Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2791/21 (R. Š.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2791/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2791/21, rješavajući apelaciju Refika Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Refika Šehića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 011910 20 Rev od 11. marta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Refik Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 4. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 011910 20 Rev od 11. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 011910 19 Gž od 14. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 011910 09 P od 30. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda te od tuženih Savke Đeković, Javnog stambenog preduzeća Gradačac i Općine Gradačac (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) zatraženo je u periodu od 17. do 19. maja 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju, dok tuženi to nisu učinili. Odgovori na apelaciju su 14. juna 2023. godine proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 28 0 P 011910 09 P od 30. septembra 2019. godine, stavom I izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o korištenju stana (u daljnjem tekstu: sporni ugovor i sporni stan) od 21. augusta 1991. godine zaključen između prvotužene i SIZ-a stanovanja Gradačac (u daljnjem tekstu: prednik drugotuženog), te da navedeni ugovor ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Stavom II izreke apelant je obavezan da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je prvotuženoj kao zaposleniku trećetužene odlukom od 11. jula 1991. godine i rješenjem od 31. jula 1991. godine dodijeljen sporni stan. Također je utvrđeno da su prvotužena i prednik drugotuženog zaključili sporni ugovor i da je prvotužena uselila u sporni stan u kojem je s porodicom živjela do početka rata u BiH. Dalje je utvrđeno da je u postupku dodjele spornog stana Uprava za geodetske poslove i katastar nekretnina (u daljnjem tekstu: Uprava) trećetužene podnijela 8. jula 1991. godine prijedlog Sudu udruženog rada u Tuzli protiv Koordinacionog odbora za raspodjelu stanova jer nisu poštovana zakonska pravila o dodjeli spornog stana, s prijedlogom da se takva odluka poništi. U vezi s tim je utvrđeno da je taj postupak proveden u predmetu Općinskog suda, i to poravnanjem od 25. februara 1998. godine, kojim je prihvaćen sporazum da se sporni stan ustupi i dodijeli Upravi. Nakon toga, Uprava je donijela rješenje od 20. aprila 2000. godine i sporni stan je dodijeljen apelantu na korištenje te je apelant s drugotuženim zaključio ugovor o korištenju spornog stana od 3. maja 2000. godine. Sud je dalje utvrdio da su apelant i njegova supruga kao kupci i trećetužena kao prodavac zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana od 27. jula 2000. godine, na osnovu čega su se upisali kao suvlasnici na spornom stanu. Također je utvrđeno da su apelant i njegova supruga kao prodavci sa H. B. kao kupcem zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana od 18. septembra 2001. godine, na osnovu kojeg je H. B. upisana kao vlasnik spornog stana, u kojem i sada živi.
6. Općinski sud je ukazao da je u međuvremenu Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), na zahtjev prvotužene, odlukom od 2. maja 2000. godine potvrdila da je prvotužena 1. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Odlukom CRPC-a, koja je konačna i obavezujuća, naloženo je nadležnim sudskim i upravnim organima da prvotuženu, odnosno članove njene porodice, na njihov zahtjev, uvedu u posjed spornog stana. Također je utvrđeno da je odlukom CRPC-a od 24. jula 2001. godine odbijen zahtjev trećetužene za ponovno razmatranje odluke od 2. maja 2000. godine. Općinski sud je naveo da je prvotužena podnijela zahtjev organima trećetužene za predaju spornog stana i uvođenje u posjed, ali to se još nije dogodilo.
7. Dalje je navedeno da je rješenjem Službe za komunalne poslove i preduzetništvo trećetužene od 3. juna 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 20. juna 2003. godine, utvrđeno da je apelantov ugovor o korištenju spornog stana od 3. maja 2000. godine u suprotnosti s odredbama člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima te je proglašen ništavnim. Također je navedeno da je Presudom Općinskog suda broj P-242/03 od 21. augusta 2006. godine u cijelosti proglašen ništavnim ugovor o kupoprodaji spornog stana od 27. jula 2000. godine zaključen između trećetužene, te apelanta i njegove supruge. Presuda je u tom dijelu postala pravosnažna 14. novembra 2008. godine. Zatim je istaknuto i da je Presudom Općinskog suda broj 28 0 P 008194 08 P od 8. decembra 2010. godine utvrđeno da je ništavan ugovor o kupoprodaji spornog stana kojim su apelant i njegova supruga prodali sporni stan H. B. Imajući u vidu da je utvrđena ništavnost navedenih odluka, sud je zaključio da apelant nema aktivnu legitimaciju da tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništavnosti spornog ugovora od 21. augusta 1991. godine, te je stoga prihvaćen prigovor koji su istakli prvotužena i trećetužena. S obzirom na zaključak da apelant nije aktivno legitimiran, sud je naveo da tvrdnje o nasilnom ulasku prvotužene u sporni stan 1991. godine nisu od značaja za odlučenje.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 P 011910 19 Gž od 14. februara 2020. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u odluci o troškovima postupka tako što su oni smanjeni. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da sud, u skladu sa članom 109. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), po službenoj dužnosti pazi na ništavnost ugovora i na nju se može pozvati svako zainteresirano lice. Pri tome je pojašnjeno da se pod pojmom „zainteresirano lice“ podrazumijeva lice koje ima pravni interes i koji postoji u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno najkasnije do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud je podsjetio na odluke kojim je pravosnažno utvrđena ništavnost ugovora o korištenju spornog stana zaključenog između apelanta i drugotužene, te ugovora o kupoprodaji spornog stana zaključenog između trećetužene kao prodavca te apelanta i njegove supruge kao kupaca. Pri tome je ukazano da je tužbu u toj pravnoj stvari apelant podnio 21. decembra 2009. godine, dakle nakon što su navedene odluke donesene. Također je podsjetio da je u toku 2000. godine prvotuženoj potvrđeno stanarsko pravo na spornom stanu. Prema ocjeni suda, apelant nije dokazao da ima pravni interes da traži da se utvrdi ništavnim sporni ugovor, a time i da je aktivno legitimiran za konkretni tužbeni zahtjev, pozivom na odredbe člana 103. ZOO-a. Zatim je pojašnjeno da je bez utjecaja apelantovo pozivanje na zaključeno poravnanje u predmetu od 25. februara 1998. godine. U vezi s tim je naglašeno da apelant zanemaruje odluku CRPC-a iz 2000. godine kojom su stavljeni van snage svi akti upravnih i sudskih organa doneseni nakon 1. aprila 1992. godine na osnovu kojih je prvotuženoj ograničeno ili prestalo stanarsko pravo. Kantonalni sud je u nastavku obrazloženja naveo razloge za preinačenje prvostepene presude u vezi s odlukom o troškovima postupka.
9. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju, koja je Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 011910 20 Rev od 11. marta 2021. godine odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenična utvrđenja i pravne stavove nižestepenih sudova, te ukazao da je pravilan zaključak da nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke za osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva. Zatim je navedeno da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima odluka za takav stav dali jasne i potpune razloge, pa je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim apelantove prigovore o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim je pojašnjeno da apelant nije sudionik materijalnopravnog odnosa koji je ostvaren zaključenjem spornog ugovora čije utvrđenje ništavnosti traži u tom parničnom postupku. Također je istaknuto i da se eventualno dobijanje povoljne presude ne može pravno odraziti na apelantovu situaciju, tj. apelant ne može očekivati neku pravnu korist od presude u tom parničnom postupku.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da je u postupku nesumnjivo utvrđeno nezakonito postupanje u pogledu raspodjele i useljenja prvotužene u sporni stan. Ukazuje da je odlukama od 11. i 31. jula 1991. godine i nasilnim postupanjem, tj. provaljivanjem u sporni stan prvotužena ostvarila namjeru da priskrbi pravo koje joj ne pripada. Ističe da prvotužena u sporni stan nije uselila na zakonit način i zbog toga nikada nije stekla stanarsko pravo. Apelant navodi da su zaključenim poravnanjem od 25. februara 1998. godine poništena sva ranija raspolaganja spornim stanom i da treba imati u vidu da navedeno poravnanje nikada nije osporeno, poništeno ili izmijenjeno, tako da je i danas na snazi. Time je, kako smatra apelant, poništen i pravni osnov za zaključenje spornog ugovora, pa se ispostavlja da je sporni ugovor ništavan pravni posao. Apelant ukazuje da je jasno pravno stanovište Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine izraženo u Odluci broj Rev -426/87 od 12. maja 1988. godine koje glasi: „Ništavan je ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu ništavnog ili kasnije poništenog akta o dodjeli stana, pa zahtjev za utvrđenje te pravne činjenice nije vremenski ograničen.“ Smatra da je stav sudova da on nema pravni interes, a time i da nije aktivno legitimiran u suprotnosti s Odlukom Ustavnog suda broj AP-2321/18 od 11. marta 2020. godine.b)Odgovori na apelaciju
11. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud ističu da su apelantovi navodi neosnovani te da u cijelosti ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima svojih odluka.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Isticanje ništavosti
Član 109. stav 1. (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice. VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
16. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
17. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
18. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
19. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu činjenice koje su bile relevantne za donošenje odluke po apelantovom tužbenom zahtjevu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju svojih odluka naveli jasne i relevantne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženjima osporenih presuda detaljno ukazano na sve odluke, zaključene ugovore i presude koje su se odnosile na sporni stan u različitim periodima (vidi tač. 5–7. ove odluke), a što je, prema ocjeni sudova, bilo relevantno za odlučenje u tom predmetu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, a koje su redovni sudovi razmotrili, te jasno obrazložili zašto, imajući u vidu odluke CRPC-a te upravnih organa u vezi sa spornim stanom, kao i odluke redovnih sudova donesene u drugim parničnim postupcima vezanim za ništavnost ugovora o kupoprodaji spornog stana, ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju.
20. U odnosu na apelantovu tvrdnju da je zaključak o nepostojanju pravnog interesa i aktivne legitimacije suprotan stavu iz Odluke Ustavnog suda broj AP-2321/18 od 11. marta 2018. godine, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci zaključio da redovni sudovi u tom postupku nisu ispitali prigovor aktivne legitimacije i postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe. Dakle, Ustavni sud se u navedenoj odluci bavio navedenim pojmovima, ali u kontekstu činjenica i okolnosti tog predmeta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2321/18 od 11. marta 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Suprotno tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom predmetu jasno obrazložili zbog čega je zaključeno da apelant nema pravni interes za podnošenje tužbe, ni aktivnu legitimaciju u postupku. Ustavni sud, pri tome, zapaža da je apelant sa suprugom još u toku 2001. godine prodao sporni stan trećem licu (H. B.). Također, iz činjenica predmeta ne proizlazi da apelant ima bilo kakva prava u odnosu na sporni stan s obzirom na pravosnažnost odluka/presuda kojima je utvrđena ništavnost ugovora kojima se raspolagalo spornim stanom i u kojima je apelant bio ugovorna strana. U odnosu na pozivanje na stav iz Odluke Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Rev-426/87 od 12. maja 1988. godine, koja nije dostavljena uz apelaciju, Ustavni sud zapaža da apelant osim što je citirao jednu rečenicu nije konkretizirao taj prigovor, posebno u kontekstu razloga zbog kojih je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Stoga Ustavni sud smatra da takvi apelantovi navodi nisu osnovani.
21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili ključna pitanja i u vezi s tim dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili zakonske propise.
22. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
23. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženjima odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u činjeničnim i pravnim utvrđenjima i kada su za svoja odlučenja dali dovoljne i relevantne razloge.
24. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman