Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4053/21 (S. M.)

Odluka donesena 24. 10. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4053/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 10. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsd Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 24. oktobar 2025. godine, u predmetu broj AP-4053/21, rješavajući apelaciju Selme Muharemović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Selma Muharemović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 415651 21 Rev od 14. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selma Muharemović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa ZAK „Hakija Kurtović i Adis Kurtović“ iz Sarajeva, podnijela je 29. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 415651 21 Rev od 14. septembra 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 415651 15 Rsž 2 od 18. septembra 2020. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 415651 14 Rs od 14. jula 2015. godine.

2. Apelantica je bila zaposlena u Intesa Sanpaolo banci d.d. BiH (u daljnjem tekstu: tužena). U periodu od 1. augusta 2007. godine do 26. jula 2013. godine, apelantica je imala zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je aneksima bio mijenjan više puta i za različita radna mjesta. Apelantica je sa tuženom zaključila novi ugovor o radu na određeno vrijeme počev od 27. jula 2013. godine, a nakon toga još jedan takav ugovor. U svim ugovorima je određeno da se potpisivanjem kasnije zaključenog ugovora stavljaju van snage dotadašnji (prethodni) ugovori kao i aneksi tih ugovora. Nakon isteka zadnjeg ugovora na određeno vrijeme tužena je odjavila apelanticu sa osiguranja sa 27. januarom 2014. godine. Za svo vrijeme trajanja radnog odnosa apelantici su isplaćivane plate u skladu sa zaključenim ugovorima o radu. Nakon prestanka radnog odnosa apelantica je podnijela tužbu Općinskom sudu i tražila da se utvrdi da je tužena označenim ugovorima o radu nezakonito izvršila promjenu apelanticinog radno pravnog statusa, iz statusa zaposlenika na neodređeno u status na određeno vrijeme te da se ti ugovori ponište. Apelantica je tražila i da sud obaveže tuženu da je vrati na poslove radnog mjesta na koje je bila raspoređena prvim ugovorom o radu, te da joj isplati razliku plaća sa zakonskim zateznim kamatama i izvrši uplatu doprinosa.

3. Općinski sud je presudom broj 65 0 Rs 415651 14 Rs od 14. jula 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 415651 15 Rsž 2 od 18. septembra 2020. godine a protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 415651 21 Rev od 14. septembra 2021. godine, odbio apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan. Redovni sudovi su istakli da, suprotno apelanticinim navodima, tužena nije apelantici otkazala ugovor o radu već je taj ugovor prestao po sili zakona shodno članu 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu koji je bio na snazi u to vrijeme, odnosno istekom vremena na koji je bio zaključen. Redovni sudovi su istakli da zaključenje ugovora na određeno vrijeme nije u suprotnosti ni sa jednom odredbom Zakona o radu, jer se temelji na općim propisima obligacionog prava i kao takav je dozvoljen u radnom pravu. Navedeno je da je jasno utvrđeno da je prijašnji ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestao zaključenjem novih ugovora o radu na određeno vrijeme, kao je to i regulirano tim ugovorima. Istaknuto je da tužena nije bila u obavezi da apelantici ponudi izmijenjeni ugovor o radu u smislu člana 97. Zakona o radu, jer su se apelantica i tužena slobodnom i ozbiljno iskazanom voljom sporazumjele o drugačijem uređenju ovog odnosa. Redovni sudovi su, u vezi s tim, istakli da član 97. Zakona o radu štiti radnika od samovolje i jednostranih postupaka poslodavca, ali taj propis ne isključuje pravo poslodavca i radnika da sporazumno drugačije urede svoje odnose kako je to bilo u konkretnom slučaju. Osim toga Kantonalni i Vrhovni sud su istakli da, suprotno apelanticinim žalbenim i revizionim navodima, apelantica nije tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je sporne ugovore o radu na određeno vrijeme potpisala uslijed prevare i zablude, pa se sudovi o tom pitanju nisu mogli ni izjašnjavati. Također je navedeno da apelantica u postupku nije dokazala kojoj grupi poslova su pripadala radna mjesta na kojim je radila, pa time nije dokazala ni da je tužena dužna da joj isplati razliku plaća i doprinosa.

4. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelantica ističe da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i pogrešno utvrdili činjenice. Navodi da je ugovore o radu na određeno vrijeme potpisala u zabludi i uslijed prevare. Navodi i da je tužena bila dužna da joj ponudi izmijenjeni ugovor o radu a ne samo da zaključi ugovor o radu s apelanticom jer je tako propisanom članom 97. Zakona o radu. Apelantica ističe da u njenom slučaju nije bilo mjesta primjeni Zakona o obligacionim odnosima već isključivo Zakona o radu. Navodi da je jasno dokazala koju je stručnu spremu imala i kojem platnom razredu su pripadali poslovi koje je obavljala i da joj tužena nije isplaćivala platu niti uplaćivala doprinose u skladu s tim. Osim toga apelantica navodi da je Vrhovni sud postupio suprotno svojoj dotadašnjoj praksi iz predmeta br. 65 0 Rs 359743 21 Rev od 6. aprila 2021. godine i 65 0 Rs 436447 21 Rev od 10. maja 2016. godine jer je u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji u njenom slučaju donio suprotnu presudu.

5. U Zakonu o radu („Službene novine F BiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03) koji je primijenjen na konkretan slučaj, relevantne odredbe glase:

Član 86. stav 1. točka 6.

Ugovor o radu prestaje:

6.istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme

Član 97.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na otkaz, primjenju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima.

Ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca iz stava 1.ovog člana, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. sta (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne, jasne i relevantne razloge kako o činjeničnim, tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi argumentirano istakli zašto se ne radi o otkazu ugovora o radu te zašto apelantica nema pravo na povrat na posao i isplatu razlike plata i uplaćenih doprinosa. Osim toga, apelantica se poziva na praksu Vrhovnog suda u dva predmeta za koju navodi da je suprotna odluci u njenom predmetu te da je ugovore na određeno vrijeme potpisala u zabludi i usljed prevare. Međutim Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da se apelantica u postupku pred redovnim sudovima pozivala na navedene odluke Vrhovnog suda, niti da su se sudovi izjašnjavali o toj praksi. Iz toga razloga se apelantica ne može pozivati na navodnu praksu Vrhovnog suda ni u postupku pred Ustavnim sudom. Identična je situacija i sa apelanticinim tvrdnjama da je ugovore potpisala uslijed prevare i u zabludi (vidi tačku 3. ove odluke). Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica te navode zasniva na istim tvrdnjama na kojima je zasnivala i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozivala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman