Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4510/21 (S.N.)
Odluka donesena 24. 10. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4510/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 10. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-4510/21, rješavajući apelaciju S.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S.N. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 064260 21 Pžp od 27. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. N. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jasmina Šarić Hasanović, advokat iz Bihaća, podnijela je 28. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 Pr 064260 21 Pžp od 27. oktobra 2021. godine,.
2. Rješenjem Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 Pr 064260 20 Pr od 3. septembra 2021. godine, prvookrivljeni M. P. i apelantica kao drugookrivljena, proglašeni su odgovornim i to apelantica zbog prekršaja iz člana 7. stav 1. tač. 1. i 5. Zakona o javnom redu i miru Unsko sanskog kantona. Apelantici je izrečena uvjetna osuda, odnosno utvrđena novčana kazna u iznosu od 510 KM, koja se neće izvršiti pod uslovom da apelantica u periodu od šest mjeseci ne izvrši novi prekršaj. U prekršajnom postupku, koji je pokrenut po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, sud je utvrdio da je prijavljena galama u ugostiteljskom objektu, koji se nalazi u stambenoj zgradi. Po dolasku policije, zatečen je M. P. i još par gostiju. M. P. je izdata naredba da prestane sa radom, nakon čega je počeo vikati uz psovke i govoriti da ga je „prijavila ova gospođa iznad“. Nakon toga je apelantica sa terase odgovorila „možeš ti to“, upućujući pogrdnu riječ i psovku na račun policije, odnosno policijskih službenika. U toku postupka saslušani su svjedoci, policijski službenici koji su po prijavi izašli na lice mjesta, izvršen je uvid u materijalnu dokumentaciju i saslušana je apelantica u svojstvu svjedoka. Policijski službenici su naveli da apelanticu nisu legitimisali, ali da je poznaju jer često primaju prijave od nje i protiv nje. Apelantica je potvrdila navode iz zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, jer je u svom iskazu navela da je omalovažavala ovlaštena službena lica i vikala, što su naveli i svjedoci i što je potvrđeno dokumentacijom.
3. Kantonalni sud je rješenjem broj 20 0 Pr 064260 21 Pžp od 27. oktobra 2021. godine odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelantica je u žalbi ukazivala da je prekršajni postupak pokrenut na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, a trebao je biti pokrenut na osnovu naloga. Prekršaj se ne može dokazivati svjedocima – policijskim službenicima, jer sud nije dokazano da su oni bili na službenom zadatku i da su imali ovlaštenje da postupaju po prijavi. Dalje ukazuje da je nisu legitimisali, niti je dokazano mjesto izvršenja prekršaja. Međutim, suprotno njenim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da su u rješenju dati zaključci koje je prihvatio i taj sud. Budući da je apelantica sama u iskazu navela da se sa prozora obraćala policajcima i da su citirane njene riječi, sud je zaključio da je pravilno utvrđeno da je narušila javni red i mir vikom te da je omalovažavala ovlaštene policijske službenike, te je ostale navode ocijenio paušalnim. .
4. Apelantica ukazuje na povredu prava iz čl. II/3.d), e), g), h) i k) Ustava Bosne i Hercegovine kao i člana I.2 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6. 9., 10, i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica osporava način pokretanja postupka. Navodi da policajci nisu mogli biti svjedoci i da je postupano suprotno odredbama Zakona o prekršajima Federacije BiH. Apelantica navodi da je nisu identificirali, pa postavlja pitanje kako su je prepoznali. Apelantica, pri tome, problematizira sadržaj njenog iskaza, te navodi da „nije dokazan povišen ton“. Dalje, apelantica navodi da prekršaj nije dokazan, da nema elemenata prekršaja, a osporava i odluku o sankciji. Također smatra da je odluka drugostepenog suda „proizvoljna, paušalna i suprotna principu pravne sigurnosti“, ali te navode nije obrazložila.
5. U Zakonu o javnom redu i miru („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“, broj 15/10), relevantni dio glasi:
DIO DRUGI – PREKRŠAJ PROTIV JAVNOG REDA I MIRA
Član 7. stav (1) tač. 1. i 5. (Prekršaj) (1) Prekršaj protiv javnog reda i mira čini :
1. Ko na javnom mjestu narušava javni red i mir svađom, vikom, nepristojnim ili drskim ponašanjem,
5. Ko neovlašteno zabrani pristup javnom mjestu ili ne postupi po naredbi ili rješenju državnog organa, kojim se zabranjuje pristup ili zadržavanje na određenom mjestu ili ometa ili omalovažava državni organ, privredno društvo, ili drugo pravno lice koje vrši javno ovlaštenje ili njihovo službeno lice, odnosno odgovorno lice prilikom vršenja ili u vezi sa vršenjem službenih poslova i zadataka, ili ko ne postupi na licu mjesta po zakonitom zahtjevu njihovog službenog lica,
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu apelanticine navode i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da osporena rješenja sadrže jasna i uvjerljiva obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, pa se takva utvrđenja ne mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“, a apelantica samo ponavlja iste navode koje su već ispitali redovni sudovi. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. U odnosu na navodno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala i koristila pravo žalbe. Činjenica da sa žalbom nije uspjela ne dovodi u pitanje povredu prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
13. Nadalje, apelantica ukazuje na povredu prava na slobodu govora. Ustavni sud primjećuje da su sudovi utvrdili da je apelantica omalovažavala službena lica prilikom vršenja službenih poslova tako što im je uputila pogrdne riječi i psovke, te da je time počinila prekršaj iz člana 7. stav 1. tačka 5. Zakona o javnom redu i miru. Kako je sud naveo, sam sadržaj izgovorenih riječi jasno upućuje da se radi o omalovažavanju, a ne o kritici rada policije. Apelantica se stoga ne može pozivati na svoje pravo na slobodu govora, ako način izražavanja, kao u konkretnom slučaju, nesporno omalovažava službena lica, koja vrše svoju službenu dužnost. Ukoliko je apelantica bila nezadovoljna radom policije, apelantica je svoje zadovoljstvo trebala iskazati na adekvatan način i kroz mogućnosti propisane zakonom. Stoga su navodi o povredi prava na slobodu govora očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Također, apelantica je ukazala na povredu prava na imovinu jer se utvrđena novčana kazna „može naplatiti“ iz apelanticine imovine. Ustavni primjećuje da apelantici jeste izrečena novčana kazna, kao i da se ona neće naplatiti ako apelantica ne učini novi prekršaj u roku od šest mjeseci. Ovi su navodi iznijeti za neko buduće eventualno vrijeme, a zavise isključivo od apelanticinog ponašanja. Također, sama sankcija je rezultat prekršajnog postupka, a njom se pokušava djelovati na apelanticu da ubuduće ne vrši prekršaje. Stoga, su navodi o povredi prva na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Ostale povrede na koje apelantica ukazuje, Ustavni sud neće razmatrati, jer navedena rješenja ne pokreću pitanje garancija iz prava koja apelantica navodi, ili je o tome već raspravljeno kroz neko drugo pravo.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman