Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3894/21 (Đ. J. i drugi)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o osiguranju imovine i osoba · čl. 28
- Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba · čl. 28
- Ispravka Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
Predmeti (1)
AP-3894/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3894/21 , rješavajući apelaciju Đoke Novakovića i Jove Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đoke Novakovića i Jove Novakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 478784 16 Gž od 3. augusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đoko Novaković i Jovo Novaković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pelagićeva, koje zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 12. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 478784 16 Gž od 3. augusta 2021. godine.
2. Apelanti su 24. decembra 2014. godine podnijeli tužbu protiv Biroa zelene karte Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 478784 14 P od 5. maja 2016. godine obavezan je tuženi da apelantima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati određene novčane iznose precizirane u izreci presude. Općinski sud je utvrdio da su apelanti 2012. godine učestvovali u saobraćajnoj nezgodi u Mađarskoj, kojom prilikom je oštećeno njihovo vozilo, a jedan od apelanta je zadobio lake tjelesne povrede. Utvrđeno je da je saobraćajnu nezgodu prouzrokovao vozač G. F., te da je vozilo u kojem su bili apelanti u znatnoj mjeri oštećeno. Na osnovu ovakvih utvrđenja, Općinski sud je, primjenom čl. 12., 17., 154., 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 85. i 88. Zakona o osiguranju imovine i lica (u daljnjem tekstu: ZOIL), zaključio da je tuženi odgovoran za štetu koju je apelantima, na području Mađarske, pričinio vozač koji je državljanin Mađarske. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da sistem zelene karte omogućava oštećeniku podnošenje zahtjeva za naknadu štete u zemlji svog prebivališta ili redovnog boravišta. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor pasivne legitimacije tuženog, zaključivši da postoji njegova vanugovorna odgovornost za blagovremenu i konačnu obradu predmeta za likvidaciju vanugovorne štete.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 478784 16 Gž od 3. augusta 2021. godine žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena, tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da je tuženi žalbom osnovano ukazivao da je prvostepeni sud, odlučujući o istaknutom prigovoru pasivne legitimacije, pogrešno primijenio materijalno pravo kada se pozvao na čl. 85. i 88. ZOIL-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je taj zakon prestao da važi donošenjem novog Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila. Kantonalni sud je naveo da je svrha zelene karte, kako je to propisano „Kretskim sporazumom“ olakšavanje međunarodnog saobraćaja motornih vozila, osiguranjem od odgovornosti za štete nanesne trećim licima njihovom upotrebom prema uslovima propisanim u posjećenoj zemlji. Također, svrha zelene karte je i garancija oštećenim osobama da će im u slučaju nezgode šteta biti nadoknađena u skladu sa nacionalnim zakonom te zemlje. Dalje je pojasnio da zelena karta, u pravilu, licima koja svojim vozilima putuju u inostranstvo pruža osiguranje od odgovornosti za štetu koju nanesu trećim licima u inostranstvu, te garanciju oštećenim licima na naknadu štete koju im uzrokuju vlasnici vozila sa inostranim osiguranjem – zelenom kartom. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, pravo na naknadu štete po osnovu zelene karte uvijek imaju isključivo treća lica, a ne vlasnici ili korisnici vozila koja su pokrivena zelenom kartom, sve u smislu čl. 2. i 7. Zakona o osiguranju od odgovorenosti za motorna vozila.
4. U konkretnom slučaju saobraćajna nezgoda se dogodila na području Mađarske i to odgovornošću vozača Mađarskog vozila, zbog čega se saobraćajna nezgoda i šteta koja je njome prouzrokovana ne može pokrivati zelenom kartom. Kantonalni sud je naveo da zelena karta bosanskohercegovačkog vozila pruža korisniku tog vozila zaštitu od odgovornosti u slučaju njegove krivice za nezgodu i štetu prema trećoj osobi. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da je vozač mađarskog vozila uzročnik nezgode, pravo na naknadu štete apelanti su mogli ostvariti isključivo direktnim potraživanjem naknade štete od osiguravajućeg društva u Mađarskoj, koje je osiguralo vozilo uzročnika nezgode koji je državljanin Mađarske.
5. Apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da je tužena odgovorna za saobraćajnu nezgodu sa međunarodnim elementima, bez obzira što je prvostepeni sud primijenio ZOIL, umjesto Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila. Ističe da je Kantonalni sud prihvatio sve žalbene navode tuženog, navodeći da je za saobraćajnu nezgodu odgovorno Mađarsko osiguranje kog koga je bilo osigurano vozilo koje je izazvalo saobraćajnu nezgodu po osnovu autoodgovornosti. Apelanti potražuju i troškove za sastav apelacije.
6. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 24/05 - od 18. aprila 2005. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 3.
Potvrda o osiguranju - kontrola osiguranja Lica koja na teritoriju BiH uđu vozilima koja se uobičajeno nalaze u inozemstvu smatraju se osiguranim, u skladu sa ovim Zakonom, ako posjeduju zelenu kartu koja važi na teritoriji BiH, izdatu od nacionalnog biroa osiguravača za motorna vozila, obrazovanog s ciljem da izdaje zelene karte, i koji je potpisao bilateralnu konvenciju za izmirivanje potraživanja u BiH, ili izdatu od osiguravača koji je ovlašten da izdaje zelene karte. Član 28.
Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o osiguranju imovine i lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 7/95, 6/98 i 41/98), osim odredbi navedenih u članu 27. ovog Zakona. Član 29. Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i zabranu diskriminacije, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, primjenom relevantnih odredbi Zakona o osiguranju od odgovorenosti za motorna vozila, zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanata. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio ključna pitanja i u vezi s tim dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno jasne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno navodima apelanata, ne može zaključiti da je Kantonalni sud u osporenom postupku proizvoljno primijenio zakonske propise. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Apelanti se pozivaju i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
12. U pogledu zahtjeva apelanata da im Ustavni sud dosudi troškove sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman