Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3644/21 (V.M. i drugi)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3644/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3644/21, rješavajući apelaciju V. M. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. M. i I. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 013934 18 Kž od 24. marta 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. V. M. i I. K. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Džejlana Šaćirbegović-Alibašić, advokat iz Zenice, podnijeli su 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 013934 18 Kž od 24. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 03934 17 K od 21. juna 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 20. juna 2023. godine dostavljeni braniteljici apelanata na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno Ustavnom sudu u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Kantonalnog suda od 21. juna 2018. godine apelanti su proglašeni krivima da su počinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelant V. M. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a apelant I. K. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Apelanti su proglašeni krivima što su, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH između Hrvatskog vijeća odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine, suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata, zajedno s drugim licima kao saizvršitelji nanosili povrede tjelesnom integritetu i mučili civile, a apelant V. M. i što je nečovječno postupao prema civilnim licima vršeći prema njima uvredljive i ponižavajuće postupke, uslijed čega je nastupila smrt jednog civilnog lica.

5. Presudom Vrhovnog suda od 24. marta 2021. godine odbijene su žalbe koje su apelanti podnijeli protiv prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je braniteljica apelanata, koju je apelant I. K. angažirao nakon što je u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom otkazao punomoć za zastupanje svom ranijem branitelju, na sjednici vijeća istakla da u cijelosti ostaje pri svim navodima koje je navela u žalbi u ime apelanta V. M., kao i pri navodima iznesenim u žalbi advokata koji je ranije branio apelanta I. K. Osim toga, braniteljica je navela da želi proširiti žalbu zbog novih činjenica, odnosno novih dokaza, koji se prvenstveno odnose na navode koji se tiču razloga za izuzeće sudije Marina Zadrića (člana sudećeg vijeća pred prvostepenim sudom), te da želi iznijeti nove dokaze koji se odnose na odbranu apelanta V. M. i da žalbu proširuje „na žalbeni razlog iz člana 312. stav 1. tačka h)“. Nakon što je predsjednica vijeća Vrhovnog suda braniteljici skrenula pažnju da na sjednici vijeća proširenje žalbe zakonom nije dopušteno, braniteljica je istakla da smatra da joj zakon omogućava da zbog novih činjenica kojima odbrana nije raspolagala prije podnošenja žalbe te činjenice može iznijeti na sjednici vijeća.

6. Vrhovni sud je utvrdio da braniteljicini navodi da je sudija Zadrić iskazivao pristranost prilikom ispitivanja svjedoka nisu konkretizirani budući da nije navedeno na koje svjedoke se to odnosi i iz kakvog postupanja to proizlazi. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da odbrana apelanta V. M. tokom prvostepenog postupka nije isticala taj prigovor, nije iznosila činjenice u tom pravcu, niti je tražila izuzeće tog sudije, nego se na početku glavnog pretresa izjasnila da nema primjedbi na sastav sudskog vijeća. Vrhovni sud je stoga, pozivajući se na odredbu člana 310. stav 4. ZKPFBiH, te žalbene navode ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je ukazao da je apelantova braniteljica istakla da tokom prvostepenog postupka nije znala za činjenice u vezi s učešćem sudije Zadrića u ratu kao visokog oficira u HVO-u, da je za to saznala preko interneta, pa da je na taj način i došla u posjed dokaza koje je priložila uz žalbu. Međutim, imajući u vidu da iz žalbe proizlazi da je odbrana za te činjenice i dokaze saznala putem interneta, te da su podaci objavljeni na internetu dostupni općoj javnosti, onda se iz toga ne može zaključiti da nove činjenice i dokazi, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu, naročito što braniteljica u žalbi nije učinila vjerovatnim da za te činjenice i dokaze nije mogla saznati i ranije, posebno ako se ima u vidu od kada ti dokumenti datiraju.

7. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim braniteljicine žalbene navode u kojima je tvrdila da je sud apelanta V. M. proglasio krivim zasnivajući presudu na iskazima svjedoka koji nisu vidjeli apelanta na mjestu izvršenja krivičnog djela. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud činjenice na osnovu kojih je utvrdio apelantovu ulogu u inkriminiranom događaju utvrdio prvenstveno iz iskaza svjedoka A. Pri tome je izvršena svestrana analiza iskaza svjedoka A, uz posebnu ocjenu razlika u iskazu koji je taj svjedok dao na glavnom pretresu u odnosu na iskaz koji je dao u istrazi. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore apelantove braniteljice kojima problematizira iskaz svjedoka J. K. U vezi s tim ukazano je da se prvostepeni sud očitovao o istovjetnim prigovorima odbrane apelanta V. M. iznesenima u prvostepenom postupku, pa ponavljanje u žalbi već istaknutih prigovora, bez konkretnih argumenata koji bi doveli u pitanje stav prvostepenog suda, Vrhovni sud nije prihvatio.

8. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i braniteljicine žalbene prigovore podnesene u ime apelanta I. K. Vrhovni sud je istakao da okolnost što su samo četiri, od ukupno ispitanih 24 svjedoka, svjedočili o radnjama apelanta I. K. ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja prvostepenog suda zbog toga što za utvrđenje odlučnih činjenica nije relevantna brojnost dokaza nego njihova kvaliteta. Ocijenjen je neosnovanim i žalbeni prigovor da su iskazi svjedoka A i svjedoka D. S. protivrječni, te da je svjedok A priznao da je u istrazi dao neistinit iskaz tako što je izostavio apelante prilikom opisa kritičnog događaja. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su ocjena iskaza svjedoka A i prigovori odbrane na taj iskaz bili predmet sveobuhvatne analize prvostepenog suda. Stoga, samo ukazivanje braniteljice apelanta I. K. na iskaz svjedoka A dat u istrazi ne dovodi u pitanje njegov iskaz dat pred sudom jer na iskazu iz istrage osporena presuda nije ni zasnovana. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode u kojima braniteljica apelanta I. K. navodi da je sud tom apelantu „stavio na teret dvije radnje izvršenja krivičnog djela“ povodom istih radnji koje je navodno preduzeo. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud konkretno naveo koje radnje predstavljaju mučenje, a kojim radnjama su apelant I. K. i drugi optuženi nanosili oštećenima velike patnje i povrede tjelesnom integritetu.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, smatraju da su im povrijeđena prava iz „člana 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“.

10. U apelaciji je problematizirana odluka Vrhovnog suda o braniteljicinom zahtjevu da proširi žalbu. Istaknuto je da se braniteljica u postupak uključila tek nakon donošenja prvostepene presude, da nije sudjelovala u prvostepenom postupku i da je to razlog zašto činjenice koje je iznijela u žalbi nisu bile isticane ranije tokom postupka. Braniteljica je u apelaciji ponovila navode koje je istakla u žalbi o navodnoj pristranosti sudije Zadrića. Dalje je u apelaciji ukazano da apelant V. M. nije saslušan kao svjedok, odnosno da prvostepeni sud „nije poučio optužene da mogu dati iskaz u svojstvu svjedoka“. To je dovedeno u vezu s tvrdnjama da bi se apelanti, u slučaju da su dali iskaz u svojstvu svjedoka o događajima koji su predmet optužbe, izjasnili gdje su bili u vrijeme izvršenja zločina, s kim, zbog čega i po čijoj naredbi. Osim toga, apelanti su ukazali da zbog propusta suda da ih o tome poduči nisu predložili svjedoke s kojima su bili po naredbi nadređenog i koji bi potvrdili navodne činjenice o vremenu koje su proveli na tom mjestu i koliko su bili udaljeni od mjesta zločina. Apelanti tvrde da zbog navedenog propusta da se izvedu dokazi odbrane prvostepeni sud nije utvrdio šta je komanda Diverzantsko-izviđačke brigade (u daljnjem tekstu: DIB) preduzela nakon počinjenog zločina, kao i da sud nije utvrdio organizacijsko-formacijsku strukturu DIB-a, čiji su pripadnici bili apelanti. Smatraju da bi se utvrđivanjem te strukture utvrdila vojna hijerarhija na osnovu koje se utvrđuje komandna odgovornost, kao i da bi jasna slika o komandnoj strukturi DIB-a rasvijetlila i pitanje da li su apelanti uopće bili na mjestu zločina. Apelanti tvrde da je zbog toga što nisu provedeni navedeni dokazi došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Istakli su i da sudovi, u skladu s članom 6. Evropske konvencije, iskaze svjedoka ne smiju cijeniti paušalno i bez obrazloženja razloga o kvalitetu i dokaznoj snazi tih iskaza. U vezi s tim ukazali su da se iz izjava svjedoka saslušanih tokom postupka može utvrditi da su mijenjali iskaz. Ukazali su i da su njihovi branitelji ukazivali na nedosljednosti u tim iskazima, ali da sudovi nisu dali odgovore o tim prigovorima. Smatraju da je nedopustivo da se osporene presude zasnivaju na iskazima svjedoka čiji kredibilitet apelanti dovode u pitanje. Apelanti smatraju i da drugostepeni sud nije adekvatno obrazložio svoju odluku i da nije dao razloge za odbijanje njihovih žalbi.b)Odgovori na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da se, suprotno navodima iz apelacije, detaljno izjasnio o navodima iz žalbe, koji su ponovljeni i u apelaciji. Ukazano je da navodi da braniteljica nije zastupala apelante u postupku pred prvostepenim sudom i da stoga nije istaknut zahtjev za izuzeće sudije Zadrića nema nikakav značaj budući da su apelanti imali branitelje/advokate tokom prvostepenog postupka, koji su imali mogućnost istaknuti takve prigovore, ali da to nisu učinili. Ukazano je i da pribavljanje podataka i dokaza putem interneta nije ograničeno na ličnost advokata, nego su podaci bili poznati općoj javnosti, pa i apelantima.

12. Kantonalni sud je u pogledu izuzeća sudije naveo da, s obzirom na to da su apelanti imali branitelje tokom prvostepenog postupka i da nisu podnijeli zahtjev za izuzeće, taj zahtjev istaknut tek u žalbi nije imao osnova. Dalje je navedeno da su neosnovani navodi da je odbrana apelanta V. M. u žalbenom postupku došla u posjed dokaza koji bi razjasnili pitanje komandne odgovornosti i dokazali da on nije bio nadređen budući da se tom apelantu nije ni stavljala na teret takva odgovornost, niti je osuđen zbog komandne odgovornosti. Pri tome je napomenuto da su tokom prvostepenog postupka prihvaćeni i izvedeni svi dokazi koje je predložila odbrana apelanata V. M., pri čemu odbrana nije ni predlagala davanje njegovog iskaza u svojstvu svjedoka.

13. Federalno tužiteljstvo je navelo da je postupak bio pravičan, uključujući i način izvođenja i ocjene dokaza i primjene zakona, kao i da su apelanti tokom postupka imali i koristili sva prava.

14. Kantonalno tužiteljstvo smatra da je apelacija neosnovana i da tvrdnjama iznesenima u apelaciji apelanti nisu uspjeli opravdati tvrdnju o kršenju prava na koja su se pozvali.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 310. stav 4. Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati. Član 312. stav 1. tač. b)

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti; VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

20. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelanata proizlazi da problematiziraju način na koji je sud tokom postupka utvrdio činjenično stanje i primijenio odredbe procesnog prava.

21. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

22. U odnosu na navode apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, u članu 6. Evropske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Evropski sud procjenjuje samo to da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan te uključuje ispitivanje navodne „nezakonitosti” (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, tačka 110). Ustavni sud je također u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

848/21 od 7. septembra 2022. godine, tačka 38). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan.

23. Primjenjujući navedene standarde na konkretan slučaj, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda prilikom primjene odredaba procesnog zakona kod odlučivanja o zahtjevu apelanata za proširenje žalbe i iznošenja novih činjenica u žalbi. Naime, Vrhovni sud je prvenstveno utvrdio da su oba apelanta tokom prvostepenog postupka zastupali advokati, da ni apelanti ni njihovi branitelji nisu isticali prigovor pristranosti sudije, niti su tražili njegovo izuzeće, nego su se na početku glavnog pretresa izjasnili da nemaju primjedbe na sastav vijeća. Osim toga, Vrhovni sud je iz zahtjeva braniteljice apelanata utvrdio da je činjenice na kojima zasniva zahtjev za izuzeće saznala putem interneta. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbu člana 310. stav 4. ZKP-a, zaključio da se ne radi o činjenicama i dokazima koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu.

24. Dalje, u pogledu navoda apelanata da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno iz razloga što nisu saslušani u svojstvu svjedoka tokom prvostepenog postupka, kao i da u dokaznom postupku nisu provođeni dokazi na okolnosti komandne odgovornosti apelanta V. M., Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući identičan prigovor, utvrdio da su tokom dokaznog postupka provedeni svi dokazi koje su predložili Tužiteljstvo i odbrana apelanata, da je data ocjena tih dokaza uz razloge koje je podržao i Vrhovni sud. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i navode apelanata kojima su osporavali izjave svjedoka saslušanih tokom postupka, te ocijenio da apelanti tim navodima nisu doveli u pitanje zaključke prvostepenog suda o kvalitetu i dokaznoj snazi tih izjava. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da je ocjena dokaza u postupku bila proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Osim toga, apelanti su imali branitelje/advokate, dakle stručna lica, tokom cijelog postupka, pa njihovi navodi o tome da ih sud „nije podučio“ da mogu biti saslušani u svojstvu svjedoka ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost postupka, kako to apelanti tvrde.

25. Ustavni sud zaključuje da apelanti niti jednim navodom nisu doveli u pitanje pravičnost postupka, niti su dokazali da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njihovu štetu, nego su samo nezadovoljni rezultatom postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema osnova za zaključak da je apelantima u postupku u kojem su donesene osporene presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.b)Ostali navodi

26. Apelanti su u tekstu apelacije naveli da smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim što su naznačili navedene članove iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, nisu naveli dodatne argumente, niti ponudili dokaze kojima bi potkrijepili te navode, stoga ih Ustavni sud neće razmatrati.

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da je odluka o krivnji apelanata rezultat postupka u kojem su apelanti aktivno sudjelovali, a sud dao jasna obrazloženja za svoje zaključke. Pri tome obrazloženje suda ne ostavlja utisak proizvoljnosti kako u pogledu datih razloga tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi procesnog prava.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-3644/21 (V.M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio