Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4396/21 („Voltron“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 52
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-4396/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4396/21, rješavajući apelaciju „Voltron“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Voltron“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Ps 395247 21 Rev od 14. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Voltron“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak advokat iz Tuzle, podnio je 22. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 395247 21 Rev od 14. septembra 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 392247 17 Pž od 26. novembra 2020. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 392247 13 Ps od 17. februara 2017. godine.
2. Većinski vlasnik firme Lido Osiguranje d.d. u likvidaciji (u daljnjem tekstu: tužitelj) je bilo isto lice koje je i apelantov osnivač. Tužitelj je kao prodavac, 13. decembra 2010. godine, zaključio sa apelantom ugovor o kupoprodaji poslovnih prostorija koje su bile tužiteljevo vanknjižno vlasništvo. Ugovor je notarski obrađen. Tužitelj je navedeni prostor prodao na osnovu odluke svog Nadzornog odbora po prijedlogu direktora društva, kako bi se na taj način najbrže i najefikasnije popravila tužiteljeva tekuća likvidnost. Zbog toga je apelant zaključio ugovor o kreditu sa Privrednom bankom Sarajevo, a tužitelj je taj ugovor potpisao u svojstvu sudužnika. Ugovor o kreditu je i za apelanta i za tužitelja potpisalo isto lice. Agencija za nadzor osiguranja FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) je, na osnovu analize i kontrole finansijskih, statističkih i dodatnih izvještaja i dokumentacije za period od 1. januara do 31. decembra 2010. godine, izvršila nadzor tužiteljevog poslovanja, pri čemu je utvrdila brojne „nepravilnosti i odstupanja“. Agencija je, također, u neposrednom nadzoru tužitelja za period od 29. septembra do 5. oktobra 2011. godine, utvrdila da tužitelj u tom periodu nije poštovao zakonske procedure iz različitih oblasti u raznim segmentima poslovanja koji se odnose na finansije i ulaganja. Utvrđeno je da je tužitelj nelikvidan, kao i da su tužitelj i apelant u tom periodu zaključili dva ugovora za koje je apelant tužitelju isplatio novčani iznos koji je naveden u presudi. Utvrđeno je i da tužitelj nije tražio suglasnost Agencije za prodaju nekretnina koje su se nalazile u tehničkoj rezervi, da je nije obavijestio o prodaji, niti da se pridržavao Pravilnika o postupku nadzora prilikom plasmana sredstava tehničkih rezervi. Također, utvrđeno je da određene odredbe ugovora o kreditu nisu u skladu sa zakonskim i podzakonskim aktima. Na osnovu svega navedenog, Agencija je rješenjem od 12. juna 2012. godine oduzela tužitelju odobrenje za ugovaranje neživotnih osiguranja, a zabranjeno mu je daljnje izdavanje polisa kao i raspolaganje sredstvima po bilo kom osnovu.
3. Općinski sud je rješenjem iz 2012. godine otvorio likvidacioni postupak nad tužiteljem. Nakon toga likvidacioni upravnik tužitelja je podnio tužbu Općinskom sudu, kojom je tražio da sud utvrdi da je sporni kupoprodajni ugovor ništav i da se naredi zemljišno knjižnom uredu da uspostavi zemljišno knjižno stanje kakvo je bilo prije zaključena spornog ugovora.
4. Općinski sud je presudom broj 65 0 Ps 392247 13 Ps od 17. februara 2017. godine usvojio tužbeni zahtjev. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je sporni kupoprodajni ugovor ništav u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Taj sud je istakao da je nesporno utvrđeno da tužitelj nije poslao obavijest niti je imao saglasnost Agencije za prodaju poslovnog prostora, a što je morao tražiti shodno odredbama člana 58. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Navedeno je da je članom 52. ZOO propisano da ako osnov za zaključenje ugovora ne postoji ili je nedopušten takav ugovor je ništav. Općinski sud je istakao da je utvrđeno da je lice koje je u ime tužitelja zaključilo sporni ugovor istovremeno bilo većinski vlasnik tužitelja i apelantov osnivač. Zbog toga je jasno da je razlog zaključenja spornog ugovora bilo obezvređivanje tužiteljeve imovine kao pravnog lica, koje je već tada bilo nelikvidno. Općinski sud je utvrdio da iz navedenog proizlazi da je sporni ugovor ništav.
5. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 Ps 392247 17 Pž od 26. novembra 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, podržavajući razloge Općinskog suda.
6. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 Ps 395247 21 Rev od 14. septembra 2021. godine odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud je istkao da je neosnovan apelantov revizioni navod da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili pravo jer su ga obvezali da tužitelju vrati poslovni prostor, ali nisu obavezali tužitelja da apelantu vrati kupoprodajnu cijenu. Vrhovni sud je obrazložio da apelant u toku postupka nije isticao zahtjev za povrat novčanog iznosa koji je dao na ime kupoprodajne cijene. U vezi s tim je navedeno da sud odlučuje samo u granicama zahtjeva stranke a ne po službenoj dužnosti, shodno odredbama člana 104. st. 1. i 2. ZOO u vezi sa članom 2. stav 1. ZPP-a. Stoga, kako je sud naveo, nije bilo moguće ni razmatrati pitanje restitucije.
7. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Navodi da smatra da su redovni sud pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je tužitelj imao obavezu da obavijesti Agenciju o prodaji nekretnina, jer je sama Agencija naredila tu prodaju. Ističe i da su redovni sudovi morali obavezati tužitelja da apelantu vrati novčana sredstva koja je platio za nekretninu, kad su već obavezali apelanta da tužitelju vrati nekretninu.
8. U Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (“Službene novine F BiH“ br. 24/05 i 36/10) koji je primijenjen u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:
Član 58. st. 1, 2. i 3.
Društvo ima obavezu obavijestiti Agenciju za nadzor o ulaganjima sredstava na koja se ne odnosi bankarska tajnost uloga.
Društvo ima obvezu obavijestiti Agenciju za nadzor o svakoj izmjeni stanja ulaganja u roku od 10 dana.
Za izmjene koje se odnose na nekretnine i zajmove osigurane hipotekom, obavijest se mora dati 15 dana prije izmjene.
9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list R BiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine F BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu (kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u kojem relevantne odredbe glase:
Ništavost ugovora zbog osnova
Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
10. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23.). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi u odlukama jasno istakli zašto se sporni kupoprodajni ugovor smatra ništavim, kao i zašto tužitelj nije obvezan da apelantu vrati novac po osnovu plaćene kupoprodajne cijene. Naime, jasno je istaknuto da apelant nije u smislu člana 2. ZPP postavio zahtjev za restituciju odnosno povrat novčanih sredstva, tako da sudovi o tome nisu ni raspravljali. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj odluci broj AP-4200/20 (vidi odluku broj AP-4200/20 od 7. septembra 2022. godine, tačka 35, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba), u vezi sa restitucijom, prihvatio obrazloženje redovnih sudova da apelanti u tom slučaju nisu bili postavili zahtjev za restituciju od drugotuženog, pa nižestepeni sudovi o tome nisu ni mogli odlučivati. Osim toga, apelant samo ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud također zapaža da apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivao i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman