Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2707/21 („Wiener osiguranje“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Retroaktivna primjena zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2707/21

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2707/21, rješavajući apelaciju „Wiener osiguranja“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Wiener osiguranja“ a.d. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 128223 21 Pž od 26. maja 2021. godine.

Predmet se vraća Višem privrednom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Višem privrednom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Wiener osiguranje“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 27. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 128223 21 Pž od 26. maja 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 128223 19 Ps od 28. decembra 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Zaštitnog fonda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju koji su 14. juna 2023. godine proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje, ali apelant nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 128223 19 Ps od 28. decembra 2020. godine obavezan je tuženi da na ime duga isplati apelantu iznos od 1.004,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio apelantovog zahtjeva, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa, odbijen kao neosnovan. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Okružni privredni sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da se 15. juna 2006. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali bicikl s pomoćnim motorom (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), koji je trajno registrovan, i putničko motorno vozilo „opel kadet“. Dalje je utvrđeno da se saobraćajna nezgoda dogodila krivicom vozača spornog vozila, pri čemu je suvozač na spornom vozilu D. T. zadobio teške tjelesne povrede. Sud je, na osnovu podataka MUP-a – PU Bijeljina od 4. oktobra 2018. godine, utvrdio da je sporno vozilo prvi put registrovano u Bijeljini 1. avgusta 2002. godine. Međutim, PU Bijeljina nije bila u mogućnosti da dostavi podatke kod kojeg osiguravajućeg društva je sporno vozilo bilo osigurano u traženom periodu jer se, prema Pravilniku o registraciji vozila, podaci o produženju registracije uništavaju nakon tri godine arhiviranja. Apelant je, po osnovu Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 019627 14 P 2 od 13. oktobra 2014. godine, na ime naknade nematerijalne i materijalne štete isplatio D. T. iznos od 21.455,80 KM (u daljnjem tekstu: utuženi iznos), pa taj iznos apelant tužbom potražuje od tuženog. Dalje je ukazano da je tuženi odbio apelantov regresni zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa, uz obrazloženje da u vrijeme saobraćajne nezgode za motocikle do 50 mnije postojala obaveza da se osiguraju za autoodgovornost prema trećim licima. Okružni privredni sud se pozvao na sadržaj odredbi člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 14. stav 3. i člana 15. stav 1. tačka

3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju od odgovornosti), koji je važio u vrijeme saobraćajne nezgode. S obzirom na to da sporno vozilo u vrijeme saobraćajne nezgode nije bilo osigurano, Okružni privredni sud je ukazao da je tuženi solidarno odgovoran za naknadu štete. Pri tome je navedeno da je apelant isplatio naknadu štete suvozaču na spornom vozilu u dva navrata, i to 10. marta 2015. godine i 16. decembra 2016. godine. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. januara 2019. godine, sud je, u skladu sa članom 374. ZOO-a, zaključio da je nastupila zastara potraživanja u dijelu koji se odnosi na iznos koji je isplaćen 10. marta 2015. godine.

6. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 128223 21 Pž od 26. maja 2021. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda u pobijanom obavezujućem dijelu preinačena tako što je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi na ime regresnog duga isplati iznos od 1.004,10 KM. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je dio tužbenog zahtjeva odbijen i u dijelu o troškovima postupka. Viši privredni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio okolnosti pod kojima se dogodila saobraćajna nezgoda. Viši privredni sud je ukazao da tuženi, u skladu s odredbama Zakona o osiguranju od odgovornosti, između ostalog, ima obavezu da naknadi štetu koju prouzrokuje vozilo koje nije osigurano, a za koje vlasnici ili korisnici imaju obavezu registracije, shodno drugim relevantnim propisima. Viši privredni sud je podsjetio da je u saobraćajnoj nezgodi učestvovalo sporno vozilo koje tada nije bilo osigurano. Zatim je navedeno da je odredbama člana 9. tačka 4. Zakona o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 6/06) propisano da se pod pojmom „bicikl sa motorom“ podrazumijeva vozilo na motorni pogon s dva ili tri točka, čija radna zapremina motora nije veća od 50 cmi koje na ravnom putu ne može da razvije brzinu veću od 50 km na čas. Viši privredni sud je istakao da je, prema čl. 7. i 11. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o registrovanju vozila („Službeni glasnik RS“ broj 67/07), obaveza osiguranja bicikla s motorom uvedena tek 8. avgusta 2007. godine. Dakle, kako je obrazloženo, u vrijeme kada se saobraćajna nezgoda dogodila nije postojala obaveza osiguranja od odgovornosti za sporno vozilo. Stoga je Viši privredni sud zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju, tj. nije u obavezi da apelantu nadoknadi štetu koju je prouzrokovalo sporno vozilo. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je ukazao da su bez uticaja svi ostali prigovori koji su isticani u toku postupka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Iz apelantovih navoda proizlazi da se poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je drugostepeni sud potpuno zanemario izvedeni materijalni dokaz, obavještenje PU Bijeljina od 4. oktobra 2018. godine, u kojem je eksplicitno navedeno da je sporno vozilo bilo registrovano u vrijeme saobraćajne nezgode. Ukazuje da je za sporno vozilo postojala obaveza kako registrovanja tako i osiguranja od autoodgovornosti. Smatra da je Viši privredni sud primijenio zakonske odredbe koje nisu postojale kada se saobraćajna nezgoda dogodila, čime je, u suštini, učinjena retroaktivna primjena prava. Navodi da su u vrijeme saobraćajne nezgode na snazi bili Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putevima („Službeni list SRBiH“ br. 3/90 i 40/90) i Pravilnik o postupku registracije motornih i priključnih vozila („Službeni glasnik RS“ broj 5/94). Apelant citira sadržaj odredbi čl. 148, 150. i 153. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima, iz kojih proizlazi da je za vozilo koje je klasifikovano kao „bicikl sa motorom“ bila predviđena obaveza registracije radi upotrebe na javnim putevima u saobraćaju. Takođe citira sadržaj odredbi čl. 1, 7, 19. i

45. Pravilnika o postupku registracije motornih i priključnih vozila iz kojih proizlazi da je ispunjavanje obaveze zaključenja obaveznog osiguranja stavljeno kao obavezan preduslov da se izvrši registracija. Smatra da je obrazloženje konačne odluke u suprotnosti s dokazima koji su izvedeni u postupku i zakonskim odredbama koje su bile na snazi u vrijeme kada se saobraćajna nezgoda dogodila.

b) Odgovori na apelaciju

8. Viši privredni sud i Okružni privredni sud navode da nisu osnovane apelantove tvrdnje o povredi prava na koja se pozvao, te stoga predlažu da Ustavni sud odbije apelaciju.

9. Tuženi navodi da je Viši privredni sud pravilno postupio prilikom donošenja odluke. Ukazuje da je u vrijeme saobraćajne nezgode na snazi bio Pravilnik o postupku registracije motornih vozila i priključnih vozila („Službeni glasnik RS“ broj 5/94) kojim nije bila propisana obaveza osiguranja spornog vozila, već je bilo određeno da registracija nije vremenski ograničena. Dalje ukazuje da je takva obaveza prvi put propisana Pravilnikom o registraciji vozila („Službeni glasnik RS“ broj 25/07), u kojem nije navedeno da ima retroaktivno dejstvo.

V.Relevantni propisi

10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS, 27/24 i 29/26)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

11. Pravilnik o postupku registracije motornih i priključnih vozila („Službeni glasnik RS“ broj 5/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim pravilnikom propisuje se način registracije, produženje važenja registracije i odjavljivanja motornih i priključnih vozila i vozila na motorni pogon koja podležu obaveznoj registraciji (u nastavku teksta: vozila), kao oblik, boja, dimenzije i sadržaj registarske tablice i oznake za registarsko područje, način postavljanja registarskih tablica, obrazac i sadržaj obrasca saobraćajne dozvole za traktore i priključna vozila koja vuku traktori, sadržaj obrasca potvrde o registraciji motokultivatora i bicikla sa motorom, te evidencije i način vođenja evidencije o registrovanim vozilima.

Član 6. Registracija i produženje važenja registracije vozila Uz zahtjev za registraciju, odnosno produženje važenja registracije vozila, prilažu se:dokaz o izvršenim obavezama iz člana 7. tačke 3. ovog pravilnika i o tehničkoj ispravnosti vozila, kao i uvjerenje o izvršenom tehničkom ispitivanju kad je vozilo pojedinačno proizvedeno ili prepravljeno koji važi na celoj teritoriji Republike Srpske. Dokaz o tehničkoj ispravnosti vozila ne može biti stariji od 30 dana.

Član 7. stav 1. tačka 2.

Registracija vozila neće se izvršiti na vozilu:za koja nisu izvršene obaveze propisane zakonom i drugim propisima (obavezno osiguranje, carina, porez na promet, taksa i druge obaveze u vezi sa registracijom vozila).

Član 8.

Po prijemu zahteva za registraciju vozila, odnosno zahteva za produženje važenja registracije organ nadležan za registraciju utvrđuje da ne postoje smetnje u smislu člana 6. i 7. ovog pravilnika i prema rezultatu nalaza registruje vozilo ili odbije zahtjev za njegovu registraciju.

Za vozilo koje je registrovano, organ nadležan za registraciju izdaje saobraćajnu dozvolu odnosno potvrdu o registraciji vozila i odgovarajuće registarske tablice.

12. Pravilnik o registraciji vozila („Službeni glasnik RS“ broj 25/07) u relevantnom dijelu glasi:

Važenje registracije vozila

Član 14. st. 3. i 4. (3) Registracija vozila čija zapremnina motora ne prelazi 50 cm3 nije vremenski ograničena. (4) Za traktore, radne mašine i motokultivatore važenje registracije nije vremenski ograničeno, uz obavezu posjedovanja potvrde o izvršenom tehničkom pregledu vozila i osiguranju vozila koja ne smije biti starija od godinu dana. Član 59. (Prestanak primjene propisa)

Stupanjem na snagu ovog pravilnika prestaje primjena propisa koji su regulisali ovu materiju u Bosni Hercegovini.

Član 60. stav 1. (Stupanje na snagu propisa)

Ovaj pravilnik stupa na snagu 1. aprila 2007. godine

13. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o registrovanju vozila („Službeni glasnik RS“ broj 67/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 7. (1) U članu 14. stav 3. briše se. (2) U stavu 4. poslije riječi: „motokultivatore,“ dodaju se riječi: „kao i vozila čija zapremina motora ne prelazi 50 cm³,“.

Član 11.

Ovaj pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“, a objaviće se i u glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

14. Zakon o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 48/10 – Završne odredbe Zakona o radnom vremenu, obaveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za evidentiranje u drumskom prevozu, 18/13, 8/17, 89/17, 9/18, 46/23 i 88/23)

Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o osnovima bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 6/06 od 31. januara 2006. godine) koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom Zakonu imaju sljedeća značenja: [...] 4) bicikl s motorom je vozilo na motorni pogon s dva ili tri točka, čija radna zapremina motora nije veća od 50 cm³ i koje na ravnom putu ne može razviti brzinu veću od 50 km/h; [...]

Član 256.

Ovaj Zakon stupa na snagu osam dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“, a primjenjivaće se nakon šest mjeseci od dana stupanja na snagu.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

19. Apelant tvrdi da je Viši privredni sud u osporenoj odluci zanemario činjenicu da je sporno vozilo u vrijeme saobraćajne nezgode bilo registrovano te da je zanemario propise koji su važili u tom periodu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

20. Međutim, zadatak Ustavnog suda jeste da ispita da li obrazloženja redovnih sudova ispunjavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li obrazloženja jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, te da li su sudovi propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na ključne argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke će se, u pravilu, smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu AP-3174/17 od 19. septembra 2019. godine, tačka 36, objavljena na www.ustavnisud.ba).

21. Ustavni sud podsjeća da drugostepeni sud, u skladu s odredbama člana 221. Zakona o parničnom postupku, po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke pozvao na odredbe Pravilnika o registraciji vozila, te na izmjene i dopune ovog pravilnika koje su donesene nakon što se saobraćajna nezgoda već bila dogodila. Naime, iako je u ovom postupku nesporno utvrđeno da se saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo sporno vozilo dogodila 2006. godine, konačna odluka je zasnovana na propisu koji je stupio na snagu 2007. godine (vidi tač. 12. i 13. ove odluke). Međutim, obrazloženje presude Višeg privrednog suda ne sadrži analizu normativnog pravnog okvira kojim je konkretna oblast bila regulisana u vrijeme kada se saobraćajna nezgoda dogodila, niti obrazloženje o tome zašto je Pravilnik retroaktivno primijenjen. Ustavni sud takođe zapaža da je Viši privredni sud zanemario i činjenicu koja se tiče registracije spornog vozila u relevantnom vremenskom periodu, već se samo pozvao na obavezu registracije takvih vozila od dana stupanja na snagu Pravilnika 2008. godine, ne obrazloživši kako se obaveza uvedena 2007. godine može primijeniti na situaciju iz 2006. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Viši privredni sud nije postupio u skladu sa svojom pozitivnom obavezom, za svoje odlučenje nije dao dovoljne i relevantne razloge o spornim pitanjima, a naročito o retroaktivnoj primjeni Pravilnika, odnosno zato što nije uzeo u obzir normativni pravni okvir kojim je konkretna oblast bila regulisana u periodu kada se saobraćajna nezgoda dogodila.

22. Stoga, Ustavni sud smatra da odluka Višeg privrednog suda, u nedostatku analize relevantnog pravnog aspekta, ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije, što vodi proizvoljnosti nespojivoj s ciljem i suštinom navedenog prava.

23. S obzirom na to da je ovom odlukom utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

24. Ustavni sud smatra da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje presude Višeg privrednog suda ne sadrži analizu normativnog pravnog okvira kojim je konkretna oblast bila regulisana u relevantnom vremenskom periodu, odnosno zato što nije obrazložio zbog čega je zaključio da je u bilo neophodno retroaktivno primijeniti Pravilnik. Zbog takvog propusta, osporena presuda ne zadovoljava standard prava na obrazloženu odluku, što je dio prava na pravično suđenje.

25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman