Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3094/21 (Projektantski zavod „TRASER“)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Izvršenje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3094/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine, u predmetu broj AP-3094/21, rješavajući apelaciju Projektantskog zavoda „TRASER“ dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stava (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Projektantskog zavoda „TRASER“ dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 511380 16 Gži od 27. maja 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Projektantskog zavoda „TRASER“ dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 511380 16 Gži od 27. maja 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Projektantski zavod „TRASER“ dioničko društvo u mješovitoj svojini sa potpunom odgovornošću Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda advokat iz Sarajeva, podnio je 27. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 511380 16 Gži od 27. maja 2021. godine i rješenjā Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 I 511380 15 I od 19. novembra 2015. godine i 65 0 I 511380 15 I od 6. jula 2015. godine.
2. S. S., M. P., S. Č., A. K., J. B., J. Lj. i Z. K. (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja) su 22. juna 2015. godine, na osnovu pravosnažne sudske presude broj 650 Rs 48728 08 od 21. augusta 2012. godine, podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta radi naplate potraživanja iz radnog odnosa. Predložili su da se izvršenje provede procjenom i prodajom apelantovih nekretnina. Općinski sud je rješenjem broj 65 0 I 511380 15 I od 6. jula 2015. godine dozvolio predloženo izvršenje.
3. Apelant je 15. jula 2015. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju.
4. Općinski sud je 23. oktobra 2015. godine apelantu ponovo dostavio prijedlog za izvršenje sa prilozima.
5. Apelant je 5. novembra 2015. godine dostavio Općinskom sudu dopunu prigovora protiv rješenja o izvršenju.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 I 511380 15 I od 19. novembra 2015. godine odbijen je apelantov prigovor i dopuna prigovora i rješenje o izvršenju je održano na snazi. U obrazloženju Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da nije okončan postupak upisa statusnih promjena u tom privrednom društvu u registru privrednih društava. U vezi sa tim je istakao da dok traje postupak statusnih promjena vrijede raniji upisi. S obzirom da apelant nije brisan iz registra privrednih društava zaključeno je da on ima stranačku sposobnost. Sud je dalje ocijenio neosnovanim i apelantove prigovore da se nalazi u teškoj finansijskoj situaciji, uz obrazloženje da takav prigovor ne sprječava izvršenje, u smislu odredaba člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U pogledu apelantovih prigovora da su sporne nekretnine uknjižene kao državno vlasništvo, sud je istakao da je iz zemljišnoknjižnog uloška evidentno da je apelant vlasnik tih nekretnina ili nosilac prava izjednačenog sa vlasništvom. Takođe je naveo da je upisana zabilježba izvršenja u zemljišnim knjigama, a da bi u slučaju postojanja smetnji upis zabilježbe bio odbačen ili odbijen. Konačno, sud je istakao da u svakom slučaju sud može obustaviti izvršenje ukoliko u toku postupka utvrdi da je izvršenje nemoguće provesti, u smislu odredbe člana 63. stav 3. ZIP. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da ne postoje razlozi koji sprječavaju izvršenje, u smislu odredaba člana 47. ZIP.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 511380 16 Gži od 27. maja 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je podržao razloge koje je dao prvostepeni sud.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da mu sud prvobitno nije dostavio sve dokaze uz prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju. Takođe navodi da su sudovi postupali suprotno odredbi člana 70. ZIP-a s obzirom na to da su sporne nekretnine uknjižene kao državno vlasništvo na kojem apelant ima pravo korištenja, koje su sudovi izjednačili sa pravom vlasništva. Konačno, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak pred Kantonalnim sudom trajao pet godina i 11 mjeseci, te je zahtijevao naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 150,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
10. Ustavni sud, prvenstveno, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima procesni položaj izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje ratione materiae primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine člana i člana 6. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-
21/02 od 26. marta 2004. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant kao izvršenik u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju pravosnažne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom – pravosnažnom presudom Općinskog suda od 21. augusta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2531/22 od18. oktobra 2022. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant na nekretninama koje su predmet izvršenja ima pravo korištenja koje je izjednačeno sa pravom vlasništva, te da stoga ne postoje razlozi koji sprečavaju izvršenje, u smislu odredaba člana 47. ZIP-a. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi zauzeo stav o tome da nema proizvoljnosti u odluci kojom sudovi dozvole ex lege pretvorbu prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo vlasništva, na osnovu relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4182/20 od 11. maja 2022. godine, tač. 30.-32, sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se navedena praksa može mutatis mutandis primijeniti i u konkretnom slučaju. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao i odluke kojima su redovni sudovi odbacili prijedlog za izvršenje jer tražilac izvršenja nije dostavio dokaz da je izvršenik, koji je imao upisano pravo korištenja radi građenja na nekretninama u državnom vlasništvu, vlasnik nekretnina koje su predmet izvršenja, u smislu odredaba člana 70. ZIP-a. Ustavni sud je u tom slučaju smatrao da je povrijeđeno pravo apelanta kao tražioca izvršenja na obrazloženu sudsku odluku jer sudovi nisu razmotrili pitanje pretvorbe prava korištenja u pravo vlasništva na osnovu relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1617/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa, koji se ogleda u dosljednom poštovanju relevantnih zakonskih odredaba i apelantovog prava na zaštitu imovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman