni ispuniti apelantovu obavezu ako to od njih zatraži tužiteljica, pa i prije prethodnog zahtjeva upućenog glavnom dužniku tj. apelantu. Kako apelant nije ispunjavao obaveze, tužiteljica ga je 4. marta 2011. godine pozvala da izmiri obaveze do 31. marta 2011. godine uz napomenu da će u suprotnom raskinuti ugovor i dospjeli iznos ukupnih obaveza naplatiti putem suda. Tužiteljica je 9. maja 2011. godine uputila opomenu i jemcima. Nakon toga, tužiteljica je 10. jula 2012. godine zaključila sporazum sa apelantom i jemcima kojim je usuglašen iznos preostalog duga, obračunata kamata te dogovoren način otplate tog duga. Kako apelant niti jemci ni nakon toga nisu ispunjavali obaveze, tužiteljica je 21. juna 2013. godine podnijela Općinskom sudu u Cazinu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave – mjenice. Općinski sud je 18. marta 2013. godine odobrio predloženo izvršenje. Apelant i jemci su izjavili prigovor protiv tog rješenja, pa je Općinski sud 7. maja 2015. godine donio zaključak kojim se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i postupak se nastavlja kao parnični. S obzirom na to da se Općinski sud u Cazinu oglasio nenadležnim, postupak je vođen pred Općinskim sudom u Bihaću. Tužiteljica je dva puta, na zahtjev Općinskog suda, precizirala i uredila tužbu.

3. Općinski sud je presudom broj 17 0 Ps 085013 17 Ps od 13. aprila 2021. godine usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i obavezao apelanta i jemce da tužiteljici isplate potraživani novčani iznos sa zakonskim kamatama. Općinski sud je naveo da se prvobitni ugovorni odnos između tužiteljice, apelanta i jemaca zasnivao na ugovoru o dugoročnom kreditu i ugovoru o jemstvu, dok se nakon potpisivanja sporazuma, kojim su apelant i jemci ne samo priznali obavezu prema tužiteljici već i dogovorili način izmirenja svoje obaveze, njihov odnos zasniva na navedenom sporazumu. Navedeno je da zbog toga nisu osnovani prigovori apelanta i jemaca koji se odnose na mjenicu i mjenični odnos, s obzirom na to da se sada radi o čistom obligaciono pravnom odnosu između stranaka. Navedeno je i da su neosnovani prigovori koji se odnose na supsidijarno ili solidarno jemstvo, jer je ugovorima o jemstvu bilo ugovoreno pod kojim uvjetima tužitelj može tražiti ispunjenje obaveze od jemaca. Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru iz privrede jer su kreditna sredstva namijenjena nabavci obrtnih sredstava, pa da za tako nastalu obavezu jemac odgovara kao jemac platac u smislu člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je, također, da s obzirom na to da su apelant i jemci potpisali sporazum sa tužiteljicom i priznali dugovanja, vrijedi pretpostavka solidarnosti iz člana 413. ZOO. Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji su istakli apelant i jemci jer je, suprotno njihovom mišljenju, članom 387. stav 1. ZOO propisano da priznanje duga prekida tok zastarjelosti. Također, istaknuto je da tužiteljica nije napravila preinaku tužbe u smislu člana 58. Zakona o parničnom postupku kako to tvrde apelant i jemci, već se radilo isključivo o uređivanju i preciziranju tužbe na zahtjev suda.

4. Kantonalni sud je presudom broj 17 0 Ps 085013 21 P2 od 13. oktobra 2021. godine odbio žalbu apelanata i jemaca uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i primijenio pravo.

5. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da je nesporno da je tužiteljica izvršila objektivnu preinaku tužbe jer je prvo tražila isplatu po mjenicama a onda po sporazumu. Navodi da je zbog te preinake nastupila zastara. Apelant navodi da tužiteljica ničim nije dokazala ni visinu duga niti način obračuna zateznih kamata. Navodi da je tužiteljica prvo trebala tražiti naplatu duga od glavnog dužnika pa ako to ne uspije onda tražiti naplatu od jemaca, a tužiteljica je to učinila istovremeno.

6. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 387. (1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. (2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.

Pretpostavka solidarnosti

Član 413.

Kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obavezi nastaloj ugovorom u privredi, oni odgovaraju povjeriocu solidarno, osim ako su ugovarači izričito otklonili solidarnu odgovornost.

Član 1004. st. 3. i 4. (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje, bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). (4) Jemac za obavezu nastalu iz ugovora u privredi odgovara kao jemac platac ako nije što drugo ugovoreno.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi argumentirano istakli zašto tužiteljica nije izvršila objektivnu preinaku tužbe, kao i zašto potraživanje nije zastarjelo. Osim toga, sudovi su jasno obrazložili da su stranke zaključile sporazum u kojem je jasno utvrđena visina ostatka duga, rokovi otplate, način obračuna kamata i da je taj sporazum zamijenio ugovor o kreditu i jemstvu. Također, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su utvrdili da je tužiteljica prvo obavijestila apelanta pa zatim i jemce o raskidu ugovora ako se ne izvrši uplata dugovanog (vidi tač. 2. i 3. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4306/21 („Pazar“ d.o.o. Cazin) | Sudska praksa | Aktio