Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3383/21 („Veldex“ d.o.o. Banovići)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u imovinu
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3383/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3383/21, rješavajući apelaciju „Veldex“ d.o.o. Banovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Veldex“ d.o.o. Banovići protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033487 21 Uvp od 24. avgusta 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Veldex“ d.o.o. Banovići protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 033487 21 Uvp od 24. avgusta 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Veldex“ d.o.o. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Alić, advokat iz Tuzle, podnio je 28. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 033487 21 Uvp od 24. avgusta 2021. godine.

2. Rješenjem Odsjeka za podršku – Sektora za poreze Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Odsjek) od 14. decembra 2018. godine, apelantu je oduzet identifikacioni broj (u daljnjem tekstu: ID broj). Rješenjem Sektora za poreze Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: Sektor) od 14. februara 2019. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Odsjeka. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) od 3. jula 2019. godine, odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Sektora.

3. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 033487 19 U od 3. marta 2021. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene. U obrazloženju, Sud BiH je istakao da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant 14. februara 2018. godine podnio zahtjev tuženoj za prestanak registracije za PDV. Naime, kako je obrazloženo, apelant je u tom zahtjevu naveo da nije prešao prag od 50.000,00 KM oporezivog prometa na godišnjem nivou još od 2013. godine, te da je već od 2014. godine mogao tražiti brisanje iz PDV sistema. Međutim, kako je istakao apelant, zahtjev nije podnio jer nije bio upoznat sa propisima, smatrajući da će tužena taj postupak provesti po službenoj dužnosti. Sud BiH je ukazao kako je, postupajući po apelantovom zahtjevu, tužena pokrenula postupak kontrole za period od 1. jula 2013. godine do 30. juna 2018. godine. Na osnovu činjenica koje su utvrđene u tom postupku, poreski organi su zaključili da apelant nije izmirio obaveze neplaćenog indirektnog poreza (14.412,95 KM), koje je nadležni organ utvrdio posebnim rješenjem. Stoga je zaključeno da se postupak prestanka registracije ne može okončati, pa je primjenom člana 62. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV- u) i člana 43. Pravilnika o registraciji i upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza (u daljem tekstu: Pravilnik), donijeto rješenje kojim se apelantu oduzima ID broj.

4. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Sud BiH je zaključio da su pravilno organi tužene postupili kada su donijeli sporno rješenje. Naime, kako je obrazloženo, iz odredbi člana 62. Zakona o PDV-u, proizlazi da tužena, na zahtjev obveznika ili po službenoj dužnosti, može donijeti rješenje o brisanju obveznika iz Jedinstvenog registra kada obveznik u prethodnoj kalendarskoj godini nije ostvario ukupan promet veći od propisanog iznosa od 50.000,00 KM. Međutim, iz odredbi navedenog člana također proizlazi, kako je ukazao Sud BiH, da je prije donošenja rješenja o prestanku registracije obveznik dužan obračunati i platiti određene poreske obaveze. Tek nakon toga, tužena bi mogla donijeti rješenje o prestanku registracije. U vezi sa navedenim, Sud BiH je naveo da je postupak prestanka registracije propisan i odredbama čl. 33, 34. i 38. Pravilnika. Pri tome, Sud BiH je naglasio da je odredbom člana 43. stav 2. Pravilnika propisano „da nakon pokretanja postupka prestanka registracije, Odsjek oduzima obvezniku ID broj u slučaju da se pokrenuti postupak prestanka registracije ne može okončati iz razloga što obveznik ima neizmirene obaveze po osnovu indirektnog poreza“. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da je tužena osporene akte donijela pravilnom primjenom propisa, nakon što je pravilno utvrdila da je u momentu podnošenja zahtjeva za prestanak registracije apelant imao neizmirenih obaveza prema tuženoj, čime su se stekli uslovi za oduzimanje ID broja. Sud BiH je naglasio da je zbog toga odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosio ne pogrešnu primjenu člana 36. Pravilnika.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 033487 21 Uvp od 24. avgusta 2021. godine, odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Sud BiH je prihvatio utvrđenja i zaključke iz nižestepenih odluka kao pravilne i zakonite.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Sudom BiH. U odnosu na povredu prava na imovinu, apelant je istakao, između ostalog, kako je zapao u težu financijsku situaciju početkom 2015. godine, u kojoj je počelo „nezakonito postupanje tužene“, na način da „ignoriše njegovu molbu u kojoj ukazuje da će svoj početni dug (od 332,75 KM) uredno platiti sa zakašnjenjem“. Apelant je istakao, kako se u to vrijeme oslanjao na odredbu člana 36. Pravilnika iz 2012. godine (koja je bila na snazi do izmjena i dopuna Pravilnika iz 2016. godine). Naime, kako je obrazložio, tužena je „nezakonito gomilala“ njegov dug. Apelant ponavlja da je tužena morala, po službenoj dužnosti, ranije pokrenuti postupak prestanka apelantove registracije jer u periodu do 2016. godine nije prešao godišnji promet od 50.000,00 KM. Apelant je istakao da ga je na navedeni način tužena dovela u „ropstvo duga koji se nije smio desiti“, te da njegovo pravo na imovinu „direktno i svjesno krši“. Apelant smatra da tužena i Sud BiH proizvoljno tumače da je nemogućnost okončanja postupka prestanka registracije apelanta u direktnoj vezi sa njegovim dugom, jer se taj postupak morao okončati u vrijeme dok taj dug „nije narastao“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje poreza, taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

4736/20 od 7. septembra 2022. godine). Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, Odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, stav 32. te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, vidi u tome da njegove neizmirene obaveze prema tuženoj, za koje ne osporava da postoje, ne bi bile tolike da je tužena po službenoj dužnosti ranije pokrenula postupak prestanka apelantove registracije. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da je osporeni akt donijet primjenom odredbe člana 43. stav 2. Pravilnika, nakon što je utvrđena činjenica da apelant ima neizmirenih obaveza prema tuženoj, čime su se stekli uslovi propisani navedenom odredbom za oduzimanje ID broja. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je osporenom odlukom, u konačnici, apelantu oduzet ID broj, te da je Sud BiH u konkretnom slučaju samo ispitivao da li je rješenje o oduzimanju ID broja doneseno pravilno. Pri tome, ni apelant ne obrazlaže zašto smatra da su oduzimanjem ID broja povrijeđena njegova imovinska prava, tj. kako je oduzimanje ID broja uticalo na njegovu imovinu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ništa ne upućuje da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti za dalje razmatranje apelantovih navoda o kršenju navedenog prava prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3383/21 („Veldex“ d.o.o. Banovići) | Sudska praksa | Aktio