Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3208/21 (RTV Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Sloboda izražavanja
  • Kleveta
  • Miješanje
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3208/21

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3208/21, rješavajući apelacije Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. ožujka 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 405016 21 Rev od 2. prosinca 2021. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adina Buzurović, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 10. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 405016 15 Gž od 6. srpnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 405016 14 P od 26. lipnja 2015. godine. Predmetna apelacija zavedena je pod brojem AP-3208/21.

2. Apelantica je protiv navedenih presuda te protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 405016 21 Rev od 2. prosinca 2021. godine, putem istog punomoćnika, 16. ožujka 2022. godine podnijela još jednu apelaciju koja je registrirana pod brojem AP-963/22.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istog apelanta kojima su osporene iste presude, Ustavni sud je, sukladno odredbama članka 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-3208/21 i AP-963/22 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3208/21.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od Zlatka Lagumdžije (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 24. kolovoza 2022. godine i 12. svibnja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore, dok tužitelj u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Odgovori sudionika u postupku su 15. prosinca 2022. i 16. svibnja 2023. godine dostavljeni apelantici radi izjašnjenja, koje u ostavljenom roku nije dostavljeno.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj je 17. siječnja 2014. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelantice i Envera Bećirovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete zbog klevete. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 405016 14 P od 26. lipnja 2015. godine apelantica i drugotuženi obvezani su da tužitelju na ime naknade štete zbog klevete iznesene u prilogu političkog magazina „Mreža“ pod nazivom „Reket na autoputu“ od 13. prosinca 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni prilog) isplate iznos od po 2.000,00 KM, odnosno ukupno 4.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 17. siječnja 2014. godine. Istom presudom je apelantici i drugotuženom naloženo da izreku te odluke o svom trošku objave u listu „Slobodna Bosna“ i u prvoj emisiji političkog magazina „Mreža“.

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Općinski sud izvršio uvid u snimku navedene emisije u kojoj je apelantica emitirala sporni prilog. Sud je utvrdio da je u uvodu spornog priloga navedeno sljedeće: „Ovdašnji političari nisu neprijatelji ove zemlje, oni je najviše vole baš ovakvu, mogu šta hoće i kako hoće, a narodu ni hljeba ni igara, a njihove igre odavno su postale leglo kriminalaca. Večeras zatresamo i njihove mreže. Reket 2 – ispovijest vlasnika firme 'Prominvest' – tražili su novac da dobijem posao za izgradnju autoputa […].“ U nastavku je predstavljen drugotuženi kao čovjek blizak vrhu stranke SDP, koji je razočaran odnosom prema njemu i koji je vlasnik tvrtke „Prominvest“. Navedeno je da je drugotuženi, između ostalog, izjavio da je direktor „Autocesta“ izjavio „da svi mogu dobiti posao na autoputu, ali ne i firma Prominvest“, i to zbog toga što drugotuženi, navodno, ima neki dug prema pojedincima iz SDP-a. Nakon toga, drugotuženi je izjavio „da tu postoji reket, a ne dug, tako da su ga po svim reakcijama reketirali glavni, doglavni i direktor Elektroprivrede BiH, ali da ne zna nakon čega je glavnog identificirao kao tužitelja“. Voditeljica je sporni prilog završila riječima: „Da li je na pomolu nova afera reket? Da li će Tužilaštvo BiH saslušati [drugotuženog] i ostale aktere ove priče, nije poznato, no poznato je da svjedoče snimci da su glavni i doglavni bili na svečanosti povodom probijanja tunela Vijenac. Doglavni u svojstvu ministra prometa i komunikacija, a glavni ko zna u kojem svojstvu.“ Općinski sud je utvrdio da se tužitelj obratio Tužiteljstvu BiH i Agenciji za istrage i zaštitu zahtjevom da se istraže tvrdnje drugotuženog koje je iznio u spornom prilogu, kao i da je uputio demanti. Općinski sud je također utvrdio da je tužitelj izjavio da je dobio pismeni odgovor od Tužiteljstva da se protiv njega ne vodi nikakav postupak. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom čl. 1., 3., 6., 7., 8. i 9. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) zaključio da navodi „da je tužitelj reketaš odnosno da pripada leglu kriminalaca“ predstavljaju činjenice, a ne mišljenje. Pri tome, Općinski sud je naveo da se objektivno može dokazivati je li neka osoba činila kaznena djela, odnosno je li iznuđivala novac. Općinski sud je ocijenio da je označavanje tužitelja u televizijskom mediju, njegovim gledateljima, odnosno javnosti, imalo odlike iznošenja neistinitih činjenica. S obzirom na to da apelantica i drugotuženi nisu dokazali da je sporno izražavanje bilo istinito, Općinski sud je zaključio da su počinili klevetu koja im je tužbom stavljena na teret.

8. Općinski sud je dalje naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu da je tužitelj javna osoba, da je pitanje njegovog djelovanja od javnog značaja, te da o njegovom radu svakako treba informirati javnost. Međutim, Općinski sud je zaključio da to ne može biti opravdanje za njegovo označavanje trećim osobama kao osobe koja reketari odnosno čini kaznena djela „bez valjanih i uvjerljivih dokaza“. Općinski sud je tužitelju dosudio naknadu na ime pričinjene štete zbog klevete, u skladu sa člankom 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je odluku o zateznim zakonskim kamatama donio primjenom članka 277. ZOO-a. Konačno, Općinski sud je, u skladu sa člankom 199. ZOO-a, apelanticu i drugotuženog obvezao i na objavu izreke odluke u listu „Slobodna Bosna“ te u prvoj narednoj emisiji „Mreža“.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 405016 15 Gž od 6. srpnja 2021. godine odbio žalbe parničnih stranaka i prvostupanjsku presudu potvrdio uz obrazloženje da u potpunosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. U obrazloženju je, između ostalog, naveo da su neutemeljeni apelantičini žalbeni navodi da su pobijanom presudom izrečene kumulativno dvije sankcije, i to novčana naknada i objavljivanje izreke presude o svom trošku, koje se međusobno isključuju, i da mjera, prema članku 199. ZOO-a, ima prednost nad novčanom naknadom. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se radi o sličnim mjerama kao kod uspostavljanja ranijeg stanja u slučajevima materijalne štete, čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom s obzirom na to da se u konkretnoj pravnoj stvari postupak vodio po tužbi za naknadu štete zbog klevete. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantičine žalbene navode da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto je apelanticu i drugotuženog obvezao da o svom trošku objave presudu i u listu „Slobodna Bosna“. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je tužiteljevom ugledu nanesena šteta i da navedena objava treba poslužiti tužitelju kao svojevrsna satisfakcija. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim i žalbene navode da u spornom prilogu nije spomenuto tužiteljevo ime s obzirom na to da iz provedenih dokaza proizlazi suprotno.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 405016 21 Rev od 2. prosinca 2021. godine odbio apelantičinu reviziju protiv drugostupanjske presude. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su na temelju provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga zadire u ugled i čast tužitelja i da se oni time vrijeđaju, odnosno da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je „predstavljao napad na tužitelja kao javnu osobu“. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj presudi navedeno da je na temelju izvedenih dokaza, prije svega sadržaja spornog priloga, utvrđeno da su apelantica i drugotuženi oklevetali tužitelja jer su o njemu objavili neistine i uvredljive informacije. Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini revizijski prigovori o početku tijeka dosuđene zatezne kamate koja, prema zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. travnja 2003. godine, teče od podnošenja tužbe.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelantica je u apelacijama ukazala da je osporenim presudama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.

12. Apelantica navodi da je u spornoj emisiji objavljen novinarski prilog s ciljem „zadovoljavanja interesa javnosti o pitanjima od javnog značaja, koja se tiču izražavanja sumnji u nepravilnost u postupcima javnih nabava za izgradnju Koridora VC – LOT 3A“. Smatra da takav prilog ne može predstavljati osnovu za naknadu štete zbog klevete jer bi se time izravno povrijedilo njezino pravo na slobodu izražavanja. Ističe da je sporni prilog objavila postupajući bona fide, uz pridržavanje općeprihvaćenih profesionalnih standarda. Apelantica navodi da nije postojala namjera da se nekome nanese šteta, koje u konkretnoj pravnoj stvari ni nema s obzirom na to da je tužitelj nije dokazao. Dalje navodi da je prvostupanjski sud neutemeljeno zaključio da je apelantica odgovorna za klevetu zbog „činjeničnih“ navoda „da je tužitelj reketaš odnosno da pripada leglu kriminalaca“. Ističe da takav navod nije objavljen u spornom prilogu, već da „on predstavlja proizvoljnu konstrukciju prvostupanjskog suda“. Također, apelantica je naglasila da su redovni sudovi propustili napraviti razliku između vrijednosnih sudova i činjenica. U svezi s tim, navodi da prvostupanjski sud nije citirao sporno izražavanje, nego da ga je samo djelomično prepričao, te da se nije bavio analizom spornih sadržaja niti ih je sagledao u kontekstu svih aspekata izražavanja. Iz navedenog, prema apelantičinoj ocjeni, proizlazi da su izostali i razlozi o odlučnim činjenicama. Apelantica navodi da je tužitelj u vrijeme objavljivanja spornog priloga bio na visoko pozicioniranoj političkoj funkciji, slijedom čega je trebao biti spreman na eventualna kritička preispitivanja njega kao političara i javne osobe. Također, apelantica ističe da Vrhovni sud nije dao „smisleno obrazloženje“ na njezine revizijske navode.

13. Apelantica osporava i odluku o zateznim kamatama. Smatra da zakonske zatezne kamate treba računati od donošenja sudske odluke, a ne od podnošenja tužbe. Smatra da je uslijed duljine trajanja sudskog postupka povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje. Traži naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja postupka. b)Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju osporene presude. Smatra da nisu povrijeđena apelantičina prava na pravično suđenje, slobodu izražavanja i učinkovit pravni lijek, niti da je primjena prava u revizijskoj odluci bila proizvoljna.

15. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantičinih prava jer je drugostupanjska odluka donesena na zakonit način, te da je dano jasno obrazloženje. Predložio je da se apelacija odbije.

16. Općinski sud je naveo da nisu povrijeđena apelantičina prava na koja je ukazala u apelaciji. Istaknuo je da je osporena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Općinski sud je također naveo da postupak nije trajao dugo s obzirom na to da je završen za oko godinu i po, posebno imajući u vidu da se radi o složenom predmetu te opterećenosti tog suda velikim brojem predmeta. Također, Općinski sud je naveo da su duljini trajanja postupka doprinijeli i apelantica i drugotuženi jer je punomoćnik drugotuženog tražio odgodu ročišta zbog zdravstvenih problema. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

18. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Odgovornost za klevetu

Članak 6. (1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz stavaka 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je svojom neopreznošću zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. (6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uvjetom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

19. Zakon o obligacijskim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Objavljivanje presude ili ispravke

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neutemeljene u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 10. i 13. Europske konvencije te članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

22. Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužitelja i bit apelacijskih navoda, smatra neophodnim prvo razmotriti apelacijske navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantiranog člankom II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 10. Europske konvencije. a)Pravo na slobodu izražavanja

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

24. Članak 10. Europske konvencije glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

25. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije ne odnosi se samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Europski sud, između ostalih, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. travnja 2021. godine, predstavka broj 10783/14, točka 58. i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. siječnja 2022. godine, točka 39.). Ta sloboda ipak nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Ustavni sud također podsjeća da Europski sud u svojoj praksi kontinuirano ističe da „ne samo da štampa ima zadatak prenositi informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, već i javnost ima pravo primati informacije i ideje o takvim pitanjima“ (vidi Europski sud, Axel Springer protiv Njemačke (br. 2), presuda od 10. srpnja 2014. godine, predstavka broj 48311/10, točka 68.). Osim toga, kako sud dalje navodi, „kažnjavanje novinara zbog pomaganja u širenju izjava druge osobe u intervjuu ozbiljno bi ugrozilo doprinos štampe raspravi o pitanjima od javnog interesa i ne bi se trebalo predviđati osim ako za to ne postoje posebno jaki razlozi“ (idem, točka 69.).

26. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, u praksi Europskog suda, koju slijedi Ustavni sud, primjenjuje se tzv. test koji odgovara na sljedeća pitanja: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Europski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. lipnja 2017. godine, predstavka broj 17224 /11, točka 67.).

27. Ustavni sud nema dileme da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantičino pravo na slobodu izražavanja s obzirom na to da su apelantica i drugotuženi osporenim presudama obvezani na naknadu štete zbog izražavanja koje su iznijeli o tužitelju. Ustavni sud također nema dilemu glede toga da je navedeno miješanje propisano zakonom jer se osporene presude temelje na relevantnim odredbama ZZK-a i ZOO-a. Miješanje u apelantičino pravo je imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužitelja.

28. Ustavni sud dalje mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želio ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno člankom 10. Europske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno člankom 8. Europske konvencije.

29. Dalje, u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju se sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Europski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. lipnja 2009. godine, predstavka broj 32550/05, toč. 51. i 52.), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u svezu sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja.

30. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u osporenim presudama nisu citirali ono što su apelantica i drugotuženi naveli u spornom prilogu, već su, kako to i apelantica navodi, prepričali događaj uz vlastiti zaključak da iz toga proizlazi „da je tužitelj reketaš odnosno da pripada leglu kriminalaca“. Ustavni sud je u svojoj praksi konstantno ukazivao da je u predmetima koji pokreću pitanje slobode izražavanja neophodno detaljno analizirati sporno izražavanje u cjelini, a ne parcijalno i izdvojeno, posebno uzimajući u obzir kontekst u kojem je izražavanje izneseno, kao i cilj izražavanja, te sukladno tome napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-534/20 od 5. listopada 2021. godine, točka 42., dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome treba naglasiti da su novinari u obvezi provjeriti činjenice prije nego što ih objave, mada isti zahtjev ne važi kad izvješćuju o vrijednosnim sudovima (mišljenjima) i objavljuju ih. Međutim, čak i vrijednosni sudovi moraju imati činjeničnu osnovu koja ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Europski sud, Milosavljević protiv Srbije, presuda od 21. rujna 2021. godine, predstavka broj 47274/19, točka 63.). Osim toga, ta obveza redovnih sudova proistječe ne samo iz standarda koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda nego i iz sadržaja ZZK-a, koji zapravo korespondira tim standardima.

31. Ustavni sud primjećuje i da je apelantica u postupku prezentirala relevantnu dokumentaciju za ostale navode iz spornog priloga kojima je ukazivala na eventualne nepravilnosti tenderske procedure prilikom izgradnje autoputa, kao i na kašnjenje prilikom izgradnje autoputa. Također, u spornom prilogu prezentirane su i izjave tadašnjeg direktora JP Autoceste FBiH, zatim tadašnjeg ministra prometa i komunikacija FBiH, kao i korespondencija između apelantice i JP Autoceste FBiH i „Euro-asfalta“ d.o.o. Međutim, kako je već rečeno, iz obrazloženja redovnih sudova se ne može zaključiti jesu li i na koji način sve navedeno cijenili.

32. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da je u obrazloženjima osporenih presuda izostala ocjena sveukupnog konteksta zaista izrečenog, odnosno koje je navodno klevetničke izjave apelantica prenijela u svojim informativnim emisijama. Također, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka nisu bavili pitanjem „doprinosa raspravi od općeg interesa“ odnosno ciljevima koji su se željeli postići objavljivanjem spornog doprinosa, uzimajući u obzir ne samo tužiteljevo pravo na ugled nego i dužnost i pravo medija da o takvim pitanjima izvješćuju. Također, sudovi su istaknuli da je tužitelj u vrijeme objavljivanja spornih priloga bio „visokopozicionirana javna osoba“, ali su samo konstatirali da sporni prilozi predstavljaju „napad na tužitelja kao javnu osobu“ ne ulazeći u pitanje jesu li izjave o tužitelju u spornim prilozima bile nepotrebno zadiranje u njegov privatni život ili su predstavljale oštru kritiku njegovog javnog angažmana i djelovanja koja je prešla dozvoljene granice, koje su za javne osobe šire nego za ostale. Takvo postupanje može imati obeshrabrujući efekt za medije, što je suprotno ne samo pravu nego i dužnostima koje mediji imaju na temelju članka 10. Europske konvencije.

33. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi postupanjem na navedeni način a priori dali prednost tužiteljevom interesu za zaštitu njegovog prava na ugled u odnosu na apelantičin interes da informira javnost o relevantnim pitanjima od javnog interesa (vidi Europski sud, Novaya Gazeta i drugi protiv Rusije, presuda od 10. siječnja 2023. godine, predstavke br. 35023/13 i 25657/15, točka 10.). Time su redovni sudovi propustili postići pravičnu ravnotežu u pogledu zaštite dva suprotstavljena prava, tužiteljevog prava na ugled zaštićenog člankom 8. Europske konvencije i apelantovog prava apelanta na slobodu izražavanja zaštićenog člankom 10. Europske konvencije.

34. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi za svoje odluke nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje o ključnim pitanjima koja je trebalo razmotriti u konkretnom slučaju, te da stoga miješanje u apelantičino pravo na slobodu izražavanja nije ispunilo zahtjev „neophodnosti u demokratskom društvu“. Na temelju toga, Ustavni sud smatra da je takvim odlukama prekršeno apelantičino pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.b)Ostali navodi

35. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud smatra da nema potrebe za posebnom analizom apelantičinih navoda u svezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, posebno imajući u vidu da je Ustavni sud utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja i predmet vratio na ponovni postupak s nalogom da se otkloni kršenje navedenog prava. VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantičinog prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije zbog toga što redovni sudovi nisu dali dovoljno i relevantno obrazloženje o ključnim pitanjima koja su trebali razmotriti u konkretnom slučaju prije nego što su utvrdili da je apelantica odgovorna za klevetu odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na slobodu izražavanja bilo nužno u demokratskom društvu.

37. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3208/21 (RTV Federacije Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio