Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2346/21 (S. B.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2346/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 29. maja 2025. godine, u predmetu broj AP-2346/21, rješavajući apelaciju Senaida Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senaida Begića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 169067 20 Kž od 9. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senaid Begić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa advokat Almin Dautbegović iz Zenice, podnio je 1. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 169067 20 Kž od 9. aprila 2021. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 169067 19 K od 2. oktobra 2020. godine.
2. Općinski sud je donio presudu broj 43 0 K 169067 19 K od 2. oktobra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) kojom je apelanta oglasio krivim da je pod označenim tačkama izreke presude počinio produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo prevare u službi iz člana 385. stav (1) KZFBiH i krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. stav (1) KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Za navedena krivična djela je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te je obavezan na plaćanje paušala u preciziranom novčanom iznosu. Apelantu je, također, izrečena i mjera sigurnosti zabrane rada u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama u trajanju od pet godina od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja mjere sigurnosti. Presudom je odbijena optužba da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (1) KZFBiH.
3. Općinski sud je, prije svega, istakao da je odbrani jasno stavljeno na znanje za koje radnje tužilaštvo tereti apelanta i kako su one pravno kvalifikovane. U vezi s tim je ukazano da je odbrana uzela aktivno učešće u postupku, kako u smislu osporavanja navoda optužnice i dokaza optužbe, tako i u smislu iznošenja svojih navoda, provođenja svojih dokaza i iznošenja svog tumačenja materijalnog i procesnog prava. Dalje je navedeno da je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrđeno da je apelant u vrijeme počinjenja krivičnih djela bio službena osoba-direktor Zavoda zdravstvenog osiguranja ZDK (u daljnjem tekstu: Zavod). U odnosu na tačku I 1 optužnice je navedeno da je izvedenim dokazima utvrđeno da je apelant donio rješenje kojim je na teret Zavoda nezakonito isplatio A.V. novčani iznos na ime refundacije troškova liječenja u inostranstvu. Utvrđeno je da je apelant na taj način postupio protivno označenom internom aktu – odluci, iskoristivši svoja ovlaštenja i pribavljajući imovinsku korist drugom. Općinski sud nije prihvatio navode odbrane da se radilo o hitnom zadesnom slučaju, niti su uvaženi navodi u vezi sa apelantovim psihičkim odnosom prema djelu – da su druga lica pripremila nacrt spornog rješenja. Apelant je, kako je to navedeno, bio na poziciji direktora duže od dvije godine i poznavao je propise koji uređuju navedenu pravnu materiju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelant postupao sa direktnim umišljajem.
4. U odnosu na tač. I 4 i I 5 optužnice, Općinski sud je istakao da je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant mimo pravila sistematizacije zaključio ugovore o radu sa dva lica (A.B. i N.H.), znajući da oni nisu ispunjavali posebne tražene uslove za označena radna mjesta. Navedeno je da je apelant znao za sadržaj označenog pravilnika i da zaključenjem tih ugovora postupa protivno navedenom pravilniku, odnosno da je djelo počinio sa direktnim umišljajem. U odnosu na tačku I 2 optužnice, Općinski sud je istakao da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant davanjem netačne adrese stanovanja doveo u zabludu ovlašćenu službenu osobu (predsjednika upravnog odbora) da sa njim zaključi ugovor kojim je apelantu konstituisano pravo na naknadu troškova prevoza. Zaključeno je da je apelant nezakonito naplaćivao troškove prevoza i na taj način stekao protivpravnu imovinsku korist, te da je navedeno djelo počinio sa direktnim umišljajem. U odnosu na tačku I 3 optužnice, Općinski sud je istakao da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant postupio suprotno označenom internom aktu-pravilniku, jer nije nadležnom organu vratio pokretnu stvar-službeni mobitel u vlasništvu Zavoda. Zaključeno je da je apelant na navedeni način za sebe pribavio imovinsku korist, te da je postupao sa direktnim umišljajem. Općinski sud nije prihvatio stav odbrane da navedeni mobitel nema vrijednost. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivičnopravne sankcije, Općinski sud je cijenio sve okolnosti iz člana 49. KZFBiH te je naveo da izvedeni dokazi jasno ukazuju da su apelantove pobude bile usmjerene na pribavljanje protivpravne imovinske koristi sebi i drugim licima. Pri tome je kao olakšavajuća okolnost cijenio da apelant nije ranije osuđivan, dok je u odnosu na apelantovo ponašanje nakon počinjenja djēla ukazao na potpuni izostanak bilo kakvog kajanja. Konačno, Općinski sud je istakao da je apelant u izvršenju krivičnih djēla iskazao izuzetnu upornost zbog čega bi njegov daljnji rad u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama mogao na njega poticajno djelovati da ponovi krivično djelo iste vrste ili slično krivično djelo. Stoga je zaključeno da će izrečena mjera sigurnosti preventivno djelovati na njega i druga lica da ne čine ista ili slična krivična djela.
5. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 K 169067 20 Kž od 9. aprila 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) djelimično uvažio apelantovu žalbu u dijelu odluke o kazni i mjeri sigurnosti na način da je apelantu za krivična djela za koja je oglašen krivim izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, odnosno jednu godinu i šest mjeseci zabrane obavljanja funkcija rukovođenja u državnim organima, javnim preduzećima i javnim ustanovama. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
6. U veoma opširno obrazloženoj drugostepenoj presudi, Kantonalni sud je u suštini zaključio da obrazloženje prvostepene presude sadrži dovoljno jasne, određene, valjane i ubjedljive razloge koji se odnose na utvrđenje odlučnih činjenica i okolnosti koje su bile od značaja za njeno donošenje, kako u pogledu postojanja obilježja krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret, tako i u pogledu njegove krivice. U vezi s tim je, između ostalog, ukazano da izreka prvostepene presude nije protivrječna samoj sebi, niti sa njenim razlozima i da nema nejasnoća u pogledu bitnih činjenica. Zatim je, između ostalog, navedeno da je prvostepena presuda donesena i utemeljena na iskazima svjedoka optužbe i odbrane, te velikog broja materijalnih dokaza. Prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, sve dokaze cijenio brižljivo i savjesno u skladu sa odredbom člana 295. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. Pri tome je navedeno da je u postupku ispoštovan u potpunosti princip ravnopravnosti stranaka, bez favorizovanja bilo koje strane.
7. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da je osnovana apelantova žalba u odnosu na odluku prvostepenog suda o kazni. U vezi s tim je navedeno da je Općinski sud pravilno utvrdio olakšavajuće okolnosti, ali da se nepriznavanje izvršenja krivičnog djela i neizražavanje kajanja za njihova počinjenja ne mogu vrjednovati kao otežavajuće okolnosti. Također je navedeno i da je Općinski sud pravilno utvrdio apelantov psihički odnos prema krivičnim djelima (direktni umišljaj), ali da se on ne može dvostruko vrednovati i cijeniti u svjetlu zakonskih obilježja krivičnih djela i kod odmjeravanja kazne. Zbog toga je Kantonalni sud odlučio kao u izreci drugostepene presude, smatrajući da će se takvom (manjom) kaznom postići kako svrha kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH u svim njenim segmentima, tako i svrha izricanja krivično-pravnih sankcija određena u članu 7. KZFBIH. Konačno, uvažavajući apelantovu žalbu u odnosu na izrečene mjere zabrane, Kantonalni sud je istakao da se ona mogla odnositi samo na eventualnu zabranu obavljanja poslova direktora ili rukovodećih poslova u ovoj vrsti organa, preduzeća i tijela, kao i da je izrečena mjera prestrogo odmjerena kada se radi o dužini njenog trajanja.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava iz čl. 13. i 18. Evropske konvencije. U vezi s tim apelant ističe da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje na način da su proizvoljno cijenili izvedene dokaze, kao i da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Zatim navodi da za krivičnopravne radnje za koje je osuđen nema niti jednog od elemenata krivičnog djela, a posebno negira da je krivična djela počinio sa direktnim umišljajem. Pri tome ukazuje da se, između ostalog, radilo o beznačajnom djelu. Također, apelant ukazuje na proizvoljnost primjene zakona u odnosu na izrečenu mjeru sigurnosti, te smatra da mu je izrečena kazna zatvora prestroga. U tom kontekstu navodi da se zbog njegovog političkog angažmana radilo o montiranom postupku koji je imao skrivene motive, te da je zbog medijskog izvještavanja kod javnosti i suda stvoreno predubjeđenje o postojanju apelantove krivice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. U odnosu na apelantove navode kojim se u suštini negira počinjenje krivičnih djela, te osporava način na koji je odlučeno o visini njegove kazne zatvora i izrečenoj mjeri sigurnosti, Ustavni sud ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme u vezi sa tumačenjem i primjenom domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, inter alia, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, broj predstavke 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39-40, sa daljnjim referencama i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. sa daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Kod utvrđivanja apelantove krivnje, redovni sudovi su dali detaljne razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnima. Obrazloženo je jasno na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivična djela, a apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Također, suprotno apelantovim tvdnjama, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost ni u načinu na koji su redovni sudovi obrazložili apelantov psihički odnos prema krivičnim djelima, što je također jasno obrazloženo. Osim toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari, izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ističe da su medijska izvještavanja o inkriminisanim događajima navodno utjecala na redovne sudove u vezi sa utvrđenjem njegove krivnje. Međutim, apelant osim općenitih ukazivanja nije konkretizovao koje su tačno izjave u medijima su navodno ugrozile načelo presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti je imenovao lica (sa javnopravnim ovlaštenjima) koja su dala takve izjave. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio nepovoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode kojima se osporava način na koji su redovni sudovi odlučili o neophodnosti izrečene vrste kazne i mjere sigurnosti, odnosno njihovoj konačnoj visini/dužini u osporenoj drugostepenoj presudi. Naime, redovni sudovi su i o tome dali relevantne i dovoljne razloge koji se ne mogu ocijeniti proizvoljnim kako to apelant tvrdi.
15. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi razmotrio žalbene navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije u potpunosti rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u konkretnom slučaju.
16. Na kraju, apelant je ukazao i na kršenje člana 18. Evropske konvencije, smatrajući da se radilo o politički montiranom procesu protiv njega. Tom odredbom je regulirano da se ograničenja prava i sloboda koja su dozvoljena Evropskom konvencijom „ne smiju primjenjivati u bilo koje druge svrhe osim onih zbog kojih su propisana“. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja, te okolnost da apelant osim iznošenja prednjih tvrdnji i mišljenja, nije ponudio odgovarajuće argumente i dokaze u vezi sa pozivanjem na član 18. Evropske konvencije, Ustavni sud se neće posebno baviti ispitivanjem ovih navoda.
17. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić