Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3989/21 (O.Z. i M.Z.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova · čl. 13
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3989/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3989/21 , rješavajući apelaciju koju su podnijeli O. Z. i M. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli O. Z. i M. Z. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011393 17 Uvp od 10. avgusta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. O. Z. i M. Z. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Nevenka Oručević, advokat iz Mostara, podnijeli su 22. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011393 17 Uvp od 10. avgusta 2021. godine.
2. Zaključkom Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih odnosa Gradske Općine Mostar – Zapad o dozvoli izvršenja od 9. jula 2001. godine, utvrđeno je da prvoapelant nezakonito koristi stan u Mostaru (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da je dužan da do 10. jula 2001. godine iseli iz stana.
3. Rješenjem Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline HNK od 2. jula 2013. godine, u ponovnom postupku, odbijena je prvoapelantova žalba podnesena protiv zaključka od 9. jula 2001. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 15. septembra 2017. godine odbijena je tužba apelanata podnesena protiv navedenog rješenja.
5. U obrazloženju, sud je naveo da je utvrđeno da je rješenjem od 29. februara 2000. godine TP „Jablanka“ d.o.o. Jablanica dodijelila prvoapelantu na korištenje sporni stan, te da je prijeratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila I. H., koja je umrla 14. oktobra 1995. godine. Zatim, ukazao je da je prvoapelant 29. februara 2000. godine zaključio ugovor o korištenju stana, koji je rješenjem Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara od 9. juna 2009. godine oglašen ništavim na osnovu člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Dalje, Kantonalni sud je naveo da je sporno da li se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima ili Zakona o prestanku primjene, kao i to da li je TP „Jablanka“ d.o.o. mogla prvoapelantu dodijeliti sporni stan. U vezi s tim, ukazao je da je drugostepeni organ pravilno primijenio kao jedini relevantan propis odredbu člana 16. stav (1) Zakona o prestanku primjene. Naime, istakao je da za primjenu te odredbe nisu od utjecaja navodi apelanata da sporni stan nije mogao biti proglašen napuštenim jer ga I. H. nije nikad napuštala do svoje smrti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju relevantan dio te odredbe koji se odnosi na akte o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni, odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da se sporni stan treba smatrati „slobodnim stanom“ sa kojim je nosilac prava korištenja mogao slobodno raspolagati. Naime, ukazao je da sporni stan spada u kategoriju stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene, a stanovi iz ove kategorije su se vratili davaocu stana na korištenje i daljnje raspolaganje tek stupanjem na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“, br. 28/05 i 2/08).
6. Vrhovni sud je presudom od 10. avgusta 2021. godine odbio zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Vrhovni sud je zaključio kako je prvoapelantu dodijeljen sporni stan nakon 7. februara 1998. godine, odnosno kako je ugovor o korištenju zaključen nakon tog datuma, to je pravilno primijenjena odredba člana 16. stav (1) Zakona o prestanku primjene.
7. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka, te ističu da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je za primjenu odredbe člana 16. stav (1) Zakona bez utjecaja da li je sporni stan proglašen napuštenim. Naročito, ukazuju da je riječ o „slobodnom stanu“ sa kojim se moglo raspolagati.
Relevantni propisi
8. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16. st. (1) i (3)
Ugovor o korišćenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korišćenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 07. februara 1998. godine, ništavi su. (…)
Osoba koja na osnovu ugovora odnosno akta iz stava 1. ovog člana koristi stan smatrat će se bespravnim korisnikom stana.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali i u redovnom postupku, te da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi kako je prvoapelantu dodijeljen sporni stan nakon 7. februara 1998. godine, odnosno kako je ugovor o korištenju zaključen nakon tog datuma, to je pravilno primijenjen Zakon o prestanku primjene. Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj AP-2565/13 (Vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2565/13 od 15. aprila 2015. godine, predmet broj AP-3832/13, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da nije bilo proizvoljnosti u odlukama redovnih sudova koji su, pozivajući se na odredbu člana 16. Zakona, zaključili da su svi akti o dodjeli stana na korištenje zaključeni nakon 7. februara 1998. godine ništavi. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman